Turska moderna država u svojoj historiji imala je samo dva lidera koji su ostavili sistemski i strateški neizbrisiv trag: Mustafu Kemala Ataturka, koji je naciju podigao iz ruševina Osmanskog carstva, i Necmettina Erbakana, koji je pokušao vratiti političku autonomiju Turske oslobođenu stranog uticaja. Svi ostali, uključujući aktuelnog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, ostaju u sjeni ove dvojice. 

Erbakan je bio Erdgoanov politički mentor, a to mentorstvo, retrospektivno gledano, postaje tragična fusnota, ne zato što učenik nije uspio da nadmaši učitelja, već zato što je potpuno pogazio sve njegove principe. Erbakan je gradio državu otpornih institucija i ekonomsku neovisnost, dok je Erdoğan izgradio lični režim koji opstaje samo ako pristane na sve uključujući i to da Zapad piše završna poglavlja njegovih političkih odluka. 

Kao što je nedavno ironično primijetio jedan evropski diplomata u Briselu, "Turska nije više zemlja s vizijom – nego zemlja koja trguje svojim problemima za trenutni mir".

Iza vijesti o "miru" i "razoružanju" krije se mnogo kompleksnija i strateški vođena dinamika – u kojoj su turski, kurdski i zapadni interesi isprepleteni na načine koji su daleko od jednostavne predaje oružja

Raspuštanje Radničke partije Kurdistana (PKK) i zvanični prekid oružane borbe protiv turske države nakon više od četiri decenije sukoba, predstavlja tektonsku promjenu ne samo u unutrašnjopolitičkom pejzažu Turske, već i u širem geopolitičkom okviru Bliskog istoka. Ipak, iza vijesti o "miru" i "razoružanju" krije se mnogo kompleksnija i strateški vođena dinamika – u kojoj su turski, kurdski i zapadni interesi isprepleteni na načine koji su daleko od jednostavne predaje oružja. 

Prvi ključni signal da se dešava nešto neobično bio je tajni sastanak u Oslu održan 2008. godine, na kojem su učestvovali visoki predstavnici PKK-a i turske države, uključujući aktuelnog ministra vanjskih poslova Hakana Fidana, čovjeka sa dugogodišnjom karijerom u obavještajnim strukturama. Ovaj sastanak je de facto legitimizirao PKK kao priznatu pregovaračku stranu i glasnogovornika kurdskog naroda unutar Turske – što je potez koji ne bi bio moguć bez koordinacije zapadnih elita. 

Jedna od najintrigantnijih komponenti ovog sporazuma jeste činjenica da PKK ne predaje oružje turskoj državi, već kurdskoj administraciji na sjeveru Iraka. Taj potez otkriva dvije stvari...

U pozadini ovog procesa nalazi se nova geopolitička realnost. Kurdi u Iraku de facto već imaju svoju autonomiju. U Siriji, kurdske snage (YPG/YPJ), koje Turska vidi kao ogranak PKK-a, uspostavile su značajnu teritorijalnu kontrolu pod zaštitom američkih snaga. U takvom kontekstu, borba PKK-a unutar turskog teritorija postaje politički i strateški besmislena – ne samo zbog iscrpljenosti već i zato što međunarodna scena već prepoznaje druge kurdske strukture kao legitimne. PKK u ovom trenutku ne kapitulira – već redefiniše svoju ulogu unutar šireg projekta kurdskog samoopredjeljenja.

Ne treba zaboraviti ulogu zatvorenog lidera Abdullaha Öcalana. Prema informacijama iz više izvora, upravo njegov poziv na "političku borbu" postao je temelj ove transformacije. Spekulira se da je Öcalan bio ključni posrednik, a njegova pozicija u ovom procesu otvara prostor za nagađanja: da li je u toku priprema za njegovo oslobađanje, što je najvjerovatnija opcije, razmjenu ili barem prebacivanje u kućni pritvor? Paralelno, postavlja se pitanje da li će turske vlasti uzvratiti gestom oslobađanja hiljada zatvorenih boraca i simpatizera PKK-a?

Pitanje koje se nameće jeste: da li se ova odluka uklapa u mnogo širi zapadni projekt preuređenja Bliskog istoka? Odgovor je gotovo sigurno – da

Jedna od najintrigantnijih komponenti ovog sporazuma jeste činjenica da PKK ne predaje oružje turskoj državi, već kurdskoj administraciji na sjeveru Iraka. Taj potez otkriva dvije stvari: prvo, PKK očigledno ne priznaje potpunu vojnu kapitulaciju; drugo, kurdske snage na sjeveru Iraka se pozicioniraju kao "nova vojska", potencijalno u funkciji šire regionalne agende. Time se jača autonomna kurdska infrastruktura izvan Turske, uz prećutnu ili otvorenu podršku zapadnih elita.

To što PKK polaže oružje ne znači kraj oružane borbe Kurda. Iste strukture pod različitim imenima (npr. YPG u Siriji, PJAK u Iranu, pa i pojedine brigade u Iraku) nastavljaju djelovati. Turska vlada se možda nada da će se "teroristička prijetnja" smiriti, jer Kurdi su politički prisutni u Turskoj kroz DEM kurdsku političku stranku, imaju diplomatsku mrežu u Evropi, kao i vojnu infrastrukturu van turskih granica. 

Turska možda ulazi u fazu unutrašnjeg zatišja, ali regionalna mapa tek se počinje redizajnirati – i to ne po njenim pravilima

Pitanje koje se nameće jeste: da li se ova odluka uklapa u mnogo širi zapadni projekt preuređenja Bliskog istoka? Odgovor je gotovo sigurno – da. Ova vrsta redefinisanja regionalnih lojalnosti, tiha neutralizacija pobunjeničkih grupa kroz političku kooptaciju, te stvaranje stabilnih, ali lojalnih, tampon zona na granicama Irana i Sirije, u skladu je s dugoročnim ciljevima Zapada. Kurdi su u ovom trenutku postali najvažnija kartica – ne više kao oružani buntovnici, već kao regionalni faktor koji se može instrumentalizirati protiv Teherana i Damaska.

Recep Tayyip Erdoğan će ovu predaju oružja predstaviti kao svoju ličnu pobjedu. No, stvarnost je mnogo kompleksnija. Ovim procesom on nije ugasio kurdski pokret – već ga je samo prebacio izvan granica svoje kontrole. Turska možda ulazi u fazu unutrašnjeg zatišja, ali regionalna mapa tek se počinje redizajnirati – i to ne po njenim pravilima.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook