Piše: Toni Skrbinac
www.oslobodjenje.ba

Ovo će biti priča posvećena Muradifu Brkiću Mufti.
 

Umro je u nedjelju, 26. maja, u Sarajevu.
 

Prije pet godina doživio je težak moždani udar od kojeg se nije nikada oporavio. Tužna smrt.

Nisam ga vidio nijednom u posljednjih 20 godina.
 

A znam i moram o njemu nešto napisati. Pogodila me vijest o smrti, fotografije koje su objavljene oživile su ne samo uspomenu na njegov lik nego i glas i geste i cijele rečenice koje je ostavio u amanet mom sjećanju.

Dogodi mi se da pomiješam žive i mrtve. Ne znam otkud mi misao da mi je prijatelj, i moj i Muftin, Džemal Džakmić rekao da je Mufta umro. Bilo je to prije otprilike pola godine. Nazovem njegovu prvu suprugu Hanku Paldum i kažem: “Eto, draga Hanko, i rahmetli Mufta...”, a ona me prekide:
 

“Nije Mufta umro. On je samo u teškom stanju, a drago mu je uvijek kad ko dođe da ga posjeti. Otiđi i ti.”
 

“Hoću, Hanko”, kažem, “evo, čim dođem u Sarajevo, potražiću te da mi kažeš gdje i kako ga naći.”
 

Dolazio sam dva puta. Nisam imao sreće sa Hankom, jednom bila u Beču, drugi put u Istanbulu. A mogao sam ja saznati gdje je Mufta, ali ne znam, nekakva bojazan od susreta sa čovjekom koji u meni živi u jednom sasvim drugom svijetu, nije mi dala da odem da ga vidim.
 

I zato, dragi moj Mufta. Nikad ga drugačije nisam zvao.

Upisao sam prvi razred gimnazije, ušao u doba probuđene radoznalosti za kucima gdje se okuplja raja. I nabasao tako na Baščaršiji na jednu kafanu, nalazi se pedesetak metara niže od tramvajske stanice, na samom uglu gdje se nudi rukavac koji će vas odvesti do Kazandžiluka, vodi je, a to tada značilo kuha kafe i čajeve, sredovječan, vitalan čovjek po imenu Zakir i po njemu smo dali i ime toj kafani: “Kod Zakira”. Imala kafana oveći centralni prostor i jedan separe, onako intiman, diskretan i tu sam prvi put sreo Muftu.
 

Da li me možda poslao po cigare, da li mi se svojim dubokim, malo nazalnim glasom obratio s kakvim pitanjem, nemam pojma? Tek, pokazao je interes za moju školu: “I ja sam završio Prvu gimnaziju.” I što me je najviše fasciniralo, na arapskom izdeklamovao suru, a potom i prevod s kojom Meša Selimović počinje svoj roman: “Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše...” Pitao me i čiji sam i gdje stanujem, a ja valjda željan ispovijesti iskreno mu ispričam što sam našao za shodno o mom životu. Prigrli me Mufta kao mlađeg brata.
 

Uvede u jedan nepoznati svijet, gdje već ima alkohola (ne da mi da pijem), ženskinja (poveo me jednom sa svojim prijateljima na moj prvi, danas to kažu, parti, u kuću profesora Šećerkadića, njegovog prijatelja kojeg smo zvali skraćenicom Šećer). Bile neke djevojke, bilo pjesme, udvaranja, dodirivanja, poljubaca, ja otvorio širom svoje pubertetske oči.
 

Spretan u trgovini, uvijek bio pri pari. Vodio me na moje prve ručkove i večere, nekad u aščinicu kod Čengića, nekad kod Hadžibajrića. Oblačio se gospodski, klasičan stil, odijelo i kravata. Smješkao mi se uvijek dobronamjerno i propitivao kako ide sa školom. I branio mi da se bavim poslovima i “nestašlucima” kažnjivim po slovu zakona.

“Toni, vidim nije ti lahko, ali nemoj. Ako ti treba bilo šta, ja ću ti koliko god budem mogao pomoći. Nećeš biti gladan, neće ti faliti za cigare. Ti samo uči. Moraš tu školu završiti.”

On je već studirao književnost, kasnije ću i ja. Tako da sam nekako slijedio trag njegovog puta. A voljeli smo oboje književnost. I pjesmu. Oni bi ponijeli sa sobom malo rakije, Zakir im donosio kahve, a kad bi došlo vrijeme derta, Mufta bi rekao: “Muri, haj sad onu tvoju.” I u separeu bi tihim, a umilnim glasom, predajući se pjesmi, daroviti Muri zapjevao romsku “Pira mange korkoro”. Od tih dana ta mi pjesma dugo bila kao himna, slušao sam je u interpretacijama Šabana Bajramovića, Luisa i kad god bi oni počeli, ja bih se sjetio slike iz separea kafane “Kod Zakira”.
 

Sjećam se i kad se Mufta počeo zabavljati sa Hankom. Vodio me da je vidim i čujem. Pjevala, mislim da se restoran zvao Dubrovnik, preko puta hotela Bristol. Da mi ugodi, pitao me želim li da mi Hanka otpjeva neku pjesmu. Mislim da sam izabrao baladu koja počinje “Zašto ja da lutam...” Krasna, vesela djevojka bila Hanka. Kad su se oženili, i ja sam već stajao na vlastitim nogama. Otišao u novinarstvo, a Mufta u estradu.
 

Sad kad ga se sjećaju oni koji su ga voljeli i cijenili, pominju njegove zasluge i vrijednosti u poslu kojim se bavio. Koke kaže da je Mufti najzahvalniji za svoju karijeru. A u susretima koji više nisu bili tako česti, ima i jedan, a baš se tiče Koketa.
 

Zateknem se kod Mufte, a s njim Milić Vukašinović, napisao “Sanju”, a Koketa proslavila. Kao što je znao za Dinu Merlina da će biti zvijezda, pa za Šerifa Konjevića... tako je i tada rekao: “Ovo je prvi hit.” I onda smo cijelo popodne pili i nazdravljali pjesmi, a ja pri piću mekan. Pala noć, Mufta ode svojim putem, sjetim se da sam pozvan kod kolegice Nerke na naselje, tek dobila stan, i predložim i dobro pijanom Miliću da pođe sa mnom. A kako se ide na veselje, nije ga trebalo dva puta zvati. Pojavimo se na vratima Milić i ja, koliko-toliko se držim, ali on već u alkoholnom mraku... posjednu ga na novi kauč, ja se u neko doba izvinim i odem, a on ostane i upiša se na taj kauč. Ja sramote, ja moje greške!
 

Kasnije, oh koliko puta nas je kafana znala sastaviti, sjedio i kao uvijek uživao pokraj svog Mufte.

Znao je dobro da ima itekako zasluga da sam u životu izabrao kako ono nazivaju “pravi put”, ali nikada se tim nije hvalio. A mogao je.
 

Prije negoli krenem na svoje posljednje putovanje s Muftom, samo još da kažem da je znao sa Hankom navratiti u Bugojno, gdje sam bio dopisnik. A jednom mi došao u društvu Halida Bešlića, njegova zvijezda tek se počela instalirati ne estradnom nebu, a Mufta mi rekao: “Koji je ovo pjevač!”
 

A putovanje se dogodilo u jesen 1989. godine.
 

Kaže mi Mufta: “Toni, hoš sa mnom u Trst, treba nešto da kupim?”
 

“Hoću, a može li s nama moja djevojka?” Tada je to bila moja sadašnja supruga Adila.
 

“Može, kako ne može.”
 

Pa smo uveče sjeli u njegov golf bijele boje i krenuli. Ponio sa sobom demosnimak pjesme koja ide ovako: “Moja je draga svaku noć sama.” Svako malo je puštao, uz nju pjevušio i govorio: “Ovo mora biti hit.” Kao dijete u dragu igračku, tako je on bio zaljubljen te večeri u tu kasetu.
 

I mogao bih i imao još toliko toga reći o čovjeku čija me smrt iskreno rastužila i kojem ovu priču poklanjam umjesto cvijeta.
 

Šta bi mi rekao Mufta u ovim trenucima?
 

Možda bi rekao ono što me uvijek iznova zaboli kad mi neko ode. “O, Toni, u trci s vremenom uvijek si na gubitku.”

(DEPO PORTAL/dg)