Piše: Isak NUHIĆ

Međutim, ni tada, kada je ta tema punila novinske stupce i kada se na svakom koraku diskutiralo o novom Zakonu, teško da smo mogli vidjeti ijednu detaljniju analizu - niti od sindikata, niti od vlade, a ni čak poslodavaca. Većina toga se svodila na puste fraze, politikantstvo, populizam i galamu. Ovdje želimo analizirati (možda najvažniji problem BiH) strukturu zaposlenih, poslovanje javnih (državnih) poduzeća te stope rasta BDP-a i vanjskog duga.

Na slici 1 vidimo kretanje ukupnog broja zaposlenih u BiH. Možemo primijetiti da je broj zaposlenih značajno pao od 2008. do 2010. Taj pad je uvjetovan recesijom koja je pogodila cijeli svijet, Europu pa time i BiH. U 2011. vidimo rast te ponovni pad sve do prošle godine. Što se promijenilo? U prvom redu, javne investicije u autoceste. Izgradnja autocesta u FBiH te RS povećala je broj zaposlenih te generirala ekonomski rast. Ali to nije jedini pokretač. Broj zaposlenih konstantno raste i u javnom sektoru (u 2015. po duplo višoj stopi od rasta zaposlenih u privatnom sektoru).

Slika 1. Ukupan broj zaposlenih po godinama

Na slici 2 možemo vidjeti kretanje broja zaposlenih u javnom sektoru i stope promjene u odnosu na prethodnu godinu, a na slici 3 kretanje broja zaposlenih u privatnom sektoru.  Jasno je kako  javni sektor značajno povećava broj zaposlenih od 2008. Dakle na vrhuncu krize javni sektor je 2009. dodao 5.000 novih poslova, a 2010 4.000, dok je privatni gubio 20.000 2009., odnosno 17.000 2010. Održivo? Također po stopama rasta vidimo da javni sektor praktički ne posustaje u zapošljavanju (osim 2013.). I dok je prirodni priraštaj u BiH negativan (slika 5), država konstantno povećava broj nastavnog osoblja u školama. Da li je barem taj porast broja zaposlenih u školstvu rezultirao i većom kvalitetom? To je teško mjeriti, ali pokušao sam pogledati barem nekoliko indikatora:

  1.  Broj predanih zahtjeva za patente je 2010. – 56, 2011. – 43, 2012. – 2, 2013. – 7. Očajno. Za usporedbu, za Hrvatsku su te brojke: 257, 230, 217 i 230.
  2.  Broj znanstvenih i tehničkih članaka: jedini podaci koje sam mogao naći su oni Svjetske Banke za 2010. i 2011. godinu i iznose 68 i 54. Opet za usporedbu Hrvatska: 1.247  i    1.289.

Slika 2. Broj zaposlenih u javnom sektoru i godišnje promjene

Slika 3. Broj zaposlenih u privatnom sektoru i godišnje promjene

 Slika 4. Prirodni priraštaj po godinama

Usporedba broja zaposlenih ne otkriva cijelu sliku. Situacija je još složenija i opasnija kada pogledamo odnos kretanja prosječnih neto plaća u javnom i privatnom sektoru. Na slici 5. vidimo upravo kretanje neto plaća u privatnom i javnom sektoru po godinama i procentualnu razliku između istih.

Slika 5. Neto prosječne plaće privatnog i javnog sektora po godinama i razlika 

Ova razlika je vjerojatno najopasnija stvar za društvo. Razlika plaća privatnog i javnog sektora je konstantno iznad 30 %. Javni sektor u BiH je ogroman i jednostavno guši razvoj privatnog sektora. Plaće su veće u javnom sektoru te raste broj zaposlenih. Veće plaće će naravno privlačiti talente u javni sektor što ima i dodatnu otežavajuću okolnost, jer to privlači mlade ljude u javni sektor, politiku i stranke umjesto u privatni sektor i poduzetništvo.

I sad dolazimo do onog krucijalnog dijela. Broj poreznih konzumenata i poreznih platiša. Ako u porezne konzumente ubrojimo sve zaposlene u javnom sektoru, nezaposlene, umirovljenike i ostale, ali bez djece (dakle samo gledamo broj registriranih birača), a u porezne platiše zaposlene u privatnom sektoru dođemo do zastrašujuće brojke da 16 % stanovništva financira ostalih 84 %.

Slika 6. Porezni latiše vs. konzumenti

Za to vrijeme BDP stagnira (slika 7.) dok vanjski dug raste po sve većim stopama (slika 8.).

Slika 7. Realni BDP (stope rasta)

 Slika 8. Vanjski dug kao % BDP-a i iznos za godišnje servisiranje duga kao % BDP-a

Valjda je svima jasno (ili nekima nije) da je ovo stanje neodrživo. Apsolutno neodrživo. Ovo će dovesti do bankrota države što bi u slučaju BiH moglo dovesti do socijalnih nemira, novog buđenja nacionalnih nezadovoljstava, itd. Neophodno je da trenutne, ali i buduće vlasti u BiH (pa makar i primorane od strane međunarodne zajednice, MMF-a i EU) krenu s reformama i restrukturiranjem gospodarstva. Zakon o radu je samo mali kotačić i apsolutno nedovoljan za iole ozbiljnije pozitivne pomake.

Da bismo dalje analizirali “snagu” države (pod državu ubrajam centralnu državu, entitete, kantone i općine) pogledajmo poslovanje poduzeća u vlasništvu države.

37 najvećih poduzeća u državnom vlasništvu u BiH zapošljava (podatak za 2014. godinu) 53.932 osobe (što je 10,3 % od ukupnog broja zaposlenih u privatnom sektoru). U 2014. su imali  2.938.687.499,42 eura prihoda te raspolagali s 9.264.929.102,75 eura kapitala. Pogledajte moć s kojom država raspolaže. Država je daleko najveći “poduzetnik” i “kapitalist” u BiH.

Kako su poslovala državna poduzeća? Prosječna neto profitna marža iznosila je 4,71 %, a povrat na kapital (ROE) 1,33 %. Ove brojke su čak i pozitivno sklone javnim poduzećima jer su oni koji su poslovali s gubitkom izostavljeni (tj. njihova profit je stavljen na 0). Kad bi se zbrajali negativni rezultati ukupni rezultat bi bio još i gori. Za usporedbu prosječna neto profitna marža kompanija iz indeksa MSCI World iznosi 7,4 %, a ROE 11 %. Očito je da je poslovanje tih poduzeća očajno i da bi brojna valjalo privatizirati, a kod nekih i razmišljati o ukidanju.

Također ovdje je samo 37 najvećih. Brojna su druga komunalna i slična poduzeća koja posluju po kantonima i općinama. To bi ukupni rezultat još promijenilo. Također primijetite da su svi zaposleni u tim poduzećima svrstani u privatni sektor. Ako bismo ih svrstali u javni sektor (što bi kod brojnih poduzeća bilo i realnije jer ustvari bez poreznih subvencija ne bi preživjeli) omjer zaposlenih te omjer poreznih konzumenata i platiša bi se dodatno pogoršao. Jasno je da javna poduzeća već odavno služe svrsi čuvanja socijalnog mira te (u većoj mjeri) kupovini glasova. Međutim taj mir i ti glasovi uništavaju samo tkivo bosanskohercegovačkog društva te zadužuju buduće generacije.

Ovi podaci ukazuju na dvije Bosne i Hercegovine. Jednu, koja i u ovakvom okruženju stvara vrijednost i od koje svi živimo i drugu, onu u javnom sektoru, koja nemilice troši i koja uništava kapital. Podaci pokazuju da se ta divergencija ne smanjuje i to je izuzetno opasno. Zbog svega toga danas u BiH mladi i stari, žene i muškarci, obrazovani i neobrazovani – svi žele biti političari. Politika je jedino profitabilno zanimanje. Dugoročno ovakva politika trošenja dovodi do misalokacije resursa, tapkanja u mjestu, daljnjeg zaduženja, iseljavanja i nemira. Koliko god se socijalni nemiri mogu očekivati i s početkom pravih reformi (jer će brojne privilegirane skupine izgubiti prava), toliko će odgađanje reformi rezultirati većim nemirima koji se neće moći spriječiti jednostavnim populističkim spinovima.

   





     Izvori:

    Podaci o zaposlenima po djelatnostima i plaćama – Agencija za statistiku BiH (http://bhas.ba/)
    Broj birača – https://www.izbori.ba/Default.aspx?CategoryID=64&Lang=3&Id=1497
    Broj stanovnika – preliminarni rezultati popisa stanovništva 2013.
    BDP i vanjski dug – Bilten CBBiH (2015.)
    Podaci o broju znanstvenih članaka i aplikacija za patente – Svjetska Banka
    Podaci o javnim poduzećima – razno (financijski izvještaji)

*Iz plaća privatnog sektora maknute su financijske usluge koje su značajni outlier gdje su prosječne plaće veće (ali broj zaposlenih mali). U plaće privatnog sektora su uvrštene djelatnosti distribucije električnom energijom, vodom i plinom koji također imaju prosječno veće plaće (iako bi ih možda trebalo izbaciti jer su državni monopoli).

**Grafovi i izračuni – autor.