Piše: Aida A. HOZIĆ (University of Florida, Gainesville)

Knjiga "Sado – Društvena Stvarnost u Estetici Slike" je zbornik koji je sa mnogo ljubavi, ali istovremeno i začudne autorske distance priredio njegov sin, Senadin Musabegović. Knjiga je zbornik mudrih, učenih, iskrenih eseja o Dr. Sadudinu Musabegoviću: teoretičaru (vizuelne) umjetnosti, profesoru estetike, dugogodisnjem uredniku Odjeka i dekanu Akademije Likovnih Umjetnosti u Sarajevu. Ali možda ponajviše – ovo je knjiga o jednom plemenitom čovjeku i nenametljivom (ali jako upornom) graditelju Bosne i Hercegovine i njenih kulturnih institucija.  

Zbog konteksta u kojem su pisani – pod sjenkom rata i nasilja u Bosni i Hercegovini i pod pritiskom kontinuiranog razgrađivanja njene kulturne baštine i bitka – ovi su eseji elegični ali nimalo nostalgični. U njima se jasno čuje lament nad (su)životom kojeg na ovim prostorima više nema i budućnošću koja je postala nemoguća, a koje je Sadudin Musabegović tako strpljivo i dugo njegovao. Istovremeno, niko od autora u ovoj zbirci ne mašta o povratku u prošlost (u neko mitsko predratno doba) niti pokušava da taj period spasi od odgovornosti za vrijeme u kojem smo sada zatečeni.   

Knjiga je, zapravo, povod da uz Musabegovića ozbiljno razmislimo o odnosu umjetnosti i državnosti, estetike i politike u bosanskohercegovačkom prostoru i njenom okruženju, ali i o mnogo dubljim, suštinskim pitanjima slike i reprezentacije, prostora i vremena. Naime, vrijedi se upitati zašto i kako je umjetnost – i to naročito vizuelna umjetnost - igrala tako značajnu ulogu u konstituciji kulturnog suvereniteta Bosne i Hercegovine, i zašto je ta Bosna i Hercegovina, reprezentovana kroz umjetnost, kako to argumentovano (a na osnovu Musabegovićevih tekstova) piše Asim Mujkić, ZAVNOBiHovska – “ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska.” 

 Ovo je knjiga o jednom plemenitom čovjeku i nenametljivom (ali jako upornom) graditelju Bosne i Hercegovine i njenih kulturnih institucija

Treba se također zamisliti, uz Musabegovićev opus i ove tiho promišljene eseje, zašto je u toj Bosni – i posnoj, i gladnoj, i prokosnoj od sna, kako je opjevao Mak Dizdar – uvijek bilo vremena da se propituje i bitak umjetnosti, da se čita i prevodi, da se razgovara o Merlo-Pontiju i Bašlaru, da se gledaju filmovi Tarkovskog i Antonionija, da se cijeni ljepota Neretve, da se razumije tegoba evropskog nasljeđa koje u sebi neumitno uključuje i nasilje, i da se o svemu tome priča – polako, natenane - u hladu kod “Dva Ribara.”

Fotografije u knjizi, koju je prelijepo opremio Asim Đelilović, svjedoče o tom nekom vremenu u kojem su Sadudin i njegova supruga Jasmina Musabegović – autor, pisac, dugogodišnji urednik strane književnosti u sarajevskoj “Svjetlosti” – bili i buntovni, i kreativni, i zaneseni francuskim novim valom, i duboko privrżeni svojoj sredini. Okruženi prijateljima, na otvaranjima izložbi ili na predavanjima, Sado u Prijepolju kao dijete ili sa unukama u Glavatičevu - te fotografije iz porodičnog albuma dokumentuju bogatstvo svakodnevnice i intelektualnog života, žučnih rasprava, intenzivnih emocija, ali i bliskosti, topline, intime. Cijeli jedan svijet otkan susretima i zajedničkim večerama, godarovski fragmentiran i bosanski izvezen.

Sadudin Musabegović je autor osam knjiga – od kojih je čak šest nastalo tijekom i nakon rata u Bosni i Hercegovini i opsade Sarajeva. Neki od njegovih najdirljivijih eseja posvećni su umjetnicima čija su svjedočanstva rata duboko uticala na percepiju nasilja kako unutar okupiranog grada tako i van Bosne I Hercegovine - poput Dževada Hoze, Mustafe Skopljaka, Nusreta Pašića, Gordane Anđelić, Šejle Kamerić i mnogih, mnogih drugih likovnih umjetnika, filmskih i pozorišnih stvaraoca, knjiżevnika kojima je Musabegović bio kolega ili profesor, sa kojima je prijateljevao, i koje je beskrajno poštovao. 

Cijeli jedan svijet otkan susretima i zajedničkim večerama, godarovski fragmentiran i bosanski izvezen

Ibrahim Krzović, u svom osvrtu na Musabegovićev opus, naglašava tu njegovu sposobnost da mišljenjem pronikne “iza onoga vidljivog” i otvori umjetničko djelo tako da osvijetli “njegovu transcendentnu auru.” “Apokaliptično iskustvo” razaranja tkiva zemlje i grada koje je toliko volio isprovociralo je Musabegovića da, kako kaže Mustava Dželilović, piše “iz nužde,” ali i pojačalo Musabegovićevu vjeru u autohtonu moć umjetnosti da o svijetu progovori mimo da ga samo odražava, mimo mimesisa. Ugo Vlaisavljević, Dubravka Pozderac-Lejlić i Senadin Musabegović analiziraju kompleksnost Musabegovićeve dugogodišnje preokupacije mimesisom, fotografijom i reprezentacijom stvarnosti, autorstvom, prisusvtom- odsustvom, prividom. Njihova promišljanja ukazuju na dubinu Musabegovićevog teoretskog rada i jasno očitavaju razloge zašto ćemo se njegovim tekstovima vraćati još dugo u estetici na ovim prostorima (a za nadati se i šire).

Meni je lično možda najveće otkrovenje u ovim tekstovima bila nit o Musabegovićevom fokusu na prostor – od kratkometražnog filma "Soba" koji je snimio još ranih sedamdesetih do eseja o kartama, mapama, torzu, otpatcima koje je pisao “iz nužde” nakon rata. Esej Marine Katnić-Bakaršić je potpuno posvećen čestim prostornim metaforama u Musabegovićevim tekstovima, ali se prostor provlači i kroz ostale eseje (u svojoj konkretnosti – poput kinoteke u sjećanju Predraga Fincija i “predmeta” koji okupiraju i prostor i Musabegovića, a o čemu piše Dževad Karahasan; ili kao horizont imaginacije kod Dželilovića). Taj otjelovljeni (ili ispražnjeni, kako od prisustva tako i od značenja) prostor – kojim nastavlja da se bavi i Senadin Musabegović u svojim knjigama – je zapravo spona između teoretskog i društvenog angažmana Musabegovića, njegovog misaonog i graditeljskog impulsa. 

On bi se i kao Dekan digao od stola i izašao u susret sagovorniku, nikad – ali baš nikad – ne dozvoljavajući da funkcija odredi njegovo postojanje i značaj u prostoru

Možda me je ta nit o prostoru – metaforama vrata, kuća, prozora, pragova te radoznalost o predmetima, preokupacija prisustvom i odustvom – toliko iznenadila zato što je Sadudin Musabegović, kao osoba, bio jedan od onih ljudi koji nikad nisu zauzimali ni malo prostora. On bi se i kao Dekan digao od stola i izašao u susret sagovorniku, nikad – ali baš nikad – ne dozvoljavajući da funkcija odredi njegovo postojanje i značaj u prostoru. Njegova predanost i dosljednost izgradnji kulturnih institucija (bez kojih bi danas bilo nemoguće razmišljati o suverenitetu Bosne i Hercegovine) je bila dijametralno oprečna idejama okupacije prostora, pa tako i svim onim nacionalistima koji realizaciju identiteta izjednačavaju sa posjedom teritorije. 

Čitajući ove mudre, učene, iskrene i elegične eseje o Sadudinu Musabegoviću, bilo mi je teško da se otrgnem od pomisli da svakoj tragičnoj maloj državi koja se bori za svoje mjesto u ovom okrutnom međunardnom sistemu treba jedan Sado, a ne patetične političke elite koje misle da će nasilnom krađom prostora realizovati misiju svojih naroda.     

(DEPO PORTAL/ad)