Piše: Dževdet TUZLIĆ

Umjetnici su uvijek vjerovjesnici boljeg svijeta. Mnogo više od političara. Posebno kada je riječ o balkanskim geografskim dužinama i širinama.

Mnogo prije bilo kakvih biletarelanih odnosa država u ovom regionu, umjetnici su bili poveznica, mjera hrabrosti i želje da se nekadašnji „jedinstveni jugoslovenski kulturni prostor“ reanimira, da se uspostave relacije razorene novim geo-političkim prilikama i činjeničnom stanju nove kartografije. Umjetnici su, prije svih, počeli prelaziti te nove granice.

A kad se likovna izložba dogodi netom nakon neke državničke posjete, slobodna tumačenja su moguća iz različitih uglova. Jedan je i da se njen značaj ili pak značaj državničke posjete naglasi na poseban način.

A izložba Olivere Eraković, Nikšićanke netom „prve nakon zvanične posjete sadašnjeg crnogorskog predsjednika Jakova Milatovića Bosni i Hercegovini“, bila je čista slučajnost.

Zato se njena važnost i ne mjeri u ozračju te posjete, već zato što me, kao promotora izložbe, za likovno i teatarsko biće Crne Gore vežu mnoge spone.

Naprosto, sudbina je htjela da u proteklim decenijama srećem važne ljude, važne Crnogorce, iz ovih drevnih umjetničkih disciplina.
Slikara Fila Filipovića još prije balkanske kataklizme i raspada Jugoslavije, u jugoslovenskom paviljonu na Biennalu u Veneciji, gdje je izlagao.
Sa likovnim sanjarom Vojom Stanićem radio intervju za Radio Sarajevo prije 35 godina.
Bio gost Dada Đurića na prvom Cetinjskjom bijenalu umjetnosti 1990. godine. 
Studentske grafike Anke Burić držim u kućnoj postavci još od kasnih 80-tih. Sada je članica Crnogorske akademije nauka.
To su likovnjaci. 

A iz sfere teatra, pak, Oliveru Eraković i mene veže Radmila Vojvodić. 
Upoznao je u danima razornog zemljotresa, kad je tek sanjala pozorišnu režiju. A Olivera u njenoj predstavi „Konte Zanović“ učestvovala u izradi kostima.

Prošlost me veže i za prezime autorice ove izložbe. 
Blagota Eraković je bio vertikala crnogorske, a tada i jugoslovenske pozorišne scene.

Mogao bih sada još dosta toga nabrajati kao dokaz jakih spona.

A kakve su tek spone Oliverine sa Bosnom i Hercegovinom!
Akademiju završila u Trebinju, izlagala u Sarajevu i prije dvije godine, izlagala u Mostaru... 
I na još mnogo drugih mjesta u regionu i šire. 

A i to da sam izdvojio ličnosti samo iz sfere pozorišta i likovne umjetnosti, nije tek tako.
Jer mi je, kao kulturološka posebnost, interesantno da je Olivera povezana sa ove dvije umjetnosti na veoma bitan način. 
Poput Mersada Berbera, Safeta Zeca ili Nesima Tahirovića. 

Likovni umjetnici po vokaciji obogaćuju pozorišnu scenu na zadivljujući način.
Olivera je imala više takvih prigoda, jednu sam spomenuo sa Radmilom, gdje je pekla zanat, kao i sa svojom profesoricom Janjom Korun za predstavu „Kaj je resnica“ – „Šta je istina“. 

Ali i samostalne kostimografije za predstavu “Dobra Smrt”, u režiji Filipa Grinvalda u CNP Podgorica, i za predstavu “Pravednici” u režiji Željka Sošića, u Kraljevskom pozorištu na Cetinju.

Okušala se i na filmu još od studentskih dana u Ljubljani.
Zaposlena kao kustos u galeriji „Nikola I“ i „Ilija Šobajić“ u Centru za kulturu u Nikšiću.
Na ovoj postavci su radovi koji karakteriziraju njene osobene stilske zahvate. 
Pa su me prizori, likovi, potezi, ta asocijativnost... pomalo podsjetili na radove Halila Tikveše, koji se trenutno nalaze u Umjetničkoj galeriji BiH.

Ta svojevrsna „brutalna ljepota“, ta potreba da slikar ne teži ozariti lica gledatelja nekakvim skladnim savršenim linijama i koloritom, već filozofijom slike, nečega što oku posmatrača nudi izazov.

Kod Olivere je jedan svojevrstan spoj crteža, slike, stripa, filmskog kadra, eskpresija koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
A opet ima neke dječije naive u tom pristupu. Kao da autorica želi osloboditi gledatelja pomisli kako je došao u svijet umjetnosti koji ne razumije.
Već baš obrnuto, da je došao u prostranstva koja su mu bila bliska, da su i sami crtali, a njihovi roditelji ljubomorno čuvali po ladicama, zapisujući datume sa zadnje strane kako bi poslužili za slatka sjećanja na bolju prošlost. 

I zato me ne čudi da je, primjerice, na mostarskoj postavci Olivera posezala za crtežima svoga sina. Tu umjetnica pronalazi podlogu i dokaz mesijanske uloge umjetnosti koja će spasiti svijet. Svi mi znamo da neće, ali želimo vjerovati.

Kolorit koji gledam večeras podsjetio me i na jednu postavku iz privatne kolekcije Laze Vujića u jednoj tivatskoj galeriji, pravom gnijezdu mondenih jahti u Porto Montenegro, gdje je izložio Warholove pop-art varijacije Marilyn Monroe.

Snažne i upečatljive boje čiji odraz u našem oku utiču na donošenje različitih zaključaka o značenjima. 
O svijetu koji živimo, o njegovoj dvojnosti, nesavršenosti, o političkoj zbilji, ako hoćete, jer često kažemo kako se političari kriju ispod svojih maski, a istina je negdje drugdje.

U svijetu okovanom mnogim stegama, zabranima, limitima, preponama, zaprekama... izložba pod naslovom „Liberte“ nudi sasvim drugu perspektivu - prostor je nadahnuća upravo slobodom.

(DEPO PORTAL/ad)