Izvor: Tačno.net
Piše: Irma Baralija

Nije nam ovo prvi put u Los Angelesu. Sudbina ili posao mog supruga htjeli su da ovdje provedemo dobar dio 2017. godine. Imali smo vremena vidjeti njegove različite strane, nestvarno lijepe plaže, više nego uzbudljivu muzičku i umjetničku scenu, ljude sa svih strana svijeta i energiju, kreativnost i ideje koje idu s tim. S jedne strane je sva ljepota i luksuz koji se mogu vidjeti u tipičnim holivudskim filmovima, a s druge stvarnost o kojoj smo saznavali kroz 2Pacove stihove. 

Ne znam kako smo krajem devedesetih, u ruševinama Zalika, došli do kaseta 2Paca, ali znam da smo gutali njegove pjesme. Valjda smo u mukama marginaliziranih i odbačenih po najcrnjim četvrtima LA-a prepoznavali i sebe. Mi, djeca iz poslijeratnih nezgodnih mostarskih naselja, puka sirotinja, emocionalno i materijalno skršeni, okruženi sivilom koje je gutalo snove. U tom našem svijetu bez perspektive, gnjev američkog geta nije bio egzotika, već jedini jezik koji smo istinski razumjeli.

Zato, nisam bila tipični turist koji pohrli do centra LA-a očekujući crvene tepihe i oskarovski glamur, ali ipak pokazalo se da te ništa ne pripremi dovoljno za scene iz ovog grada. Tijela ljudi koja leže u kućicama od kartona, umotana u vonj alkohola, povrćotine i mokraće, dok preko njih ili pored njih prolaze užurbani koraci ljudi u odijelima i odjeći od desetine hiljada dolara. Tu se najbolje razumiju stihovi koje smo hvatali sa starih kaseta:

Wake up in tha mornin and I ask myself Is life worth livin or should I blast myself? Im tired of bein poor, and even worse, im black, my stomach hurts So im lookin for a purse to snatch Cops give a damn about a negro Pull tha trigga, kill a nigga hes a hero Give tha crack to the kids who the hell cares One less hungry mouth on welfare

O takvom gradu pisao je i Charles Bukowski, hroničar mračne strane i svih njegovih „palih anđela“, podsjećajući nas da iza svakog blještavila postoji sirovi, često zaboravljeni život.

Ali ova posjeta, razlozi našeg dolaska i atmosfera u kojoj dolazimo ipak najviše podsjećaju na jednu drugu 2Pacovu stvar:

“Did you hear about the rose that grew from a crack in the concrete?”

On pjeva o ruži koja je uspjela izrasti iz pukotine u betonu, uprkos svemu. Naši momci koji danas ponosno stoje na svjetskoj sceni su upravo to – ruža izrasla iz naših izrupanih ulica. Bez skupih akademija, skoro bez sistema, najviše vlastitom voljom, ljubavlju i inatom, dokazali su da je moguće.

Čitavu tranziciju proveli smo slušajući stihove “Moj je život Švicarska, skoro pa savršen”, napokon mi se čini da je odrasla generacija koja neće sanjati o Švicarskoj, nego će nam svima pokazati kako se pravi vlastita “Švicarska”. Objektivno i strogo fudbalski gledano, imamo razloga vjerovati da možemo pobijediti u četvrtak, pogotovo nakon igre koja je pokazana u prvim utakmicama. Subjektivno i gledano više iz jednog sociološkog ugla, već je došlo do promjene paradigme i načina razmišljanja. Ova reprezentacija je dokaz toga, a pobjeda u četvrtak i osiguravanje prolaska grupne faze samo je simbolična potvrda.

Ne bi bilo prvi put u historiji da s Los Angelesom dijelimo neku veliku sportsku radost. Sjetimo se jednog od naših najznačajnijih sportskih događaja, Olimpijade – te 1984. godine Zimske igre su bile u Sarajevu, a ljetne u Los Angelesu. Oba grada su tada disala istim ritmom, slaveći sport i zajedništvo kao centri svijeta. Euforija koju nam je kreirala ova reprezentacija upravo podsjeća na onu iz ’84, pa se čini da će naš uspjeh ovdje biti kao zatvaranje nekog kosmičko-olimpijskog kruga.

Gledajući hiljade naših navijača koji pristižu sa svih strana svijeta, stopljeni u jednu boju i jedan glas, čini se gotovo nevjerovatnom stvarnost koju smo ostavili kod kuće. Dok nas u domovini svakodnevno guše podjelama, prebrojavanjem krvnih zrnaca i vještačkim tenzijama, ovdje, na drugom kraju svijeta, gledamo najljepšu Bosnu i Hercegovinu koja živi svoj san. Dok se danas fudbal većinom vrti oko novca, a ovo prvenstvo najviše govori u prilog tome, ima nečega dirljivog kada prepoznate tim koji je drugačiji, koji nije samo skupina dobro plaćenih pojedinaca, nego nas podsjeća na ono što je suština sporta – na fair play, zajedništvo, borbu i požrtvovanost.

I ovo je ustvari naša najveća pobjeda, da smo odgojili nove generacije, u miru, i s različitim mentalitetom. Generacije koje su bolje od nas. Naša djeca pokazuju kako se osvajaju srca i ulice Los Angelesa, ali i kako može izgledati budućnost, samo ako im dozvolimo da oni nas povuku naprijed, a ne mi njih nazad, u devedesete.

(DEPO PORTAL/ad)