Nakon 47 godina ratovanja protiv Turske i najmanje 40.000 ubijenih na obje strane, Kurdistanska radnička stranka (PKK), koja je vodila oružanu borbu za stvaranje neovisne kurdske države, objavila je svoje raspuštanje. Ova odluka, izvijestila je novinska agencija Firat, bliska PKK, donesena je nakon 12. kongresa stranke, koji je održan početkom svibnja. Delegati kongresa zaključili su da je borba PKK dovela do toga da se kurdski problem sada može riješiti demokratskim putem. Time je Radnička stranka Kurdistana ispunila svoju povijesnu misiju i prestala postojati, izvijestio je Firat.

Na kongresu je pročitana izjava vođe PKK Abdullaha Öcalana, koji je utamničen od 1999., no svojim je sljedbenicima iznio "perspektive i prijedloge". Öcalana su u veljači 1999. turske službe sigurnosti uspjele uloviti u Keniji i odvele na suđenje u Tursku, gdje je osuđen na smrt, što je kasnije promijenjeno za kaznu doživotnog zatvora, a on se zauzvrat odrekao terorizma. U izjavi od ponedjeljka, iz PKK su napisali da su zaključili da je "kurdsko pitanje došlo do razine na kojoj se može riješiti demokratskom politikom, a PKK je u tom smislu završio svoju misiju". U nastavku su dodali da bi Öcalan trebao voditi proces razoružavanja i pozvali turski parlament da se odazove.

Öcalan je u veljači pozvao svoje pristaše da prekinu oružanu borbu i počnu sudjelovati u demokratizaciji turskog političkog sustava i punoj integraciji u njega. Nekoliko dana kasnije sadašnje vodstvo PKK najavilo je primirje, ali su postavili uvjete za (samo)raspuštanje, uključujući uspostavu pravnog mehanizma za početak mirovnih pregovora.

Rat je trajao skoro pola stoljeća. Kurdska radnička stranka (Partiya Karkeran Kurdistan - PKK) osnovana je 1978. godine. Politički program PKK tražio je uspostavu neovisne kurdske države na jugoistoku Turske, i u toj prvoj fazi, ideološki je zagovarao komunističku revoluciju u Turskoj, surađujući i s turskim ljevičarima. Nakon što je početkom osamdesetih godina vodstvo organizacije preuzeo karizmatični Abdullah Öcalan, PKK je djelomično redefinirao svoju političku zadaću s ideološkog k nacionalnom oslobođenju, da bi nestankom Sovjetskog Saveza početkom devedesetih gotovo u potpunosti odbacio marksističku ideologiju.

U veljači 2000. PKK je objavio prekid vojnih aktivnosti, ali nakon četiri godine primirje je prekinuto, a procjenjuje se da je oko 3500 pripadnika skupine i dalje aktivno u bazama na području iračke planine Kandil. Öcalanov nasljednik je Cemîl Bayik, koji je puno rjeđe u javnosti od svojeg prethodnika.

Sukobe s PKK Erdoğanov režim koristi kako bi istovremeno terorizirao HDP, utjecajnu kurdsku stranku u Turskoj. HDP-ovci su na izborima 2019. pobijedili u 65 općina, da bi iduće godine njihovi gradonačelnici, načelnici i članovi općinskog poglavarstva bili otpušteni. Na njihovo su mjesto postavljeni prinudni upravitelji iz Ankare, a brojni otpušteni političari strpani su u zatvor. Ništa čudno kada se uzme u obzir da su u zatvorima i vodeći opozicijski političari, novinari i profesori, pa zašto ne bi bili i Kurdi, logika je sultana Erdoğana.

Tek će se vidjeti kako će odluka PKK utjecati na Kurde koji vladaju velikim prostorima sjeveroistočne regije Sirije, a Turska ih tretira terorističkom prijetnjom u blizini svojih granica. Kurdsko pitanje je zamršeno jer oko 25-30 milijuna Kurda živi na području koje nazivaju Velikim Kurdistanom, regiji koja se proteže preko jugoistočne Turske, sjeverozapadnog Irana, sjevernog Iraka i sjeveroistočne Sirije. U Sirijskom Kurdistanu (kurdski: Rojavayê Kurdistanê, što je u prijevodu Kurdistan gdje sunce zalazi) ih živi oko 1,7 milijuna, a to je devet posto stanovništva.

Tamo se nalazi sjedište kurdskih postrojbi PKK/YPG (Jedinice narodne obrane), čiji su borci okosnica Sirijskih demokratskih snaga (SDF), osnovanih 2015. godine, koje su obučene i naoružane uz pomoć Sjedinjenih Američkih Država. Tayyip Erdoğan ih bezuspješno pokušava razbiti, a dodatno ga iritira to što je Sirijski Kurdistan ekonomski samodovoljan zahvaljujući naftnim poljima, što osigurava stalni dotok novca.

Međutim, odluka PKK o samoraspuštanju mogla bi okončati najdugotrajniji sigurnosni problem u Turskoj i donijeti značajnu političku pobjedu predsjedniku Erdoğanu koji ih bezuspješno pokušava razbiti, a dodatno ga iritira to što je Sirijski Kurdistan ekonomski samodovoljan zahvaljujući naftnim poljima, što osigurava stalni dotok novca.

Njegovi suradnici tvrde da turska vlada nije ponudila nikakve ustupke PKK kako bi ga nagovorila na razoružavanje, ali očekuje se da će u ime kompromisa Turska proširiti kulturna i obrazovna prava Kurda.

(DEPO PORTAL/mm)