„Priča iz Bronksa“ (1993.) je film koji bi se na prvi pogled mogao učiniti kao još jedna krimi drama koja prati sukobe lokalnih bandi. Međutim, ono što ovaj film izdvaja od ostalih jeste poseban prisup diskursu ulice kroz koji se prožima suptilna doza emotivnosti i humora, te koja pored već uspješnog glumačkog, otkriva i redateljski talent Roberta De Nira, kome je ovo i redateljski prvijenac.

Radnja je smještena na ulicama Bronxa 60-ih godina i prati odrastanje dječaka Calogera Anella (Francis Capra, Lillo Brancato) koji se nalazi u rascjepu između dvije očinske figure, u rascjepu između dva nepomiriva svijeta. Svijeta njegovog oca Lorenza (Robert De Niro), koji na pošten i dostojanstven način nastoji zaraditi za život i svoju porodicu, te svijeta ulica Bronxa na čijem je čelu zloglasni Sonny (Chazz Palminteri).

Uprkos ljubavi prema ocu, Calogero, nemogavši se otrgnuti želji za Sonnyjevom pažnjom, potajno ga posmatra, oponaša i ponavlja njegove rečenice. Osam godina kasnije, mladi Calogero je stekao Sonnyjevu naklonost i poštovanje, što istovremeno produbljuje raskol između njegovog oca s jedne strane i idola s druge.
 
Situacija se dodatno usložnjava kada se Calogero zaljubi u tamnoputu djevojku, što ga ponovno stavlja u poziciju balansiranja između dvije krajnosti – njegovih  prijatelja i ljubavi. Na taj način njegova se ličnost izgrađuje upravo na toj ravnoteži, na granici između ulice i porodice s jedne strane, zatim ulice i djevojke koju voli s druge.
 
„Priča iz Bronxa“ je priča o dva svijeta koje jedino veže očinska ljubav prema dječaku, koja uspijeva da se otuđi od stereotipne polarizacije dobra i zla, te nas, kao i Calogera, stavlja u dilemu.

Pored izvanredne glumačke postavke, te muzike, ovaj nas film oduševljava i načinom na koji u svoju sadržinu suptilno angažira socijalna pitanja.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)