Izvor: Azra.ba

Knjiga koju život piše sastavljena je od slatkih i gorkih stranica. Ovu činjenicu kroz svoj profesionalni put osjetio je Nihad Softić. Godine 2009. je bio vlasnik kompanije „IT Computers“, imao 500 zaposlenih i poslovao na 60 prodajnih mjesta širom BiH. Sticajem okolnosti, jedan od najuspješnijih bh. poduzetnika doživljava bankrot težak 15 miliona. Preko noći je izgubio ogromno bogatstvo i praktično ostao bez ičega.

Međutim, teški dani, a s njima i depresija, nisu dugo „stanovali“ u njegovom životu. Nihad se uhvatio u koštac s novonastalom situacijom i tražio izlaz. Pronašao ga je. Pet godina kasnije, osnovao je „School and School“ multidisciplinarnu školu, koja u svojim redovima okuplja djecu od šest do 18 godina. Kroz posebno osmišljene programe putem finih, primijenjenih i tehničkih znanosti polaznici otkrivaju svoju nadarenost i strast prema određenoj disciplini koja će im u budućnosti olakšati odabir akademske i profesionalne karijere. Ova jedinstvena institucija posvećena je pronalaženju najboljeg u svakom djetetu, i mjesto je u kojem se vjeruje u obrazovanje i dizajniranje ljepšeg sutra. Ideja je prepoznata u cijeloj Regiji, te će tako ova škola od septembra biti otvorena u Nišu, a potom slijede Beograd, Zagreb, Ljubljana, Skoplje i Podgorica, te manji gradovi. Tako će djeca i tinejdžeri iz Regije otkrivati svoje talente u jednoj od 12 nastavnih disciplina. Nihadova priča nije samo teška već je i ohrabrujuća i inspirativna za sve one koji traže način kako nakon poraza pronaći novi početak, i pisati nove pobjede.

– Postoje dvije vrste ljudi: bića nastojanja i bića navike. Prve odlikuje potreba za promjenama i životnim iskrama, druge potreba za stalnošću i komforom. Ja sam među prvima koji uvijek idu dalje. Tada, bio sam mlad i uspješan poduzetnik. Bio sam naivan, također. Letio sam kao ptica koja nije poznavala granice, niti u daljinama, niti u visinama. Bio sam nesvjestan svoje slobode i svoje ostvarenosti. Tražio sam još više. „Više“ je značilo istraživanje i ispitivanje granica vlastitih mogućnosti. Novac mi već odavno nije ništa značio. Imao sam ga dovoljno, možda i previše. Bio sam isuviše siguran u sebe i svoju moć stvaranja.

Iz neuspjeha sam pravio uspjeh, iz poslovnih zamki izlazio neozlijeđen. Uživao sam biti prislonjen uz zid, satjeran u kut, kao i u rješavanju problema. Nikada nisam vidio problem, nego rješenje. Posao me je ispunjavao. Svi ovi kutovi, zamke, problemi, činili su me jačim i svjesnijim svojih sposobnosti, sebe, ali i drugih. Dvanaest sati sam radio, preostalo vrijeme sam razmišljao kako dalje. I u snu sam živio svoj posao. Brinuo sasvim malo. Vjerovao sam u sebe i svoju ideju.

To mi je bilo sasvim dostatno. Posao i ja. Srasli jedno uz drugo, postali jedno. To su znali oni koji su bili bliski meni. Oni su najviše gubili. Zanemario sam življenje života. Nisam imao vremena živjeti, morao sam stizati ciljeve. Te iste ciljeve niko mi nije drugi postavljao nego sam sebi. Bili su sve viši. Takmičio sam se sam sa sobom, jer drugih nije bilo.

Drugi su već odavno odustali.

– Da. Zanemario sam porodicu. Posao mi je značio sve. Griješio sam. Mislio sam da posao predstavlja sveukupnost življenja. Napravio sam mnogo grešaka u životu, a jedna od najvećih je potcjenjivanje života i njegove nepredvidljivosti, zanemarivanje sredine u kojoj sam živio i precjenjivanje vlastitih mogućnosti. Bilo je i više nego dovoljno za obrat u životu. Obrat se u životu može desiti, ali ne tako brzo i naglo. Pogotovo ne meni, mislio sam. Prvi put život se umiješao u moje življenje. S poslom sam lako izlazio nakraj. Ali, sa životom je sasvim druga stvar i za mene sasvim novo iskustvo. Shvatio sam da o životu ne znam ništa. A mislio sam da znam sve. Na kraju, život me je namučio, ali i naučio da samo veliki porazi kriju najveće pobjede, rizici dobitke, životne drame zrenje, iskustvo mudrost. Također, naučio sam da svi na svom proputovanju ka samoostvarenju često zaboravimo da je sreća satkana od iskušenja, poniženja, ismijavanja i gubitaka. Međutim, na kraju uspije samo onaj koji zna ostaviti sve to iza sebe, osim sna kojem stremi.

 
Kako je izgledao Vaš život nakon bankrota?

– To je bio pakao. To zna samo onaj ko je istim putem prošao. U tim trenucima želio sam samo jedno, umrijeti. Danas iz jedne sasvim drugačije perspektive duboko sam uvjeren da je taj neuspjeh bio najbolja stvar koja mi se mogla u životu desiti. U životu često sam gubio jedno, da bih dobio drugo. Upravo u tom proputovanju između gubljenja i dobijanja, poraza i pobjeda, naučio sam nešto jako bitno, a to je, da nije bitno koliko ste izgubili, nego kako ste iskreno halalili. Bitno je oprostiti, glavu podignuti i nastaviti živjeti, te uživati u životu.

U čemu ste pronalazili najveću utjehu, i kako ste uopće pronašli put do novog uspona?

– Utjehu sam našao u čitanju i pisanju. Tako sam zaposlio svoj um i odbacio crne misli koje su me tada proganjale.

Godine 2013., izdali ste prvu knjigu „Pola čovjek, pola Bog“. Kakvu poruku šaljete tom knjigom?

– Prva knjiga, osim što govori o traženju i pronalaženju sebe, samoostvarivanju i prosvjetljenju, govori i o meni, o mom preobražaju nesvjesnosti življenja u svjesnost postojanja, o pronalasku onog što sam izgubio odavno, samog sebe. Govori o izlazu iz vrtloga zbunjenosti i izgubljenosti, uspjehu i neuspjehu, pobjedama i porazima, življenju i preživljavanju, o nemilosrdnim ratovima, oko mene, i u meni, o ljubavi i mržnji, sreći i nesreći. Ona je priča o mom opstanku. Ona je priča o svačijem opstanku.

Završene su još dvije knjige, no, one još nisu ugledale svjetlo dana. Zašto?

– Nije bilo njihovo vrijeme. Sve u životu mora sazrijeti. Morao sam sazrijeti ja, trenutak i sama tema pisanja. Druga knjiga „Tajna svega“ izlazi u martu ove godine i s nestrpljenjem iščekujem njen izlazak. Smatram je svojim životnim djelom i sublimacijom svega onoga što sam u životu prošao, ali i naučio. Ona je početak nečeg novog u mom životu, između ostalog, predstoji serija predavanja koja su zamišljena kao interaktivni perfomansi, bit će mnogo treninga, seminara, putovanja, novih lica, poznanstava i prijateljstva. To je ono o čemu sam cijelog života sanjao. „Tajna svega“ vodi čitatelja kroz materijalni i opažajni svijet, nadilazeći nesvjesni dio svijesti ili ego svijet, a uvodeći ga u svjesni i duhovni svijet ili svijet duše. Na kraju, putovanje se završava spajanjem s jedinstvom svega i Bogom. Knjiga uči čovjeka kako da pronađe sebe, prevaziđe životne izazove i pronađe ono što sve vrijeme traži, Boga u sebi. Duboko sam uvjeren, da čovjek nikada neće biti sretan sve dok ne nadiđe svoj ego, ne otkrije i ostvari svoju dušu, ne doprinese čovječanstvu, ne zahvali se Univerzumu, i ne oduži se Bogu.

Koliko je važna pozitivna energija i volja za životom, čak i inat da Vi nadvladate težak period, a ne on Vas?

– Obišao sam cijeli dunjaluk, pročitao i napisao hiljade stranica, vodio velike unutrašnje ratove, tražeći odgovor na pitanje: „Ko sam ja?“. Na kraju, odgovor sam pronašao na samo jednom mjestu. U svom srcu. Kada čovjek izgubi sve, onda mu jedino ostane novi početak. Kada ponovo naučite u malim i nevidljivim stvarima uživati, to znači da ste napokon počeli živjeti. Kad počnete svjesno živjeti, to znači da ste napokon slobodni. A kad postanete slobodni, to znači da ste napokon svoje srce pronašli. Kad svoje srce pronađete, to znači da ste spremni da ponovo poletite. Ono što je bura na moru ili oluja na nebu, to je lična drama u životu. Ipak, svi ti nemiri stanu kada srce neba, mora i čovjeka kaže: „Sad je dosta“. To i jeste odskočna daska života, svijest da nakon pada preostaje samo jedna stvar, ponovni let.

U šta nikada niste gubili nadu?

– Nikad nisam gubio vjeru u Boga. Nikad nisam odustao od sebe i svojih snova.

Kako danas definirate moć?

– Moć je bolest ega. To je unutrašnja potreba za dominacijom proistekla iz kompleksa niže vrijednosti.

Bili ste dijelom projekta „Varvarogenius – Lica intelektualca Balkana(ca)“ Mije Medaković Topalović, kroz koji su prikazani muškarci koji svojim obrazovanjem, djelovanjem, mijenjaju stereotipnu sliku Balkana. Kako ste se snašli u tom projektu?

– Čast je biti dio tako genijalno osmišljenog projekta. Mia je, osim što je autor jedne avangardne izložbe fotografija, u kojoj su predstavljena 23 portreta sasvim drugačijih ljudi s prostora Balkana, osoba snažnog karaktera i veoma slična meni. Oboje smo vođeni srcem.

Šta je Vaš najveći luksuz danas?

– Kafa sa samim sobom. U tim trenucima za mene ne postoji niti prošlost, ni budućnost nego samo „sada“. U „sada“ čovjek ima sve što mu treba; zdravlje, ljubav, sreću, Boga u sebi.

Otac ste dvojice sinova, koji su već u dvadesetim godinama. Kojim životnom vrijednostima ih učite?

– Svakodnevno ih kroz lični primjer učim da budu svoji, drugačiji, originalni i slobodni. Učim ih da je život Božiji dar, a cijeli svijet njihov dom. Da su granice isključivo u ljudskim glavama.

Rođeni ste u Gračanici. Koliko često posjećujete rodni grad?

– Vrlo rijetko. Odavno sam otišao, bila mi je potrebna drugačija energija. Trebao mi je otklon od svega što me podsjećalo na neuspjeh. Trebala mi je drugačija atmosfera, veći izazovi, raznovrsniji životni sadržaji. Trenutno živim i uživam u Sarajevu, pa ipak, odlično znam da sam tu samo na proputovanju. Svjestan sam da ću otići dalje. Duboko u svojoj duši sam čovjek internacionalist i kosmopolit, putnik… Međutim, životna sredina je veoma važna. Okruženje koje ti omogućava da posmatraš uspješne ljude, da im se diviš, da uživaš u njihovim uspjesima koji te na kraju motiviraju da i sam kreneš i postaneš još uspješniji nego što su oni bili. U Gračanici je mnogo pozitivnih primjera i velikih poduzetničkih priča koje pomažu mladima da uzmu život u svoje ruke, ne čekajući posao, nego stvrajući ambijent za druge mlade ljude koji žele da rade.

Važite za vrlo markantnog muškarca koji njegujete istančan modni ukus. Zašto je važno da muškarac drži do stila?

– Naprosto, biti drugačiji mi je bilo važnije nego biti najbolji. To je moj stil života, neprestano nadilaziti samog sebe. U tom procesu nema opuštanja. Kada čovjek pronađe sebe, pronašao je svoj stil života, a uz njega ide i stil oblačenja. Na kraju, sve postaje jedno jedinstvo.

Čini li odjelo čovjeka?

– Za mene, da. Međutim, odijelo treba znati nositi. Ako vidite na nekome da odijelo dobro stoji, vjerujte nije do odijela nego do samopouzdanja onog što odijelo nosi. To je karizma.

U čemu uživate u slobodno vrijeme?

– Najviše volim staviti slušalice, pojačati muziku do kraja, posmatrati ljude oko sebe i pisati. Pišem o svemu što mi zaokupi pažnju. U tim trenucima živim život punim plućima, svjestan sreće svakim atomom svoga bića. To je moj zen. To je trenutak dana kada pronalazim inspiraciju za razvijanjem onog zbog čega i živim. Na kraju, danas odlično znam šta je moja svrha života. Znam ko sam, gdje sam krenuo i kada ću stići tamo gdje sam se zaputio. Nisam siguran da li ću svoj san uspjeti i ostvariti, ali zasigurno znam da ću barem pokušati.

Tamo gdje je ljubav jedini interes to i opstaje!

– Najbolji dio mene je moja porodica. Hvala Bogu pa imam snažnu i složnu porodicu. Kriza nas nije rastavila, štaviše, zbližila nas je i učinila još jačom. Supruga Alma je profesorica engleskog jezika i vlasnica School & School Gračanica, ujedno moja suptilna strana života, osoba koja je unijela prefinjenost u moj izražaj. Sinovi Azur i Harun su danas ozbiljni i odgovorni ljudi. Njima se posebno ponosim, jer su postali skromni i dobri ljudi, ono što smo moja supruga i ja uvijek željeli. Uz mene su sve vrijeme bili moj otac, majka i sestra, koji su me ohrabrivali i bili ramena za plakanje. Sve vrijeme su mi davali dio snage koja mi je u trenucima često nedostajala. Na kraju sam shvatio; tamo gdje je ljubav jedini interes to i opstaje! Sve drugo odlazi kao da nikada nije ni bilo.

(Azra.ba, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)

***********************

Pogledajte bonus video!