Foto: Anadolija

Za dva dana u sarajevskom Domu mladih bit će promovirana knjiga ''Naser - od Gazimestana do Haga i nazad'', autora Avde Huseinovića, koja donosi jedinstvenu životnu ispovijest ratnog komandanta odbrane Srebrenice Nasera Orića.

Orić, kojeg je Haški tribunal oslobodio optužbi za ratne zločine nad Srbima, u intervjuu za agenciju Anadolija (AA) kaže da je to ''štivo koje govori o njegovog životu, vremenu u kojem je živio i njegovim postupcima''.

''U knjizi dajem odgovore na sva pitanja koja su se postavljala od 1995. godine do danas. Ko je ustvari Naser Orić, za koga je radio i kako je radio'', govori on.

Uz ostalo, Orić u knjizi otkriva kako su pojedini ljudi iz vojnih i sigurnosnih službi u BiH razradili cijele planove njegove diskreditacije zbog čega je, kako tvrdi, često negativno portretiran u javnosti, a pripisivana su mu i razna nedjela.

''Glavni moj problem, čini mi se, bio je to što su određene vojne strukture bile zadužene da pomognu Srebrenici i Podrinju 1995. godine, ali to nisu učinili. Iz straha za svoje pozicije, oni su krenuli prema pomoćnim vojnim strukturama, obavještajnim strukturama i pokušali su da dezinformiraju javno mnijenje, da usmjere informacije protiv mene; jednom riječju, pokušali su da umanje moju ličnost, da mene proglase glavnim krivcem za pad Srebrenice, krivcem za sve ono što se dešavalo na prostorima srednjeg Podrinja'', otkriva Orić.

Ističe da su "neki ljudi" u Armiji RBiH i državnom vrhu osjećali odgovornost za ono što se desilo u Srebrenici, pa su njega odabrali kao žrtvu. U više navrata naglasio je kako nijedna riječ u knjizi nije bez dokaza. Podsjetio je kako je javnost o njemu čula svakojake priče, pozitivne ili negativne, ali da nikada od njega nisu čuli ništa u vezi s tim, pa je sada odlučio da prekine šutnju.

''U strahu da ih neko ne bi prozvao, krenuli su korak naprijed i počeli su da prave konstrukcije, plan i program dezinformiranja javnosti o meni. U tom zvaničnom programu pravili su štabove sa ljudima iz civilnih struktura, odnosno službe bezbjednosti, kasnije Agencije za istraživanje i dokumentaciju (AID), službi vojne bezbjednosti, centara javne bezbjednosti... U tom štabu su donošene odluke koji su zadaci, pravci djelovanja i rokovi izvršenja tih zadataka protiv mene. Oni tamo kažu da je potrebno hitno dezinformirati javno mnijenje o Oriću, to jest da je izvršavao krivična djela, silovao, ubijao, bio profiter, pokupio srebro i zlato, švercao humanitarnu pomoć, radio nečasne radnje. Sve u što bi ljudi povjerovali. Ja u ovoj knjizi dajem odgovore na sva ta pitanja. Dokumentiram sve te akcije. Pokušali su da me naprave monstrumom, kriminalcem, ubicom, siledžijom. Ja dokumentirano odgovaram na sva ta pitanja. Prozivam sve ljude koji su to radili, imenom i prezimenom'', podvlači Orić.

Upitan ko su ljudi za koje tvrde da su radili protiv njega, Orić ističe kako ih sve spominje u knjizi, ali da su među njima aktuelni bošnjački oficir za vezu sa Haškim tribunalom Amir Ahmić, bivši pomoćnik komandanta u Drugom korpusu Armije RBiH za bezbjednost Mehmed Žilić, komandant Drugog korpusa Sead Delić, bivši šef Centra službi bezbjednosti (CSB) u Tuzli i ministar unutrašnjih poslov Tuzlanskog kantona Hazim Rančić i drugi.

''Umjesto da Delića poslije pada Srebrenice kazne i da mu oduzmu činove, oni ga promoviraju u čin generala! Umjesto da ga degradiraju, daju mu i najveće ratno priznanje 'Zlatni ljiljan' za uspješno izvlačenje civila iz privremeno zauzete teritorije u Srebrenici!? Koga je on izvukao? Nikoga. On je zatvorio koridor i neprijatelji su pobili i ono malo ljudi što je ostalo, njih oko 2.000. Umjesto da ga kazne, Žilića u Sarajevu postave za šefa federalne policije; Rančić, također, godinama dobiva visoke dužnosti; Ahmić je oficir za vezu godinama, a bio je glavnokomandujući u mojoj diskreditaciji. Ti ljudi su za novac vrbovali moje ljude i tražili od njih da govore protiv mene. Završavali su im fakultete, unapređivali na bolje poslove, davali veće činove i novce'', otkriva Orić dio sadržaja knjige.

Pojašnjava kako su, nažalost, ljudi iz vojnih i sigurnosnih struktura vješto iskoristili neimaštinu Srebreničana nad kojima je izvršen genocid, a da bi njemu napakostili.

''Ti ljudi su se bojali, jer su trebali pomoći Srebrenici, a nisu. Ljudi iz tih krugova su odgovorni za Srebrenicu jer su mogli, a nisu pružali pomoć Srebrenici. Imali su snagu i moć da to urade, ali to nisu uradili. Zašto su se bojali, historija će pokazati... Ne bih znao reći je li Srebrenica žrtvovana. Ljudi koji su trebali i bili zaduženi u tom vojnom establišmentu, oni su trebali dati prijedloge i da naređuju, oni to nisu uradili. Da li po nečijoj  naredbi, to je ostao upitnik. Činjenica je da nisu ništa uradili da pomognu Srebrenici. Činjenica je da su kasnije pokušali prebaciti odgovornost na mene, a nije im to uspjelo'', naglasio je.

I danas je misterija zašto je Oriću naređeno da se nekoliko mjeseci prije pada zaštićene zone Ujedinjenih naroda (UN) napusti Srebrenicu. S tugom u očima Orić i 18 godina poslije govori o tome.

''Najviše mi je žao što nisam bio tih dana tamo i što nisam uspio da spojim srednje Podrinje sa Tuzlom. A to mi je rak rana, to što nisam ostao u Srebrenici. Taj narod se mogao obraniti... Ako ne bismo mogli zadržati, mogli smo spasiti dosta žrtava, manje žrtava bi bilo sigurno'', komentirao je srebrenički komandant.

Nadalje, Orić je za agenciju Anadolija potvrdio da je preživio tri pokušaja atentata. Jedan od tih pokušaja desio se na Karauli kod Kladnja, kada je u automobilu bio sa djecom i suprugom.

''Tačno je da su bila tri pokušaja... U jednom slučaju bio sam najbliži smrti. Bila je tu i moja porodica. Ali, dragi Bog postoji, on sve to poravna. U knjizi otkrivam i te pokušaje atentata na mene. Desile su se te stvari. A ne bavim se kriminalom da s te strane očekujem napade'', rekao je Orić.

Bivši ambasador BiH pri Ujedinjenim narodima (UN) i ministar vanjskih poslova Muhamed Sacirbey otkrio je ranije za AA da su svjetske sile dale ''žuto svjetlo'' za Sebrenicu. Upitan koga smatra odgovornim za pad Srebrenice, Orić je pomalo diplomatski odgovorio:

''Mi smo Srebrenicu 1993. godine predali u ruke međunarodne zajednice. Vijeće sigurnosti UN-a je trebalo da zaštiti Srebrenicu, zašto nije, ne znam. Da li je ta institucija imala prave ljude na  terenu, da li su Holanđani izvještavali redovno i blagovremeno o stanju i problematici na terenu, i to je pitanje. Ne bih znao reći. Jedna stvar je tačna. Holanđani su krivci. Oni su trebali da daju pravu sliku svojim pretpostavljenim, a oni da reagiraju na terenu. Da li su slali ili nisu, to je pitanje, ja sam mali za takve stvari'', ocijenio je Orić.

Neka me hapse!

Na pitanje kakve reakcije očekuje na veoma provokativno štivo, dodao je da ''ne bi bilo dobro da nema reakcija''.

''Ja volim da ima reakcija. Očekujem da ih bude i neka bude reakcija. Ja se ne stidim onog što sam napisao i dokumentirao. Ne bojim se. Imali su do sada priliku da me hapse, mogu me uvijek uhapsiti. Država te postavi,država te skida. To je neminovnost. Ali, se istine nikada ne treba bojati'', odgovorio je.

Ratni komandant Srebrenice i danas posjećuje majke svojih poginulih saboraca. Zatekli smo ga u pripremi jedne takve posjete. U stalnom je kontaktu sa srebreničkim majkama.

''Ja sam prema svojim Podrinjcima bio transparentan od 1995. godine do danas. Ja se nikad nisam krio pred svojim ljudima, ratnicima, svojim sunarodnjacima; sve što sam radio, radio sam transparentno. To je najveća stvar što sam mogao uraditi. To me ustvari i spasilo. Zato što su ti obični ljudi znali ustvari u svaka doba dana i noći šta Naser radi. Ja se nisam stidio toga, niti se dan-danas stidim. Pokušavao sam pomoći i ljudima koji su živjeli na tim prostorima onako koliko sam znao i umio. Ja sam u to vrijeme imao 25 godina! A imao sam 82 hiljade stanovnika praktično u svojoj nadležnosti, na svojim plećima, na tako malom području. Hajmo da vidimo sve te silne političare, vojskovođe koji bi uradili bolje'', prozvao je Orić.

Postrojavanje veterana na Skenderiji

Novinaru agencije Anadolija Orić je otkrio da će se sa svojim preživjelim saborcima 14. jula okupiti na platou Skenderije u Sarajevu i obilježiti godišnjicu proboja preživjelih pripadnika legendarne 28. divizije kojom je sam zapovijedao. On će tog dana postrojiti preživjele veterane, srebreničke ratnike koji su tri godine snažno pružali otpor mnogo snažnijim snagama Vojske RS.

Neće to, veli, biti nikakav ratni poklič već dostojanstven skup. Tada će se na jednom mjestu okupiti ljudi koji su preživjeli ''kolonu smrti''. Orić predviđa da će se tog dana na Skenderiji okupiti između pet do deset hiljada Podrinjaca, iako je prethodno planiran skup od 30-tak hiljada ljudi.

''Mi želimo obilježiti dan kad smo izvršili proboj, kada smo krenuli iz Srebrenice i došli na slobodne prostore Tuzle. To je 16. juli 1995. godine. To su dani kada smo imali najveći proboj u historiji ratovanja. Nijedna armija nije izvršila takav proboj od 100 kilometara pod zasjedama. Imali smo velike gubitke, ali smo bitku dobili.  Zašto da ne slavimo bitku koju smo dobili. Želimo da se na dostojanstven način okupimo. Tu će biti naše porodice, porodice poginulih i djece, da se druže i da se vidimo'', rekao je Orić.

Ponovo ću otići u Srebrenicu

Srebrenički komandant je kazao da ponovo 11. jula planira biti u Srebrenici, gdje će klanjati dženazu stradalima u genocidu.

''Imam dosta rođaka, saboraca, dosta prijatelja koji tamo leže. To je dan koji je za nas Bošnjake mala Meka. Svaki Bošnjak mora da ode tog dana i da se pokloni tim žrtvama'', priča Orić.

Ocijenio je da se posljednjim presudama u Haškom tribunalu šalju loše poruke žrtvama. Ali, vjeruje da je u slučaju oslobađajućih presuda zatajilo Haško tužiteljstvo.

''Ako je bilo dokaza, a bilo je, oni su trebali da predoče Sudskom vijeću sve dokumente, da iscrpe sve moguće predmete da dokažu zlodjela tih ljudi. To nije urađeno. Šalje se loša slika. Ali, generalno, Haški tribunal je dosta uradio za Bošnjake, pokrenuo je sva pitanja sa mrtve tačke'', dodao je.

- Ratova je bilo prije nas, bit će ih poslije nas

Komentirajući strahove o novim nestabilnostima u ovom dijelu svijeta, čemu mogu pogodovati i teške ekonomske prilike, Orić je rekao:

''Ratova je bilo prije nas, bit će hi poslije nas. Kad i u kojem vremenu, historija će pokazat. Stvar je do nas Bošnjaka da li ćemo izvući pouku. Malo je njih izvuklo pouku iz Drugog svjetskog, ali i ovih ratova, jer vidim da su vrlo brzo zaboravljeni svi užasi''.

Krivi smo mi Bošnjaci

Žao mu je, kaže, jer vidi da je država BiH u ozbiljnim problemima.

''Žalosno je što se dešavaju ove stvari koje se dešavaju. Ali, s jedne strane mi Bošnjaci smo krivi. Mi nemamo nacionalni duh kao što imaju drugi narodi. Mi uvijek tražimo liniju manjeg otpora, nemamo svoje 'ja' i zato doživljavamo ovo što doživljavamo. Bosne će biti. Ona je bila i uvijek će je biti. Kad je nismo izgubili 1992. godine nećemo je nikad izgubiti'', rekao je Orić.

U knjizi Orić donosi i detalje o karijeri iz 80-tih godina prošlog stoljeća kada je kao pripadnik Specijalne jedinice MUP-a Srbije učestvovao u osiguranju bivšeg predsjednika te zemlje Slobodana Milošević. Opisuje kako je Miloševićevom sinu Marku vratio pištolj kojeg su mu otela djeca u njegovoj osnovnoj školi, kako je ukrao BMW i sa djevojkom pobjegao u Požarevac, a policija ga tjerala po putu, te kako je Miloševićeva kćerka Marija voljela da flertuje sa policajcima.

Također, Orić opisuje kako je hapsio Vuka Draškovića u martu 1991. godine i, umornom, davao mu da jede.

''Ja sam bio samo profesionalac. Kao u svakom segmentu života, pokušao sam da odgovorim na zadatke. Te poslove u Specijalnoj policiji gledao sam kako da odgovorim na najvišem nivou. Kad je bilo suđenje Azemu Vllasiju, rudari se, kako je poznato, zabarikadirali u Rudniku Trepča. Nas 13 dobrovoljaca ušli smo dolje i izvukli ih iz rudnika. To je bila najveća akcija koja je urađena u to vrijeme od strane Specijalne policije. Dobili smo po jedan pištolj od ministra za Dan bezbjednosti 13. maja. Pokušao sam, dakle, da budem što profesionalniji. I danas me se sjećaju specijalci iz Beograda'', rekao je Orić.

''Sam u džamiji''

Orić opisuje i kako mu beogradski muftija Hamdija Jusufspahić nije želio pomoći i da je, zbunjen, sam ostao u beogradskoj džamiji, te kako je uhapsio Jusufa Juku Prazinu, prijeratnog kriminalca, koji je bio jedan od heroja Sarajeva, a da bi se kasnije borio protiv Armije RBiH u Mostaru.

Pretukao Gojka Jankovića

Na koncu, Orić donosi i opširnu priču o svom iskustvu tokom boravka u Hagu, te kako mu je bivši oficir Vojske Republike Srpske Momir Nikolić, koji je priznao učešće u srebreničkom genocidu, za cigarete peglao košulje, kuhao i spremao, te otkrivao važne podatke.

Opisuje i kako ga je šef državne bejbjednosti Srbije Jovica Stanišić, koji je nedavno oslobođen krivnje, molio da ga zaštiti od Vojislava Šešelja koji ga je htio tući. Piše kako je pretukao ratnog zločinca iz Foče Gojka Jankovića koji je osuđen na 34 godine zatvora, između ostalog, zbog silovanja i držanja u seksualnom ropstvu jedne djevojčice u Foči tokom rata. Janković je psovao Oriću, ali i prvom komandantu Armije RBiH Seferu Halilovići. 

Također, otkriva kako je oslobođeni hrvatski general Ante Gotovina kuhao morske specijalitete u Hagu, te kako se između njega i oslobođenih kosovskih Albanaca Ramusha Haradinaja, Fatmira Limaja i Isaka Muslija rodilo veliko prijateljstvo. Musliu se sa Orićem i pobratio, a u Prištini mu je priređen i doček.

''Nisam ja pobornik sile. Pokušao sam biti dobar sa svima koji su htjeli biti dobri sa mnom'', zaključio je ratni komandant odbrane Srebrenice Naser Orić u  intervjuu za agenciju Anadolija.

(Anadolija/av)