Direktor Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata Ante Nazor komentirajući oslobađajuće presude Franku Simatoviću i Jovici Stanišiću izjavio je kako su zbog ignorisanja dokumenata i činjenica pojedini zaključci u presudama kontradiktorni s datumima koji se navode uz njih te da su interpretacije nekih odluka toliko apsurdne da je pitanje ima li ih uopće smisla komentarisati?

- Kako komentarisati trenutno 'pravno stanje' prema kojem je hrvatska zajednica u BiH udruženi zločinački pothvat, a Republika Srpska legalni entitet u BiH, a kako pak zaključak koji proizlazi iz oslobađajuće presude načelniku srbijanske Službe državne sigurnosti Jovici Stanišiću i zapovjedniku Jedinice za specijalne operacije Franku Simatoviću Frenkiju, da je hrvatska vlast bila umiješana u zločine u drugoj državi, a srbijanska nije, upitao je Nazor.

Šta reći o presudi, istaknuo je, koja zanemaruje podatke iz historijskih izvora da su logistiku za velikosrpski projekt u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u 1990-im (od finansiranja do naoružavanja) osigurale institucije Republike Srbije, a da ga je u operativnom smislu većim djelom provodila Služba državne sigurnosti iz Beograda, zajedno sa službama i vodstvom JNA?

Može li se 'van svake sumnje' objasniti zaključak koji proizlazi iz spomenute presude da su Željko Ražnatović Arkan i kapetan Dragan Vasiljković kao 'slobodni umjetnici' samostalno nastupali po Hrvatskoj i BiH, odnosno da čelništvo srbijanskih institucija i službi nije odgovorno za zločine u Hrvatskoj i BiH, a šestorica osuđenih Hrvata jesu za zločine u BiH, pita Nazor.

Šta reći o presudi koja zanemaruje činjenicu da je MUP Republike Srpske u BiH odlikovao Jovicu Stanišića (1993.) svojim najvišim odlikovanjem, naglašava Nazor i podsjeća da je srbijanska Služba državne sigurnosti naoružavala i obučavala pripadnike oružanih snaga 'Autonomne pokrajine Zapadne Bosne', koji su se borili protiv Armije BiH ('operacija 'Pauk' u kojoj je sudjelovalo najmanje 180 ljudi iz MUP-a Srbije)?

Smatra kako činjenica da su donesene presude 'samo' prvostepene, kao i 'obećavajuća' izdvojena mišljenja ozbiljnijih sudaca, utjeha i izazov prije svega za pravnike. 'Nas historičare tješi činjenica da se historija piše na temelju historijskih izvora', napominje i podsjeća kako historičare također tješi spoznaja da se tih činjenica užasavaju 'ozbiljne' nevladine zajednice i pojedinci koji žarko žele da se historija Domovinskog rata piše na temelju haških presuda.

Po Nazorovu mišljenju zbog svega navedenoga, možda je najbolji komentar na oslobađajuću presudu Stanišiću i Simatoviću izjava veterana Domovinskog rata Roka iz Drniša da smo još i dobro prošli, jer krvna zrnca jednog od njih nisu uzeta u obzir kao dokaz 'van svake sumnje' za odgovornost Hrvata za rat u Hrvatskoj.

Podsjeća kako je zbog uvjerenja da svi počinitelji zločina trebaju biti kažnjeni do sada više puta govorio da postojanje sudova za ratne zločine smatra civilizacijskim iskorakom, kojim se svakom sudioniku rata daje na znanje da se zločin ne smije tolerisati i da će počinitelji kad-tad odgovarati.

- U tom kontekstu, rad Haaškoga suda mogao je biti veliki korak prema ostvarenju pravde za žrtve rata samo pod uslovom da suci koji donose presude uvažavaju činjenice i pravila ratovanja, da ne djeluju politički, da znaju razlikovati uzroke od posljedica i da imaju hrabrosti jasno se odrediti prema agresoru (bez obzira na to što Haški sud ne sudi za agresiju), jer se samo kažnjavanjem agresora može preventivno djelovati na sprječavanje novih ratova, odnosno agresija, naglašava Nazor i dodaje koliko je taj korak zaista velik u pravnom smislu, ocijenit će pravna struka, no pravda je još miljama udaljena.

To potvrđuju, kako je istaknuo, i obrazloženja posljednje dvije presude – šestorici Hrvata za događaje u Bosni i Hercegovini i dvojici visokih srbijanskih dužnosnika za događaje u Hrvatskoj i BiH, u kojima je potpuno zanemaren historijski kontekst i hronologija događaja.

(Tportal.hr/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/kr)