Izvor: Prvo zdravlje
Piše: Dr Mirela Arnautović-Tahirović,  specijalista neuropsihijatrije

Više od godinu dana je prošlo otkako smo se našli u vrtlogu pandemije COVID-19 koja je došla neočekivano i iz nepoznatih razloga. Cijeli svijet se našao u situaciji za koju nije bio spreman, u kojoj je sve neizvjesno i koja se širi nevjerovatnom brzinom i time onemogućava da jedni drugima budemo podrška te pružimo nadu i adekvatnu pomoć.

O samom virusu se gotovo ništa nije znalo, pandemija je došla iznenada i zaljuljala sve sfere naših života, počevši od socijalnih, porodičnih, poslovnih. Sve te promjene rutine i uobičajenog načina života izazivale su nevjericu, a potom i strah kako će se sve dalje odvijati. Ono što se znalo vrlo rano je to da se virus brzo širi, da su komplikacije bolesti teške, a stopa smrtnosti visoka.

Posebno je zabrinjavajuće bilo što je odmah na početku postalo jasno da zdravstveni sistem bilo koje države ne može odgovoriti tolikoj iznenadnoj potrebi za medicinskom pomoći. O načinu suzbijanja, načinu efikasnog liječenja ili mogućnosti vakcinacije, nije bilo podataka. Sve to zajedno, dovelo je do jedne opšte nesigurnosti među stanovništvom, opravdano i očekivano se javio strah od smrti, gubitka bližnjih, a stigmatizacija oboljelih je bila vrlo ozbiljna stavka koja isključuje pojedinca iz socijalne mreže.  

Imajući u vidu sve navedeno, strah je prirodna i očekivana pojava. Strah je instinkt, a ponašanje uslijed njega je automatsko i često iracionalno. Međutim, dobra strana straha je podizanje stepena budnosti i pažnje kako bismo se na najbolji način suočili sa opasnošću i opstali. Mjere koje se poduzimaju u cilju suzbijanja pandemije mogu dovesti do gubitka socijalnih kontakata vezanih, kako za prijateljske, tako i za poslovne odnose. Neki će izgubiti posao, samim tim ekonomsku i financijsku sigurnost, što vodi tome da će brojni planovi i želje ostati neostvareni. Uzimajući u obzir da su sve sfere života narušene, bilo je za očekivati da ćemo bilježiti značajne posljedice na mentalno zdravlje.

Vrlo važan faktor u našoj državi BiH je što ovo nije prva krizna situacija koja je zadesila stanovništvo ovog podneblja. Ne tako davno, završena su ratna dešavanja na ovom području, čije posljedice su vrlo aktuelne i danas. Ekonomske prilike u našoj zemlji su za većinu stanovništva dosta loše i ljudi se nalaze na margini za opstanak, što se sa pandemijom samo pogoršalo. Iako je stanovništvo ovih područja i ranije bilo suočeno sa izazovima opasnim po zdravlje i život, bilo je za očekivati da će kod takvih skupina pandemija ostaviti i veće posljedice.

Pandemija COVID-19 utjecala je na živote miliona ljudi širom svijeta i vjerovatno će rezultirati mentalnim zdravstvenim problemima među onima koji nisu imali mentalne bolesti, kao i pogoršati stanje onih s već postojećim problemima. Problemi s mentalnim zdravljem vjerovatno će početi rano i nastaviti se nakon završetka pandemije. Iskustvo s bolešću, gubitak socijalne podrške i stigma mogući su uzroci kratkoročnih problema s mentalnim zdravljem, dok faktori poput ekonomskih gubitaka te gubitaka članova porodice i voljenih osoba, kao i jedna opšta neizvjesnost, mogu potencijalno uzrokovati dugoročne probleme sa mentalnim zdravljem. Opšta populacija različito reagira u kriznim situacijama.

Imamo one koji su „otporni“ u kriznim situacijama, dobro reagiraju i dobro se nose sa problemom koji je pred njima te često ne razviju simptome mentalnog poremećaja ili su ti simptomi vrlo blagi i ne utiču na svakodnevno funkcioniranje pojedinca. Takođe, imamo i pojedince koji su „elastični“, što bi značilo da u kriznim situacijama razviju određenu simptomatologiju mentalnih poremećaja, ali po prestanku dejstva neugodne situacije, simptomatologija se povlači.

Međutim, imamo i pojedince čiji su odbrambeni mehanizmi slabiji, koji se dosta teško nose sa kriznim situacijama i razviju simptomatologiju klinički značajnu za dijagnostiku mentalnih bolesti. Jedan veći dio tih ljudi će se oporaviti bez dugoročnih posljedica, dok će kod određene skupine simptomi propagirati i voditi do nefunkcionalnosti za obavljanje uobičajenih životnih aktivnosti. Za osobe koje su po svojoj prirodi anksiozne i teško se snalaze u stresogenim situacijama ili su njihovi mehanizmi prilagođavanja već iscrpljeni, rizik od razvoja simptomatologije vezane za mentalne poremećaje je veći.

Potrebno je napomenuti da svako traumatsko iskustvo ne vodi nužno ka psihičkoj traumi. Većina ljudi se uspiju samiostalno izboriti sa traumatskim iskustvom, tako da nikada ne dođe do ozbiljnih promjena u psihičkom zdravlju. Naravno, određeni broj ljudi će razviti, pored već pomenutog straha, simptome depresije, anksioznosti, paničnih napada, socijalne fobije, separacijskih kriza te simptomatologiju posstraumatskog poremećaja. Također, ne smijemo zaboraviti i produbljivanje potrebe za psihoaktivnim supstancama, koja se poveća pri traumatskim iskustvima.

Važno je da svaki pojedinac, ako primijeti da  pandemija ostavlja negativan učinak po njegovo zdravlje te da se ne može izboriti sam sa poteškoćama na koje nailazi, potraži stručnu pomoć. Ponekad će to ostati samo u domenu psihijatrijske i psihološke potporu, ali određeni broj ljudi će zahtijevati i medikamentoznu pomoć. U ovom slučaju, neophodna je odgovornost pojedinca spram svog mentalnog zdravlja te da u slučaju potrebe, bez straha ili osjećaja stigmatizacije, zatraži pomoć.

Na kraju se trebamo voditi riječima dr Davida Bercelija koji je cijeli život radio sa traumatiziranim osobama: "Ljudsko biće je evoluiralo tako da može iskusiti, izdržati, preživjeti i učiti iz različitih traumatskih situacija. Kada ne bi bilo tako, ljudska vrsta bi odavno izumrla."

(DEPO PORTAL/ad)