Tekst i foto: Centar za istraživačko novinarstvo

U Osnovnoj školi Fra Miroslav Džaja u selu Ravno kod Kupresa nastavu pohađa pet učenika srpske i pet bošnjačke nacionalnosti. Učiteljica Fikreta Fadžan kaže da se svi odlično slažu. Na koncu, nikome ne smeta ni to što se nastava obavlja po hrvatskom nastavnom programu.

"Kad ih pitam šta smo po nacionalnosti, oni kažu djeca", govori učiteljica novinarima Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) koji su posjetili ovo selo koje se nalazi u kantonu sa hrvatskom većinom.

U ratnom periodu na ovom području bili su sukobi između Bošnjaka, Srba i Hrvata. Počekom 1992. godine Bošnjaci su napustili svoje domove jer je to područje zauzela srpska vojska. Dvije godine poslije napustili su ga i Srbi, nakon napada Hrvatskog vijeća obrane i Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Danas, u selu ponovo žive Bošnjaci i Srbi zajedno, ostavljajući prošlost iza sebe.

Učiteljica Fikreta četiri godine radi u osnovnoj školi u Ravnom. Do posla svakodnevno pređe 60 kilometara. Putuje iz sela Oplećani koje pripada općini Tomislavgrad. Kaže da je bila prinuđena prihvatiti ovaj posao jer ga u Tomislavgradu nije mogla naći. Međutim, ona prošle godine nije prihvatila ponudu da pređe u kuprešku školu kako bi se poštedjela svakodnevnog putovanja po cesti punoj rupa koja vodi do Ravnog. Kaže da joj je žao ostaviti djecu s kojom voli raditi i koja su za nju toliko vezana da je znaju mamom zvati.

Ona dodaje da, iako je Bošnjakinja, nikada nije imala problema sa roditeljima djece srpske nacionalnosti.

"Oni su toliko sigurni u mene i povjerili su mi ono što je za njih najvrednije, a to su djeca", govori ona.

Učiteljica u Ravno dolazi sa mužem Đemom, jer kaže da ona nije dovoljno dobar vozač. Na putu do sela oni pojedinim mještanima kupe gorivo, namirnice ili, kao u slučaju Marinka Krstanovića, lijekove.

Đemu novinari zatječu u zbornici sa Krstanovićem i njegovim sinom Cvijom. "Oko bih mu dao", govori Marinko, gledajući u Đemu zahvalno.

Zbog svoje nesebičnosti i pomoći u nabavci, supružnici Fadžan stekli su dosta prijatelja. Među njima je i Milan Dragoljević, domar škole u kojoj Fikreta predaje. Milan im je nebrojeno puta pomogao kada su imali probleme na putu do sela.

"Nije ovo suživot, ovo je život. Mi živimo ovdje skupa", kaže Fikreta.

Za Milana kažu da je najveći volonter u selu. Ima bager, pa se mještani ne plaše zime i velikih snjegova. CIN-ovi novinari su se i sami u to uvjerili. Na putu do Ravnog stali su pred jednu od teško savladivih rupa. Nakon što su pozvali učiteljicu, u roku od deset minuta pojavio se domar Milan da pomogne.

"Kamo sreće da su i oni u parlamentu kao što smo mi ovdje. Bilo bi sve dobro", kaže mještanin Fadil Kmetaš, koji se više puta obraćao Milanu za pomoć.

Milan je šutljiv čovjek. Rijetko se uključuje u razgovor. Na pitanje kakvi su sukobi bili u Ravnom tokom rata, on kaže "nikakvi". Objašnjava da su Bošnjaci na početku rata napustili Ravno i kad se smirilo, oni su se vratili.

"Bili Srbi ovdje, dole (Kupres) držali Hrvati. Kasnije su se Srbi povukli iz sela, a ušli Hrvati", kratko kaže Milan.

Vrijeme dobrih ljudi

Slično je bilo i u Vitovlju, selu podno Vlašića. Kako kažu mještani, Bošnjaci su selo napustili 1992. godine, kada je u njega ušla Vojska Republike Srpske, a Srbi 1995. godine, tokom ofanzive Armije BiH.

Mještani Vitovlja o tim događajima danas nerado pričaju. Iako su bili protjerani iz svojih domova i proveli nekoliko godina u izbjeglištvu, Vitovljani za to ne krive jedni druge. Kažu da su mjesta zauzele vojske iz drugih gradova - Banje Luke i Bugojna.

Novinari CIN-a zatječu Simu Marića i Suada Smajića ispred jedne od kuća. Oni veselo dočekuju nenajavljene goste, govoreći da su tako i prije rata sjedili i pili. Danas su pred njima samo dvije prazne pepeljare. Šale se kada govore o ratu i o tome kako su pucali jedan na drugog.

"Nije on pogodio mene, nisam ja njega, i evo sad se pogađamo sa pečenjem, sa lijepom pričom", kaže Simo, ispred čije su kuće sjedili. „Obišao sam deset zemalja, nigdje nije ljepše nego ovdje. Nigdje nema boljih ljudi kao ovdje. Ova srednja Bosna je poznata po gostoprimstvu“, dodaje.

Suad živi u selu Mudrike, četiri kilometra udaljenom od Vitovlja. Radi kao čuvar u Javnom preduzeću “Šumarija”, smještenom blizu Simine kuće, tako da kod Sime svraća svakodnevno.

"Vjeruj mi da poželim da idem na posao, radi njega. Sa njim nikad dosadno nije", kaže Suad. Prisjeća se prijeratnog perioda. Kaže da se na Simu uvijek mogao osloniti za sve što mu je trebalo, a tako je i danas.

Suad je početkom 1992. godine izbjegao u Travnik, odakle se nakon četiri godine vratio u svoje rodno mjesto. Simo krajem 1995. iz Vitovlja otišao u Kotor-Varoš. Pet godina kasnije vraća se da živi na svojoj zemlji. Kaže da nije došao da živi pored drugih nego zajedno s njima.

Simo je prije rata imao prodavnicu i kafanu, a danas se bavi poljoprivredom i izradom drvenih stolova i klupa. Za svoje komšije ima samo riječi hvale i vjeruje da bi mu pomogli u bilo čemu, kada bi zatražio.

"Vraća se ponovo onaj sistem i ono da se gleda ko je čovjek, a ne kako se ko zove", kaže on.

Zajednički jezik

Preko puta Simine kuće živi Almira Spahić sa mužem i dvoje djece. Ona se u Vitovlje doselila prije godinu dana. Kaže da ne bi boljeg komšiju od Sime nigdje našla.

"Da nam nije njega, ne znam šta bismo", kaže.

Novinari CIN-a su primijetili da je klupa na kojoj Almira sjedi dosta slična onoj pred Siminom kućom, pa objašnjava da joj je to on i napravio, jer nije mogao gledati kako sjedi na klimavim stolicama.

Simo pojašnjava da je Almira puno mlađa od njega i njegove supruge, ali da nađu zajednički jezik: "Jednostavno ih volimo, poštujemo. Ljudi se i u dobru i u zlu zbližavaju".

Simo je u ratu izgubio sina. Imao je 21 godinu. Poginuo je kao vojnik na liniji. Otac za to ne krivi svoje komšije. “Ne mogu ja ljude druge nacionalnosti mrziti zato što je to tako. Prokleti rat nije birao. Tako je bilo - kako je bilo“, kaže on.

Njegov drugi sin je u Kotor Varoši, a najmlađi, Đorđe, radi u firmi Lang komerc u Vitovlju. Halil Langić, vlasnik firme, kaže da pri zapošljavanju nije gledao na nacionalnu pripadnost zaposlenika već na radnu sposobnost. Novinari su ga pitali da li, zaista, ima toliko povjerenje u Đorđeta, kao što tvrdi njegov otac Simo, pa da mu je dao „ključeve u ruke“.

"Ma, Đorđetovo je sve. Ja nisam ušao u magacin, on je zadužen za sve", kaže Halil.

Đorđe kod Halila radi od augusta prošle godine, ali kaže da ga ne smatra šefom nego jaranom. "Mi smo isto dva radnika - nema u nas šefovanja", kaže Halil, dok zajedno popravljaju jednu od mašina ispred pilane.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/av)