Ovih dana u toku je velika akcija "Za Nedžada", u kojoj građani Cazina pokušavaju skupiti 250.000 eura za spašavanje Nedžada Beširevića.

Živi u mjestu Ostrožac kod Cazina i čitavu svoju mladost je proveo u bolničkoj sobi. Čitavu svoju mladost bori se samo s tim da li će ostati živ.

A jedini način da preživi je skupa i zahtjevna operacija transplatacije koštane srži koja se treba obaviti u Njemačkoj.

Između brojnih tekstova i apela koji su ovih dana objavljeni na krajiškim portalima za pomoć oboljelom mladiću, izdvaja se pismo Nedžadove majke, Senade Beširević, u kojem se obraća svim majkama, bilo gdje i bilo kada...

"Senada Beširević: Nadam se (da me nećeš nikada razumjeti)!

Nadam se da nikada nećeš čuti rečenicu koja glasi: „Tvoje dijete ima rak“.

Nadam se da nikada nećeš čuti riječi: „Žao mi je, prognoza nije dobra“.

Nadam se da nikada nećeš morati gledati kako ti dijete pripremaju za kemoterapiju i slušati kako ti ono, uplašenog pogleda i prikopčano na infuziju, s „portom“ ugrađenim u prsa, govori: „Ne brini, mama, bit će sve u redu“.

Nadam se da nikada nećeš morati pridržavati svoje dijete dok povraća zelenu žuč. Nadam se da mu za ručak nikada nećeš morati davati komadiće leda.

Ukoliko ste korisnik BH Telecoma, nazovite tri puta na broj telefona 090 292 034 Uplata iz Bosne i Hercegovine: Broj računa u UniCredit Bank je je: 40187986001 Za uplate u drugim bankama u BiH broj transakcijskog računa: 3385-2025-1601-4815 Za dijasporu: Sparkasse Mainfranken Würzburg Besirevic Nedzad BLZ: 790 500 00 Konto:472 856 89 BIC/SWIFT: BYLADEM1SWU IBAN: DE33 7905 0000 0047 2856 89 Verwendungszweck: Hilfe für Nedzad

Nadam se da nikada nećeš morati gledati kako onaj „lijek“ za koji si se molila polako otima identitet tvojega djeteta, dok ono, gubeći kosu, postajući nalik kosturu, lica prekrivenog prištevima, sve manje sposobno da hoda ili se kreće, gleda u tebe s nadom u očima i govori: „Bit će sve u redu, mama“.

Nadam se da nikada nećeš morati provoditi duge tjedne u bolnici i, bez imalo privatnosti, spavati na podu, licem prema zidu, prigušujući svoj plač.

Nadam se nikada nećeš gledati drugu majku dok sama, zgrčena u mračnom bolničkom hodniku, bezglasno jeca jer su joj rekli: „Ništa više ne možemo učiniti“.

Nadam se da nikada nećeš vidjeti obitelj kako stoji i ne zna kamo bi sada, nakon što su odnijeli tijelo njihova djeteta.

Nadam se da nikada nećeš morati posegnuti za zadnjim atomom svoje snage trudeći se da unatoč svemu ostaneš pozitivna, dok te preplavljuju tuga, krivnja, nada i strah.

Nadam se da nikada nećeš vidjeti kako tvoje dijete izgleda na stolu za radioterapiju, tu malu glavu vezanu remenima.

Nadam se da nikada nećeš saznati kako je to kada odvedeš svoje dijete (zahvalna, ali tako preplašena) kući u kolicima jer mu je kemoterapija oštetila mišiće, jer je 15 kilograma lakše, blijedo, bez kose i uplašeno… Pa te onda pogleda s vjerom u očima i kaže: „Bit će sve u redu, mama“.

Nadam se da nikada nećeš morati čuti ono malo prijatelja što je još ostalo uz tebe kako govore: „Hvala Bogu što je sad sve gotovo“, jer ti znaš da ništa nije gotovo, da neće nikada biti gotovo.

Život ti se pretvori u vrtlog liječnika, krvnih pretraga, magnetskih rezonanci, a ti pokušavaš živjeti naoko normalno, otupjela od straha da bi bilo koji od tih testova mogao rezultirati onim strašnim riječima koje glase: „Rak se vratio“.

A prijatelja je sve manje i manje.

Nadam se da nikada nećeš morati doživjeti nijednu od ovih stvari. Jer tek tad bi me razumjela."

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)