Nedžad Begović je bh reditelj, scenarista i vizuelni umjetnik čiji stvaralački opus, tokom bogate višedecenijske karijere, obuhvata film, televiziju, strip, dizajn, digitalnu umjetnost ali i književnost. Početkom decembra 2025. godine, objavio je svoj književni prvijenac pod naslovom „Kobajagi knjiga“. Portal Kultura.ba je tim povodom razgovarao sa Begovićem.

Naslov „Kobajagi knjiga“ odmah privlači pažnju. Šta se krije iza tog „kobajagi“ – ironija, igra s čitaocem ili komentar na savremeno društvo i književnu scenu?

Uvijek kad hoćemo da damo ime djetetu, kompaniji, firmi, proizvodu, filmu, knjizi ili ne znam ni ja, ono bilo čemu, čovjek se uvijek zadevera, jer to nije jednostavno. Negdje tražiš da bude ili lijepo, ugodno, odražava karakter nečega. Tako i ja kad sam ovu knjigu napravio, pitao sam se kako bi sad mogao dati naziv pa da to na neki način nosi nešto u sebi što bi moglo da zaintrigira čovjeka. Tako sam ja došao do toga da se zove „Kobajagi knjiga“. Dakle, knjiga je prava knjiga, ali mi se učinilo da nemam neku suštinsku potrebu da sad ono naziv knjige nas navuče na bilo što.  Čisto neki trigger da skrene pažnju knjiga na sebe i to je bila konačna misija u traganju za nazivom knjige

Kako je nastajala ova knjiga – da li je riječ o dugom, planskom procesu ili o tekstovima koji su se vremenom spontano povezali u cjelinu?

Ja sam već dvije decenije, možda i više, radio sam dosta za Federalnu televiziju, za dokumentarni program, radio sam jednu seriju za Al Jazeera TV i nešto od ovih umjetničkih filmova za sebe. Negdje sam uvijek išao za time da vedru stranu života prikažem. I svi ti akteri koji sam ja snimao, koji su bili u mom kastingu, na nivou neke duhovnosti i šarma koji mi pripovjedač priča, tražio sam da mi poslažu život uglavnom u anegdotama. Što nije isključivalo ako je neka lijepa, zanimljiva priča ili emotivna priča, ali dominantno su to bile vedre duhovite priče i onda kako se godinama ili decenijama to taložilo, meni se učinilo da tu ima kapaciteta da se može iz toga napraviti knjiga.

Kad je tehnologija malo uznapredovala da nisam morao pješke da pišem sve, što bih rekao da skidam tekstove, kreni, stani, kreni, zapiši, vraćaj i tako dalje, nego je Chat GPT omogućio da to se može i na drugi način, onda su mi moji saradnici skinuli sve te tekstove. Ja sam onda samo u stvari birao priče i te priče sam onda pretvarao u strance i tako je nastala ova knjiga.

Knjiga je potpuno istinita, radi se o pričama koje su ljudi doživjeli. Dakle iz iskustava mojih aktera, te su priče ispričane i to mi je bilo vrlo zanimljivo jer imam to iskustvo, da kada razgovaram sa ljudima ili kad su vidjeli film, kaže „joj imam ja jednu takvu priču“ ili „sjetio sam se kad sam ja bio mali“ ili tako. U tim pričama sam našao ono kako se prepoznaju i drugi ljudi koji su imali slično djetinjstvo, slično odrastanje, slične ljubavi, slične poslove i događaje na poslovima, tako da može se reći da je knjiga apsolutno dokumentarna, istinita i to mi je na neki način bila i nakana.

Kako publika reaguje na knjigu nakon promocija – da li Vas je nešto posebno iznenadilo u komentarima ili interpretacijama čitalaca?

Bio je Sajam knjige u nišama, i tu sam imao promociju. To mi je bila prva promocija u životu, baš je bilo dobro, bilo je i dosta ljudi. Promotorica je bila Ferida Duraković i onda smo čitali neke od tih priča. Ima 317 priča i 67 aktera i kad smo čitali te priče, bila je super komunikacija sa publikom. Jer priče su duhovite, ljudi su se smijali, nema ništa komplikovano u tome, tako da je baš odlična energija uspostavljena između mene i publike i to mi je onako jednostavno veseli. Dosta knjiga je prodato, to govorim u smislu da mi je važno da su otišle na neke različite strane, većim dijelom po inostranstvu, tako da ti neki tragovi ostaju i to mi je baš ono veseli.

Šta biste voljeli da čitalac ponese sa sobom nakon što zatvori „Kobajagi knjigu“ – pitanje, osjećaj, osmijeh ili nelagodu?

Midhat Ajanović, moj kolega, profesor, autor crtanih filmova, čovjek koji je napisao desetak knjiga, romana itd. Kad sam mu poslao knjigu, on je meni napisao, „vidiš ovo je potpuno  novi žanr, obično ljudi iz knjige prave filmove, a ti si obrnuo stvari, ti iz filmova izvlačiš knjigu“. Tako da neću praviti film po toj knjizi, ali tu ima toliko dobrih priča koje se mogu iskoristiti kao dobre priče u prikladnim filmovima. Te su priče pune vedrine, pune optimizma, nekog duha, prošlosti na jedan dobar način. Tako da mislim da će se svi koji budu čitali ugodno osjećati i to me na neki način veseli jer sam tegobe iz života isključio.

(Kultura.ba/DEPO PORTAL/au)