Ljubomora ili zavist često izaziva i inat. Taj inat, čini mi se, najači je među bh. rajom. Tako da ponekada mislim da je upravo dobro što imamo visoki stepen razvijene ili neskrivene zavisti. To neugodno ispoljavanje nečijih osjećaja i poteza drugima služi kao dodatni podsticaj da im inat bude veći. 

I znamo već, Bosanac i Hercegovac su napravili toliko toga iz inata. Da nije bilo tog osjećaja, motora dodatne snage i nadahnuća, dosta uspjeha i rezultata, posebno u sportu, ne bi bilo postignuto.

Cijeli život sam u profesiji gdje su zavist, ljubomora, ego toliko veliki da nema šanse da se to u novinarstvu prikrije. Slično je i u sportskim vodama. Posebno u timskim natjecanjima gdje ključa zavist među pojedincima, igračima koji se silovito bore za mjesto u ekipi.

Zbog zavisti i ljubomore stradali su mnogi talenti. Progutalo ih je to što u sebi nisu imali dovoljno inata. Ili su možda imali, ali je neprijateljstvo okoline ili kolega bilo jače. Samo izuzetno jake ličnosti mogu pobijediti te prepreke. U Sarajevu je posebno puno takvih pojedinaca i timova. 

I znamo već, Bosanac i Hercegovac su napravili toliko toga iz inata. Da nije bilo tog osjećaja, motora dodatne snage i nadahnuća, dosta uspjeha i rezultata, posebno u sportu, ne bi bilo postignuto

Sjetimo se samo sarajevske pop i rock škole. U velikoj zemlji od dvadesetak miliona ondašnjih stanovnika, iznenadio je vulkan novih nota, zvuka i glasova grupa, solista i kompozitora kojim su nadvladali prokletstvo tadašnje geografije glavnog grada BiH. Bio je usred velike države, daleko od granica, po svim mjerilima strogo upućen na milje provincije. Ali, ta izoliranost od, naročito, uticaja tadašnje muzike Zapada, što je bila dostupnija muzičarima Ljubljane, Zagreba, umjesto zavisti rodila je inat - da i mi note za trke imamo. 

Sarajevo je tako ubrzo postalo centar najbolje pop i rock muzike. I bilo je to sve do rata 1992. godine. 

Ili kada je odlučeno da će Sarajevo organizovati 14. Zimske olimpijske igre. Započelo se tada sa salvama ljubomore i zavisti, posebno iz nekih razvijenih centara Jugoslavije. Pokušavalo se preoteti organizaciju Igara, koje bi ostale u okviru države od Vardara do Trigalava, ali ne bi bila u Šeheru koji je, po njima, zaostala kasaba.

Proradio je i tada bosanski inat i istorija pamti šta je donio. Kao da se najbolje ispoljio u onom legendarnom, nezaboravnom mahanju Olimpijskom zastavom, što se činila kao perce u, tada inatom pojačanim, snažnim rukama Uglješe Uzelca. Prvog čovjeka grada koji je u februaru 1984. privukao 7.500 svjetskih novinara i oko 1.500 radio i TV stanica.  

Lako mi je bilo sa inatom i inadžijama iz drugih geografsko političkih prostora. Najteže je sa ovima koji imaju sortu inata kao i ja. Kada udari sarajevski inadžija na inadžiju, ili je rat ili povijesni uspjeh

Nisam toliki specijalista za sport, ali sjećam se najvećih uspjeha najboljih pojedinaca i klubova. Za ovu priliku posebno je važno izdvojiti naš ponos kada je KK Bosna, pod trenerskom palicom Boše Tanjevića, postala prvak Evrope. Osjetio sam tada jaku zavist i ljubomoru kolega i poznanika koje sam imao po raznim dijelovima Jugoslavije. Umjesto ponosa što im je domovina dala evropskog prvaka, ponekada nisu uspjeli uspregnuti izljeve ljubomore u stilu – ti, glupi Bosanci. E, to me je posebno motivisalo da uz snagu ličnog inata nastavljam igru s njihovim negativnim osjećajima. Uživao sam da im još više izazivam zavist, koja ih je tada još jače grizla.

Lako mi je bilo sa inatom i inadžijama iz drugih geografsko političkih prostora. Najteže je sa ovima koji imaju sortu inata kao i ja. Kada udari sarajevski inadžija na inadžiju, ili je rat ili povijesni uspjeh.

Evo, ima tri godine kada sam poveo uzaludnu akciju da se dobrom Mladenu Jeličiću, poznatijim kao Troko, dodijeli najviše društveno priznanje Sarajeva – Šestoaprilska nagrada. Uh, koliko je to izazvalo zavisti i inata. Upregli su se mnogi, posebno ovi novi ortodoksni vjernici u dokazivanju da lik ili osobnost Deda Mraza kojeg je Troko fascinatno igrao desetljećima, usrećujući na hiljade djece, ne pripada našem području, niti tradiciji. Siguran sam da su se kao djeca Troki radovali i neki što su danas najglasniji protiv Deda Mraza u Šeheru i šire.

Postajem Deda Mraz koji nije ni D od njegovog Deda Mraza. Niti će ikad biti, ali moj inat ostaje po cijenu da više ne pripadam području ni najnovijoj tradiciji rodnog grada

U tom bijesu, porazu, probudio se tada u meni inat i od tada svaku sredinu decembra pa do prvih dana janauara moja profilna slika na Facebooku postaje ova u stilu Mladena Jeličića Troke. 

Postajem Deda Mraz koji nije ni D od njegovog Deda Mraza. Niti će ikad biti, ali moj inat ostaje po cijenu da više ne pripadam području ni najnovijoj tradiciji rodnog grada.

Ako ništa, mogu, bar, inat širiti preko društvene mreže. Dok joj ne dohakaju neki novi čudoredni.

(DEPO PORTAL/ad)
                                                                               

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook