trajno na srpskim dušama

Jedan drugačiji pogled iz Srbije: 'Srebrenicu ne mogu da istisnem... Dao bih ne znam šta da tada nisam čuo Mladićeve riječi!'

Front11.07.23, 18:45h

Jedan drugačiji pogled iz Srbije: 'Srebrenicu ne mogu da istisnem... Dao bih ne znam šta da tada nisam čuo Mladićeve riječi!'
Srebrenicu, dakako, ne mogu da istisnem. I ne želim. Zbog glomaznosti tog zločina (GENOCIDA!) i zbog privilegije/nevolje da sam nešto od tih mučnih slika jula 1995. godine lično vidio kao izvještač Borbe. Evo kraćeg podsjećanja o tome...

 

 

 

Izvor: Al Jazeera Balkans
Piše: Dragan Banjac

(Autor je dugogodišnji novinar Borbe i kasnije Naše Borbe. Nakon gašenja tih novina radio je kao beogradski dopisnik novinske agencije ONASA, podgoričkih listova - Publika, Vijesti i Pobjeda, pisao za Monitor, radio u Blicu, bio zamjenik glavnog urednika Glasa javnosti, dopisnik Tageszeitunga iz Ciriha, Oslobođenja, Dubrovačkog vjesnika, Vremena, Federalne televizije... U Republici osam godina pisao rubriku Odozdo gledano. Koautor je knjiga Rasplitanje kosovskog čvora i Zloupotrebljene institucije.)

 


Jedan beogradski prijatelj s kojim retko kafenišem nedavno me je upitao da li sam istisnuo ratna sećanja iz Vukovara, Sarajeva, Dubrovnika, Kosova, Knina, Kosova, Srebrenice… Nisam, rekoh mu i upitah ga kako on s tim stoji. Dobro, reče, uz kolokvijalno pojašnjenje da nije ništa nažao učinio bilo kome ne bivšim jugoslovenskim prostorima, ali da, poput mene, valjda, nema potrebu i ne želi da „glumi“ Majku Terezu „ustašama, turcima i šipratima“. Kafenisanje s njim je okončano za sva vremena, a na rastanku sam mu rekao da žalim sve žrtve „trećeg balkanskog rata“, naročito one koje počiniše „naši“.


Srebrenicu, dakako, ne mogu da istisnem. I ne želim. Zbog glomaznosti tog zločina (GENOCIDA!) i zbog privilegije/nevolje da sam nešto od tih mučnih slika jula 1995. godine lično video kao izveštač Borbe. Evo kraćeg podsećanja o tome.


Pokojni Zoran Petrović Piroćanac zove da idemo „malo uz Drinu“, u istočnu Bosnu. Veli da se nešto gadno sprema, čuo je u beogradskoj ispostavi UNPROFOR-a, gde je imao nekog pouzdanog informatora. Moram da kažem šefovima u Borbi, rekoh Piroćancu koji se smeje na sav glas. „Da ih pitaš da li da im doneseš ekskluzivu?!”


U Desku vrte glavom, izokola me upozoravaju: gde ćeš u grotlo, zar ti nije dosta Dubrovnika, istočne Hercegovine, Mostara, Plitvica, Bihaća, Slavonije (Vukovara), Tuzle, Sarajeva… Imam nepun dan da krenem sa Zoranom. Razmišljam. Bio sam već reporter s ne malim ugledom, a ako moji neće da objave, ostaće sveske za neka bolja, mirnija vremena. Špurijus, ili super ego svejedno, odlučuje da idem.


Lahki, dobrodušni ljudi


Srebrenica. Prvi utisak: ovde bi mogli mirno da dočekaju starost dobro situirani penzioneri iz većih gradova. Kasaba, ali lepa, ima sve; i crkvu i džamiju. I prema pričanju mog kolege iz Borbe (Ejub Štitkovac, rodom iz obližnje Žepe) tu žive „lahki“, dobrodušni ljudi, vazda veseli kao Jamajčani, govorio je Ejub. Mislio je, pre svega, na narav i veliko srce. I zaista, ko nije imao priliku da oseti njihov merhamet taj ništa ne može da shvati ni o raspadu Jugoslavije ni o krivici srpske strane (čitaj: Beograda) u klanici na prostorima bivše „bratske“ zajednice.


Zoran je umeo sa kamerom, radio je i „za Francuze”. Vidim da generala što deli čokoladice dobro poznaje. Čuo sam da se raspituje ko sam. To je moj asistent, kaže Zoran, a Mladić mu uzvraća: „Znam ja ko je on…“. Srbin je, generale, kad ti kažem. Posle mi je Piroćanac rekao da je Mladić pitao neke svoje iz pratnje ko ima tešku ruku da jednog izdajnika skrati za glavu?“ Izbegao sam nož, delimično zahvaljujući Zoranu ali i zbog akreditacije UNPROFOR-a. (Da je živ ova bi priča bila drukčija. Nažalost, Piroćanac nas je napustio pre osam godina. U delu novinarske beogradske čaršije neopravdano je nazivan vrdalamom, što ne odgovara njegovom profilu. Bio je sasvim solidan pisac i među osnivačima Nezavisnog udruženja novinara Srbije, a na sahrani, u obližnjem beogradskom naselju Sremčica, bili smo samo Nebojša Bugarinović, Srđan Stojanović i ja, a priliku da se pokaži nisu propustili recimo Milorad Vučelić i Ivica Dačić).


Danas, dvadesetosam godina posle gledam personalni list Ratka Mladića, broj 03466921 PS/2002 od 27. IX 1965, narodnost „Jugosloven“… “Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikog praznika srpskoga, poklanjamo srpskome narodu ovaj grad i, napokon, došao je trenutak da se, posle bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru”, rekao je Mladić ulazeći u grad, a potom naredio svojim vojnicima – pravac Potočari, Bratunac, nemojte se zaustavljati”. Dao bih ne znam šta da to nisam čuo uživo!


Srpska strana i dalje bezgrešna


Osvrnuti se na rat u Bosni i Hercegovini, pogotovo na genocid u Srebrenici, iz ugla “bezgrešne” srpske strane, za mene koji informacije nije sakupljao iz državnih medija nego na terenu trebalo da bude (iako nemio) lak zadatak, ali nije. Lišen sam potrebe da branim “svoje” i zbog vremenske distance to smekšam, gurnem i pod tepih. Ne pada mi na um tako nešto, niti se to od mene očekuje.


Brine me što mnogo godina od rata u Bosni ogroman procenat punoletnih stanovnika ove grešne zemlje ne zna dovoljno (većina ništa!) o raspadu Jugoslavije i udelu Srbije u tome i ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, pre svega, i, što je još poraznije, većina, možda svi (!), odbijaju da se o tome valjano obaveste.


Dijeliti nedjeljivo


Važno podsećanje: Prvog marta 1992. godine većina građana Bosne i Hercegovine na referendumu izjasnila se za bosansku nezavisnost. Srbi (po savetu/naređenju Beograda) to izjašnjavanje su bojkotovali, pravdajući to željom da ostanu u državnoj zajednici sa Srbijom, i otpočeli organizovanje paralelnih institucija vlasti.


Pogledajte pažljivo neke datume: Prvog aprila “Tigrovi” Željka Ražnatovića Arkana zauzimaju Bijeljinu; dva dana kasnije srpska vojska zauzela je Banju Luku; u Mostaru je, ispred kasarne “Sjeverni logor”, eksplodirao tanker sa eksplozivom; 4. i 5. aprila srpske paravojne jedinice su napale policijsku stanicu u Sarajevu; 4. aprila Evropska zajednica je priznala nezavisnost Bosne i Hercegovine…


Rat nije zaustavljen. Zašto? Jer su Srbija i Hrvatska bile namerene da podeli nedeljivo – 4.354.911 stanovnika Bosne i Hercegovine, prema popisu od 31. marta 1991. godine. Podsećam i na nacionalnu sliku: Bošnjaka 1.902.869 (43,7 odsto). Muslimana (kasnije Bošnjaka); 1.364.363 (31,3 %) Srba, 752.068 Hrvata, (7,7 %)). Prvi su bili većina u 45 opština, drugi u 34, a Hrvati u dvadeset. Onog ko je smislio da to podeli bez krvi trebalo je poslati na “Mayo Clinic”.

 

Nastavak teksta čitajte ovdje.

 

(DEPO PORTAL/ad)

 


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook