Piše: Omer ČEVRA

Da odmah budemo načisto, čisto da preduhitrim dežurne čuvare patriotizma i profesionalne lovce na izdajnike koji svakoga ko ne govori po njihovoj matrici automatski proglašavaju agentom velikosrpskih interesa - u Bosni i Hercegovini dogodila se agresija vođena velikosrpskim projektom Slobodana Miloćevića i SANU, čiji je osnovni i prvenstveni cilj bio prisvajanje teritorija međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine. Kako bi se taj cilj ostvario, korištene su najbrutalnije metode: masovni zločini, etničko čišćenje, opsade gradova i na kraju genocid u Srebrenici. Međutim, rat koji je nastao kao posljedica te agresije u sebi je, sasvim logično, sadržavao i elemente nacionalnog, vjerskog i građanskog sukoba. Istovremeno, bio je i borba za teritoriju, političku dominaciju i moć nad jednom međunarodno priznatom državom. 

Nije problem u tome što se neko ne slaže sa Sabinom Ćudić. Problem nastaje onda kada politička rasprava preraste u organizovani linč, kada se iz jedne izjave nasilno izvlači značenje koje očigledno nije izrečeno i kada čitava mašinerija krene da melje jednog čovjeka samo zato što ne pripada njihovom monopolu nad patriotizmom.

A upravo to danima gledamo u Sarajevu.

Danima traje sinhronizovana kampanja SDA struktura, DF-ovih jurišnika, političkih satelita, boračkih udruženja pod partijskom kontrolom, plaćeničkih portala i dežurnih moralnih sudija koji su od rata napravili trajni politički biznis.

Gledamo dobro poznatu matricu — prvo se izjava izvuče iz konteksta, zatim se napumpa histerija, onda kreće moralno granatiranje da bi se na kraju zakucalo Željkom Komšićem, SDA-ovim „građanskim“ populistom koji sa mjesta stradanja u Ferhadiji, Bošnjacima na dan Kurban- bajrama, „ne nudi pijetet, već politički performans, držeći ih zatvorenim u krugu konstantne ratne psihoze i narativa koji se ne mijenjaju decenijama koristeći bol građana kao jedinu valutu za opstanak na vlasti“.

Objektivno gledano, i na svu srežu, teško da će se u BiH ikad više pojaviti političar koji je uspio tako perfidno pogoditi emocionalnu frekvenciju bošnjačkog naroda, pretvoriti demagogiju u političku religiju i godinama naplaćivati je kroz najviše državne funkcije kao Željko Komšić. Na jeftinom populizmu, pažljivo režiranoj ulozi vječnog “branitelja države” i konstantnom hranjenju emocija uspio je održavati iluziju političkog mesijanstva, dok su stvarni problemi države ostajali zakopani pod slojevima patriotske retorike. 

I svi oni vrlo dobro znaju da Sabina Ćudić nije negirala agresiju, nije negirala opsadu Sarajeva, nije negirala žrtve niti presude Haškog tribunala. Znaju to odlično. Ali ih istina ovdje najmanje zanima.

Jer ovo nije borba za istinu.

Ovo je borba za monopol nad emocijama Bošnjaka.

Zato se opet aktivirala ista mašina koja godinama živi od političkog upravljanja traumom. Mašina u sprezi dijela Islamske zajednice, poliitčki i stranačko kontrolisanih boračkih udruženja, medijskih megafona i političkih struktura kojima je rat postao posljednja ozbiljna ideologija. Bez rata, bez straha i bez konstantnog održavanja nacionalne napetosti oni ostaju politički ogoljeni.

I upravo zato je zanimljivo da je možda najbolje objašnjenje cijele situacije dao Nermin Nikšić prije nekoliko dana kada je rekao da “SDP i Trojka ne učestvuju u kreiranju kriza i upravljanju krizama, nego pokušavaju uraditi ono što mogu tamo gdje mogu.”

I to jeste suštinska razlika između dvije politike i dva modaliteta upravljanja procesima u Bosni i Hercegovini.

Jedni godinama proizvode krize, hrane narod tenzijama, žive od straha, dijele ljude i održavaju ratnu temperaturu jer bez nje politički ne postoje. Drugi su, sviđalo se to nekome ili ne, pokušali voditi drugačiju politiku — politiku spuštanja tenzija, institucionalnog rada i međunarodnog pritiska. Donekle su u tome uspjeli, ali ne možemo reći ni da su postigli neki spektakularan rezultat. Ali sve je to proces demokratizacije, profesionalizacije i depolitizacije institucija. Ne ide to preko noći, posebno kada imate kao opoziciju jednu povampirenu strukturu koja je nakon 30 godina razvlačenja bošnjačke pameti ostala bez pozicija i javnog novca.

I upravo je taj pristup politički ogolio Milorada Dodika više nego deset godina patriotske galame, histerije i ratničkog teatra po portalima i televizijama. Nisu ga ozbiljno uzdrmali ni statusi ni profesionalni patrioti koji mašu prstima, nego institucionalna politika koja mu je  ozbiljno suzili politički prostor. A to što su ga kasnije globalne geopolitičke promjene ponovo osokolile nije krivica Trojke, nego novih odnosa u svijetu koje je Dodik veoma vješto iskoristio za vlastiti opstanak. I svaka mu čast na snalažljivosti. Ko je kriv Bošnjacima što suse  tri decenije umjesto državom bavilii uhljebljavanjem, namještanjem tendera i privatiziranjem institrucija. Umjesto institucionalnu državnu politiku, imali smo minder politiku bošnjačkih klanova.

Minder politici je problem institucionalna politika,  jer kao takva ruši čitav koncept profesionalnih budžetskih patriota.

Oni najbolje znaju da im se politički teren polako urušava. Znaju da više ne mogu potpuno kontrolisati bošnjačku emociju kao devedesetih i ranih dvijehiljaditih. Znaju da dolaze generacije koje nisu spremne živjeti u permanentnom ratu s cijelim svijetom dok pola države odlazi u Njemačku.

I zato je potrebno svakih nekoliko mjeseci pronaći novog izdajnika, novog neprijatelja, novu metu za kolektivni bijes.

Jučer je to bio neko drugi. Danas je to Sabina Ćudić. Sutra će biti bilo ko ko se usudi izaći iz okvira njihovog privatiziranog nacionalnog narativa patriotizma.

Jer kako će opstati oni koji žive od permanentnog vanrednog stanja ako narod počne tražiti rezultate ? Kako će opstati političke i medijske hijene koje već trideset godina preživljavaju proizvodeći moralnu paniku? Kako će opstati samozvani “čuvari istine” kada ljudi počnu postavljati pitanja o milionima, tenderima, privatizacijama, uhljebima i decenijama izgubljenog vremena? To su jedina prava pitanja koja bi ovo društvo moralo postavljati. 

Sve drugo, kao što je „Zijo ne daj Bosnu“, obična je politička metafizika. I na tome su “minderaši” doktorirali. I njima kadu skidam.

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook