Bosanskohercegovački književnik, filozof, akademik i predsjednik Društva pisaca BiH, Dževad Karahasan, rođen je u Duvnu 1953. godine. Diplomirao je komparativnu književnost i teatrologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Autor je romana Istočni divan, Šahrijarov prsten, Noćno vijeće, Sara i Serafina i mnogih drugih. Najvažnija međunarodna priznanja koja je dobio su: Herderova nagrada za književnost, Lajpciška književna nagradu za evropsko razumijevanje i Geteova medalja.Na II Internacionalnom sajmu knjiga u Podgorici sa Karahasanom smo razgovarali o književnosti, Bosni i Hercegovini, uspomenama na Jugoslaviju, Evropskoj uniji...

Karahasan je za portal Analitika dao opsežan intervju o prilikama u današnjoj BiH, regionu te se dotakao života u bivšoj Jugoslaviji.

Gospodine Karahasan, Vi ste žestoki protivnik Dejtonskog sporazuma. Nazivate ga „rasističkom svinjarijom i kulturnom sramotom“. Je li moguće, nakon svega što se desilo u proteklih 20 godina, vratiti se onoj – kako često volite da kažete – pravoj Bosni?

Nazvati Dejtonski sporazum rasističkom svinjarijom je najblaže što se o toj gadosti može reći. On razara sve vrijednosti na koje se poziva. U ime individualizma, građanske demokratije i sloboda - ukida građane. BiH je jedina država na svijetu koja nema građane: ima samo nacije! Dakle, mene Dejtonski sporazum svodi na pukog pripadnika jedne etničke zajednice.On cementira, ovjekovječuje i službeno priznaje masovne pokolje, etnička čišćenja i progone. Dejtonski sporazum postaje nužno rasistički, a najgluplje je što je nacija - koju on uspostavlja kao vrhunski kriterijum - nastala početkom XIX stoljeća.

Naravno da se može vratiti ona Bosna koja je nekad postojala. Kultura nije moćna jer ne raspolaže oružjem i kapitalom, ali je vraški žilava. Zato čak ni onaj užasni rat koji je, prije svega, razarao materijalne činjenice bosanske kulture, pa ni poratna obnova Bosne koja je po kulturnu supstancu te zemlje bila gora od rata, nisu uspjeli da unište bit Bosne. Ona je tvorevina kulture. Nije bilo političkog pokreta koji je stvarao, a ni vojske.Boraveći vazda na rubu velikih carevina, stanovnici Bosne su shvaćali: dalekoj vladi svaka čast, ali je ona baš daleko. Komšija je mnogo važniji i bliži. Tako se razvio kult komšiluka, jedan od temelja bosanske kulture. Komšija je kao brat. Taj kult u Bosni nije razoren.

Kad pomenuste kult komšiluka, mislite li da je Mirko Kovač bio u pravu kada je sredinom osamdesetih rekao da je pozivanje na bratsvo i jedinstvo zapravo bilo paravan iza kojeg su se skrivali svi nedostaci jedinstva?

Pamtim kad je moj otac izgovarao parolu „bratstvo - jedinstvo“. Čitavo njegov srce i duša su bili u tome. On je u to zaista vjerovao. Ljudi moje generacije su tu parolu već izgovarali onako. Ljudi mlađi od mene su „bratstvo – jedinstvo“ zaista izgovarali kao niz zvukova koji ništa ne znače. Bojim se da je Mirko Kovač bio u pravu. Izgubili smo svijest o tome da nam onaj drugi treba, da je velika prednost živjeti u jednoj velikoj zajednici koja je komponirana kao mozaik u kojem ćemo jedni drugima pomagati da osvijeste sebe. Ma ne moramo se mi bolan voljet, ali smo jedan drugom korisni! Kad smo i to zaboravili, naravno da je bilo potpuno jasno da se ideja bratstva i jedinstva pretvorila u frazetinu.

 Vi ste, dakle, jugonostalgičar?

Jesam!

Kako izgleda Vaša slika Titove Jugoslavije nakon svih ovih godina?

Ne mislim da je druga Jugoslavija bila idealna. Živio sam u njoj, na svojoj koži sam osjetio njezine nedostatke i ograničenja. Ali, najiskrenije mislim da je je to bila jedna od najboljih država koju sam upoznao. Svako od nas je imao svoju Jugoslaviju, a to je istovremeno i prednost i nedostatak. Za mene je ona bila jedan prekrasni mozaik u kojem su okupljeni elementi različitih etnija, religija, jezika, kultura... Ja sam svoje jugoslavenstvo uzimao toliko ozbiljno da sam naučio slovenački i makedonski, da bih mogao čitati i razumjeti, jer sam mislio da me Jugoslavija obavezuje na to.Danas čujete da je to bila diktatura. Možda jeste. Jedan čovjek je imao mnogo vlasti. Vladala je jedna jedina partija, i biće da je bila diktatura. Međutim, ta diktatura se zaista nije osjećala u svakodnevnom životu.

Nikad nisam bio član Saveza komunista. Kad su mi jednom nudili da to postanem rekao sam im: „Ne mogu, ja sam ljevičar, a ljevičar ne može biti član vladajuće stranke“. Bio sam musliman koji je slavio Bajram i nikad mi niko nije prigovorio zbog toga. Bio sam gimnazijalac kad sam dobio prvi pasoš, tako da sam džeparce zarađivao radeći na crno po Njemačkoj, Austriji, Italiji, Švajcarskoj...Bila je ogromna privilegija žvijeti u zemlji koja vam omogućava da tijesno komunicirate sa ljudima iz nekoliko religija, koji govore nekoliko jezika i sa ljudima koji su toliko međusobno daleko da se možda nikad stvarno neće ni upoznati. Jedan moj kolega je u nekoj javnoj diskusiji kazao: „Tito je bio hohštapler“. Ja mu odgovaram: „Možda je bio. Slažem se. Ali priznajte da je bio hohštapler od formata“. Sve je pitanje formata (smijeh)

Na šta Vam onda liče ove naše države nakon raspada SFRJ?

Razlike su ogromne. Slovenija i Hrvatska, gledano izvana, djeluju kao ozbiljne, solidne države. Crna Gora je na najboljem putu da se konstituiše kao ozbiljna država. BiH je u luđačkoj košulji Dejtonskog sporazuma i ne vidim da će se ikad osloboditi toga. Makedonija se suočava sa gadnim problemima. Srbija, bojim se, još uvijek boravi u vlastitoj prošlosti. Ne želim reći ništa loše o bilo kojoj od država nastalih raspadom Jugoslavije, ali moram priznati da mi nijedna od tih država ne djeluje onoliko dobro koliko je djelovala Jugoslavija. Ne vjerujem da ijedna od tih država ima onoliko mogućnosti da nudi svom građaninu koliko je to nudila Jugoslavija.

Nemojmo se zavaravati: vi ne možete saznati sebe bez pogleda drugoga. Sve dok niste osvijestlili sliku koju neko drugi ima o vama, vi imate samo svoju sliku o sebi koja nikad nije tačna...

Ostatak intervjua možete pročitati OVDJE.