Piše: Fadila Nura Hubijar, Slobodna Bosna

Sarajevo danas, 99 godina nakon Sarajevskog atentata, oni koji taj zločin krste u vrhunaravni čin rodoljublja, proglašavaju mjestom najveće ikad upamćene talačke krize, jer su tromjesečne bebe petnaest sati nasmrt strašile parlamentarce iz RS-a. Da nije smiješno, opet bi bilo smiješno. A ono, onda, svakako je trebalo ubiti prestolonasljednika Ferdinanda i vojvotkinju Sofiju sa bebom u stomaku, jer je upravo ta beba bila nečuvena prijetnja Mladoj Bosni, dresiranoj u Beogradu da sa geopolitičke mape zauvijek izbriše Staru Bosnu.

Vječnim crtačima novih geografskih karata i tad se činilo da je historijski trenutak vrlo povoljan za realizaciju vjekovnog sna o Velikoj Srbiji, kao što im se to i danas čini. Ali, hoćeš vraga, otkud se sad stvoriše ove ratoborne bebe, i čija su to uopće djeca?! Ako već nemaju matični broj, onda su sto posto Mušanova.

A ko ono bijaše Mušan? U filmu priča ide tako što se odavno i dozlaboga prokurvani Sejdo vraća Hanki, a onda nju kinji za propast njihove ljubavi. Za sve nizbrdice je kriva Hanka Ciganka, a kad je već jedan takav okrivljuje, evo i nje da dolije ulje na vatru: Čuješ li, Mušanovo dijete nosim! Eto zgodnog razloga da jedini rušitelj njihove veze isuče handžar i presudi goropadnici. Čuj, Mušanovo dijete! E, nećeš ga roditi, makar Sejdo u dubini duše znao da se i nema šta roditi, ali rodila se golema riječ protesta. Njena se patnja u čekanju pravog rješenja pretvorila u krik, opasan protestni krik.

Jer svakom nevoljniku kad-tad dogori do nokata, a tad i bebe postaju opasne. Da, stvarno, ovoj usmrđenoj državi u inat, sve bi ovdašnje trudnice morale povikati: Mušanovo dijete nosim! Pa otići lijepo i roditi ga u poevropljenoj Hrvatskoj ili u perspektivnoj Crnoj Gori, i upisati ga, ako ne na Mušana, a ono na državu koja poštuje svoje državljane. Treba se napokon do daske naljutiti na državu koju političari (svi) vode po načelu sami sebe uplićemo, sami sebe zaplićemo. Vrijeme je da se to vražje kolo napokon razbuca. Što bi se moglo, jel'te, samo ako imamo kritičnu masu protestanata.

Pa, daj onda da zarijemo kandže u kritičnu masu i definiramo profil poželjnog protestanta, čija bi svaka pila vode. Banjalučki studenti-protestanti ograđuju se od sarajevskih protesta i podržavaju predstavnike RS-a u institucijama BiH. Lijepo. Zauzvrat ih izvršni sekretar SNSD-a nazove kopiladima, na što oni zatraže njegovo isključenje iz vladajuće stranke. Još ljepše. To je direktna podrška SNSD-u, ali bez Vasića.

I dok uzvikuju: Mile, lopove!, daleko su od stvarne snage koja bi dohakala njegovim lopovlucima, čega je rečeni vrlo svjestan. Istovremeno, protestanti su vrlo nesvjesni da je upravo ta njihova samoizolacija omogućila da građevinska mafija u sprezi s policijom može otimati posjed Željku Vuliću i pritom ga još i tući, i njega i sina mu Dragana.

Sarajevski studenti pred Elektrotehničkim fakultetom traže ostavke dekana Narcisa Behlilovića i prodekana za nastavu Nijaza Hadžimejlića jer su vrijeđali djecu šehida i poginulih boraca, kao da svojim nezajažljivim apetitima i bahatošću nisu vrijeđali svu djecu, sve studente, svakog građanina ove zemlje. Ni sarajevski studenti nemaju ništa sa banjalučkim protestima, samo što to javno ne obznanjuju jer očigledno nisu ni svjesni da se onaj uplakani i pretučeni Željko Vulić jednako tiče sviju nas, kao što bi nam svima trebalo da je u interesu izgradnja četvrtog paviljona Studentskog kampa u Banjoj Luci.

Kao što nas se u cijeloj državi trebalo ticati ubojstvo Denisa Mrnjavca, Sejdić i Finci i bez presude, Duško Kondor, Fata Orlović, Milan Vukelić, Gluha Bukovica, Kačavenda, nezaposleni, bolesni, demobilizirani, penzioneri, JMBG, politički montirane optužbe, privatizacijska i pljačka doniranih sredstava, građevinska i farmaceutska mafija, psi lutalice, koridor 5-C, svaki pedalj bh. autoputa u nastajanju, eksploatacija vodnih tokova, dvije škole pod jednim krovom, vuk koji u čitankama živi na grani, mrsa u porodilištu...

Svi se protesti tiču svakoga od nas, i samo kad smo spremni tražiti prava i zaštitu drugih, kojih se određeni problem neposredno tiče, imamo kritičnu masu i dostojanstvo. Ako protestant nije čovjek koji je spreman skočiti da zaštiti svakog nemoćnika i nevoljnika, otkud mu moralno pravo da računa na ostvarenje svojih zahtjeva u sredini u kojoj je do jučer bio ravnodušan spram svakog zla koje su činili isti oni od kojih danas traži pravdu za sebe? Toga nema, to jednostavno nema snagu, i to zlotvori odlično znaju.

Biti pravi čovjek znači dići svoj glas kad je drugi uskraćen i ugrožen. Inače, ništa lakše nego se naljutiti kad si lično obespravljen.