Izvor: Al Jazeera Balkans, autorica: Jacky Rowland

Nele, Zenit i Đuro postali su poznati širom Balkana. Ratovi koji su uslijedili nakon raspada države okrenuli su različite zajednice jedne protiv drugih. Gorki sukob je otkrio da neki komičari gaje nacionalističke sklonosti i to je doveo do raspada Top liste; raspada koji oslikava šire turbulencije koje dijele njihovu domovinu.

Dvadeset godina nakon završetka rata, Al Jazeerina dopisnica Jacky Rowland istražuje da li bi tri glavne zvijezde Top liste nadrealista razmislile o ponovnom ujedinjenju i ostavili gorčinu prošlosti iza njih. Kroz svoje putovanje, Jackey istražuje ožiljke rata i postavlja pitanje da li komedija zaista ima moć da zacijeli rane:

- Ovo je priča koju sam 16 godina željela ispričati. Prvi put sam spomenula ideju 1998. godine za vrijeme intervjua za poziciju BBC-jevog dopisnika u Beogradu. Dobila sam posao, ali nikada nisam dobila priliku da ispričam priču. Mnogo godina kasnije, ponovo sam spomenula priču, ali ovoga puta Al Jazeeri. Tri puta sam morala pokušati prije nego što je ideja prihvaćena. Drago mi je što je prihvaćena, jer priča o Top listi nadrealista sadrži sve – ljubav, rat, komediju, tugu. I dokumentarac 'Bilo jednom u Sarajevu', koji je rezultat te priče, istinska je tragikomedija. Za mene je sve počelo sa Zenitom Đozićem, kovrdžavim klaunom kojeg sam upoznala u Sarajevu, u januaru 1997. godine. U Bosnu nisam došla kao reporterka nego kao profesorica u BBC-jevoj školi za obuku novinara. 'Među kandidatima za obuku ima jedna slavna ličnost', rekli su mi. Izabrala sam osam studenata. Zenit je bio među njima.

Humoristički skeč

Njegovo prisustvo u razredu je u početku remetilo nastavu. Ostali su bili uvjereni da je cijela situacija neki dobro razrađeni humoristični skeč i da će se filmska ekipa svakog trenutka pojaviti. Većina studenata su bili veoma mladi, ali Zenit je bio mojih godina i uprkos jezičkoj barijeri, mi smo postali prijatelji. Zenit nije dobro govorio engleski jezik, a moje poznavanje bosanskog/hrvatskog/srpskog/, kako ga moramo zvati, bilo je nikakvo. Jedne noći, Zenit je donio neke VHS kasete emisije u kojoj je glumio krajem 1980-ih i početkom 1990-ih godina. Top lista nadrealista – na engleskom se ne rimuje, ali na njihovom jeziku da. Ono što sam gledala bilo je apsurdno i nadrealno i mnogo toga nisam razumjela. Ali energija i magija koja se mogla osjetiti me obuzela, posebno u onim ratnim epizodama napravljenim dok se u pozadini čuju pucnjava i eksplozije. Kasnije sam upoznala još jednog čovjeka koji se povremeno pojavljivao u emisiji, Seju Sexona.

Međutim, nisam upoznala ključnog glumca, bosanskog Srbina Neleta Karajlića i činilo se vjerovatnim da ga nikada neću upoznati. On je otišao u Beograd i, kako su mi rekli moj prijatelji u Sarajevu, na srbijanskoj televiziji je pravio provokativne komentare o ratu. On je veoma brzo postao neka vrsta negativca u njihovim očima, ali mene je on zaintrigirao.

Početkom marta 1997. godine bila sam uključena u dogovaranje susreta između Zenita i Neleta. Poslala sam Zenita da napravi priču za BBC-jevu školu o ponudi beogradskog zoološkog vrta da donira neke životinje svojim kolegama u Sarajevu. To je bila poslijeratna zoološka diplomatija ako hoćete. Dok je bio u glavnom gradu Srbije, Zenit je otišao da vidi Neleta. To je bio njihov prvi susret nakon pet godina. Zenit se vratio u Sarajevo potresen. Vidio je Neleta. Ali susret nije dobro prošao i ništa više o tome nije rekao.

Nakon što sam otišla iz Sarajeva, više od dvije godine sam radila u Beogradu, ali moji i Neletovi putevi se nikada nisu ukrstili.

Vratimo se na 2014. godinu. Vratila sam se u Sarajevo, ali ovaj put sa ekipom nezavisnih filmaša iz New Yorka i kolegama sa Al Jazeere. Cilj koji sam sebi zadala je da organizujem susret Zenita, Neleta i još jednog člana Top liste, Branka Đurića Đure, koji sada živi u Sloveniji. Ali više od toga, ja želim da oni naprave neku vrstu povratničke epizode. I želim da se sve to desi na mjestu gdje je i počelo, u Sarajevu.

Volim Balkan

Ono što slijedi je balkanska odiseja i pravo putovanje stazom sjećanja za mene. Ja volim Balkan, u Beogradu, Sarajevu i na Kosovu sam provela neke od najvažnijih godina svoje novinarske karijere. Intenzivna prijateljstva koja se sklope za vrijeme sukoba traju čitav život, a u Sarajevu i Beogradu ja ponovo otkrivam stare prijatelje. Grlimo se, smijemo se i zajedno plačemo. Ali spajanje starih prijatelja Zenita, Neleta i Đure je daleko veći izazov. Da li sam uspjela?

Ako želite da saznate morat će te pogledati film. Ovo je film o prijateljstvu, humoru, prolasku vremena i kako smo svi mi pod utjecajem vanjskih događaja nad kojima nemamo kontrolu. Ovo je film o tome kako naši životi krenu nepredvidivim putevima; o tome kako mi, i nakon 20 godina, teško prepoznajemo mlađu verziju sebe. Ovaj film također govori o nostalgiji, a posebno jugonostalgiji koja se osjeća širom regije. Iako su neke republike podnijele strašne žrtve za svoju nezavisnost, mnogi stariji ljudi i dalje sjetno razmišljaju o Titovoj Jugoslaviji kao o izgubljenom raju. U mom slučaju, to je nostalgija preko posrednika. Ja nikada nisam posjetila Jugoslaviju iz 1970-ih i 1980-ih godina – i duboko žalim što nikada nisam vidjela tu državu – tako da nostalgija koju ja osjećam je nostalgija za Jugoslavijom koju nikada nisam upoznala; Jugoslavijom koja je bila mrtva mnogo prije nego što sam ja uopšte došla.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)