Poruka predsjednika bosanskohercegovačkog entiteta Republike Srpske Milorada Dodika da “RS nikada neće prihvatiti bosanski jezik jer on nema istoriju, nije nikada postojao, a promovisali su ga međunarodni faktori u momentu kada Srbi nisu bili uključeni u određene procese iz vremena raspada nekadašnje SFRJ“ danima je predmet polemika domaće javnosti.

Iako su prema Dejtonskom mirovnom sporazumu i Ustavu BiH službeni jezici u Bosni i Hercegovini bosanski, srpski i hrvatski, u Republici Srpskoj situacija je drugačija.

Nakon što je Ustavni sud BiH 2001. godine donio odluku po kojoj su entiteti obavezni svoje ustave uskladiti s Ustavom BiH, pa  je Srbima, Bošnjacima i Hrvatima, kao konstitutivnim narodima u BiH, to pravo priznato i na nivou entiteta, godinu dana kasnije, iako nevoljko, došlo je do promjene Ustava RS-a.

„Pravo na ravnopravnost konstitutivnih naroda podrazumijevala je i pravo na ravnopravnu upotrebu jezika. Kako je parlamentarna većina u RS-u odbila prihvatiti bosanski jezik kao službeni, pristupilo se svojevrsnoj jezičkoj vratolomiji. Tako smo i dobili apsurdnu situaciju da u članu 7 Ustava RS stoji da su službeni jezici u RS-u jezik srpskog naroda, jezik bošnjačkog naroda i jezik hrvatskog naroda“, kazao je za agenciju Anadolija Muharem Murselović, funkcioner Stranke za BiH koji je u vrijeme izmjene entitetskog ustava bio poslanik u Narodnoj skupštini RS.

Na taj način, pojašnjava Murselović, “došlo se u situaciju da u RS zvanično nema ni srpskog ni hrvatskog jezika, pa su nam izbijene poluge za pokretanje postupka zaštite vitalnog nacionalnog interesa“.

Prema mišljenju Slobodana Popovića, poslanika SDP-a BiH u Narodnoj skupštini RS-a, „ustavno definisanje službenih jezika u RS-u otvorilo je širok prostor da to pitanje tumači ko kako hoće, pa i mogućnost da predsjednik RS-a negira postojanje bosanskog jezika i Bošnjacima osporava pravo da odlučuju kako će zvati jezik kojim govore“.

Apsurdnost takve situacije, kaže Prijedorčanin Mirsad Duratović, najbolje se osjeća u svakodnevnom životu.

„Na području opštine Prijedor u pojedinim mjesnim zajednicama, gdje gotovo apsolutnu većinu čine Bošnjaci, kao što je to slučaj u Kozarcu i Mataruškom Brdu, djeca u osnovnoj školi nastavu pohađaju po programima Federacije BiH, uče bosanski jezik i on se kao takav u uvodi u svjedočanstva. I to se bez ikakvih problema priznaje pri upisu u srednju školu, jer je to pitanje zakonom uređeno. Ali, istovremeno, u osnovnim školama u gradu Prijedoru, zakon se ne primjenjuje, pa bošnjačka djeca nemaju mogućnost da pohađaju nastavu iz grupe nacionalnih predmeta“, pojašnjava Duratović.

Na činjenicu da je pitanje upotrebe i imenovanja bosanskog jezika nešto o čemu odlučuju lokalne zajednice i da Bošnjaci ne mogu u većini škola u RS-u učiti maternji jezik ukazao je i potpredsjednik Narodne skupštine RS-a Ramiz Salkić.

On je istakao da je taj problem posebno izražen u istočnom dijelu RS.a, te da bi tek nakon što se izvrši popis stanovništva i utvrdi koliko ljudi u RS-u govori bosanskim jezikom stvari mogle krenuti nabolje.

Behzad Čirkin, poslanik SDP-a BiH u Narodnoj skupštini RS-a, ističe da su izjave predsjednika tog entiteta o negiranju bosanskog jezika „negiranje Ustava BiH, pa samim tim i negiranje RS-a“.

(Anadolija/md)