DEPO Portal u narednim sedmicama objavljuje priče bh. književnika i publiciste Hadžema Hajdarevića, iz još uvijek neobjavljene zbirke 'Svakodnevne šetnje sa Bošnjakom'.

Kako sam književnik navodi, u pitanju je rukopis u nastajanju, a pred čitaocima DEPO Portala nalazi se premijerno prva priča iz ove zbirke...    
    
    

Moraš se više družiti s Bošnjakom, prigovorih jednom samome sebi.
    

Koliko se sjećam, bila je gluha noć. Vani su zavijali sirene i gradski psi. Vjerovatno se Mjesec trbuhom nabio o sarajevske munare i zvonike čim je melasasta i ljepljiva svjetlost curila niz prozorska okna u mojoj spavaćoj sobi?
    

Kao da su iz svih zidova izbijali različiti glasovi:
    

Ne daj Bošnjaku da se toliko smijulji i krevelji iz ogledala!
    

Bošnjak se više ruga sebi negoli drugima.
    

Takvim će ponašanjem i sebe, a ne samo druge, uvjeriti da je skrenuo s pameti.
    

Druži se s Bošnjakom, hrabrio sam sebe. Povedi ga u relaksirajuću šetnju, makar to bilo uz kanalizacione cijevi Miljacke. Popijte gdje zajedno bosansku kahvu i strpljivo, za ime Boga Miloga, razgovaraj s Bošnjakom. Pretresite zajedničku povijest uzduž i poprijeko. Možeš zapodjenuti koju i o trenutnoj političkoj situaciji u zemlji, voli to Bošnjak. Bit će da ga kovitlavi jadi muče čim ponekad pravi budalu od sebe a da se ni sâm tome ne nada... A kad bismo se, ranijih mjeseci i godina, zatekli skupa na ulici, Bošnjak bi, stanjen u lahuravu sjenu, istrčavao ispred mene pa trčkarao s noge na nogu kao kakvo radoznalo dijete. Ja bih se okrenuo ljutito na suprotnu stranu, a Bošnjak bi za mnom zaskakutao poput poslušna kera. Procvilio bi: Zar nismo krenuli u ovome pravcu?
    

Volim ja tog svoga Bošnjaka. Nesretan je kad osjeti da ga se ne voli; dao bi sve, dao bi i sebe, da tako ne bude. Ali, ako mu se pokaže da je voljen, zna biti nepredvidiv i neugodan. Zato mi se nametalo da se s njim družim što više i o svemu da razgovaramo kao braća rođena. Pa dokle budemo, i ja i on, izdržali...
    

Pomislio sam da bi druženje najbolje bilo početi od kafane. U kafani je Bošnjak u svojoj vjeri i na svojoj zemlji. Najviše ličnih drama doživi na vijugavoj stazi između kuće i kafane. Gotovo je cijelo bošnjačko muzičko i pjesničko naslijeđe naslonjeno na kafanu. Ne treba mu mnogo pa da osjeti kako ga duhanski dim i miris pića nježno povezuje sa zvijezdama i onostranošću. Da se pita Bošnjaka i, naravno, da se ne zna da je baš on takvo nešto sročio, na svakoj bi bosanskoj kafani bio istaknut svjetlucavi životni slogan: Pića, Pičke i Ćevapa...

Da se pita Bošnjaka i, naravno, da se ne zna da je baš on takvo nešto sročio, na svakoj bi bosanskoj kafani bio istaknut svjetlucavi životni slogan: Pića, Pičke i Ćevapa...
    

Sastanak u kafani se, brzo, pokazao kao pun pogodak. Našli smo se u Kući sevdaha. On preko puta mene zavaljen u akustičnom transu od šargija, tambura, harmonika i tužnoljepljivih istegnutih glasova različitih izvođača sevdalinke, a ja, bratski nagnut prema njemu, kitim mu zgode i zgodice iz bosanskoga dnevnopolitičkog podzemlja i živopisnih špekulacija što ih obznanjuju sarajevski dnevni i sedmični listovi. Nije da Bošnjak ne čita štampu, nego, vidim, voli čuti šta su drugi pročitali i kako su to razumjeli... U zraku se, poput mnoštva akustičkih bajraka, izvijala sevdalinka, a ja sam pričao o dvorskim stranačkim horovima u Bosni našoj ponosnoj i veselim orkestrima sa zviždaljkama i navijačkim vuvuzelama sa strane. Političke priče u Bosni su, katkada, poput iznenadne kupke, pa se u njima safunjamo i trljucamo a da ne znamo ni zbog čega ni koliko će to trajati, a katkada poput razorne poplave od čijih se posljedica oporavimo tek kada umremo. Možda zato Bošnjo radije stoji postrani ili pak čuči na kakvu visoku i krošnjovitu drvetu?
    

Dobro ja znam da Bošnjak ne voli dugo slušati što mu se kaže pa se trudim da ono što govorim bude ravnomjerno i lakše za svariti. Ne zvjera on u tim trenucima okolo zato što bi htio biti negdje drugdje, nego samo dremljivo ljenčari po pustopoljinama usvojenih ili poluusvojenih identiteta. Neće on mnogo zamjeriti ako se ni njega u takvim stanjima opuštenosti ne sluša koliko treba.
    

Prvo je u Kući sevdaha pjevala Beba, pa Safet, Zekerijah, zatim neka vesela kreštalica o ljubavi, jednom je pjevaču glas tužno curio poput slina iz sarajevskih slavina kad u gluho doba započne redukcija vode... Malo, malo, pa bi se sto i sve na stolu zatreskalo od Bošnjakova cupkanja. Cupkanje nogom ili skakanje prstima po stolu Bošnjakov je uslovni refleks. To on i ne može i neće kontrolirati. Pomislih: skoči li i zaigra li, nisam lud da se pridružim.
    

Bošnjaka interesuje politička priča koliko ga se neposredno dotiče. Ali, zažagrio je očima kad sam mu spomenuo jedno kleptomansko spadalo iz Poreske koje je, nakon upornih lopovluka i mućki, prije koji dan zaglavilo u hapsani. Tad se brzo pokaže da Bošnjak ima urođen osjećaj za pravdu. Odmah se nakamarao materinih matera i tom tipu i svim tipovima koji kradu i ojađuju ovu tužnu i napaćenu zemljicu Bosnu pa osiromašuju njezine tužne i napaćene narode i građane. Skočio bi on i na tog poreskog samo da je gdje blizu, i krvi lopovske bi mu se napio, ne provjeravajući je li krv otrovna.

Cio svijet zna da Bošnjak voli skakutati iz priče u priču. Kao da skakuće s kamena na kamen po virtualnim dunjalučkim labirintima

Pa, je li moguće da se taj toliko nahápao, čudio se Bošnjak lomeći kocku za kahvu u hiljaditi djelić i zavijajući glavom kao da je progutao jegulju. I više, druškane, i više je taj nakrao, rekao sam. Taj će krasti i dok se bude izležavao u zatvoru. A kad sam mu rekao da je svaka otkrivena krađa tek neznatni djelić u bosanskom mozaiku lopovlukā, prevarā i bezobrazlukā od Drine do Une, od Save do mora, nagnuo se prema meni pa odšaptao da ne kradu samo muslimani, kradu i onī drugih vjera i nevjera, hapaju naveliko i oni, psi im se mesa najeli. To me opomenulo da se Bošnjak brzo upali i još brže počne gasiti. Opekao je on svoje prste kad god ga je radoznalost privela nekom požaru ili općoj društvenoj pravdi. Iznenada je počeo tražiti mala opravdanja za bešćutnog lopova iz Poreske.
    

Cio svijet zna da Bošnjak voli skakutati iz priče u priču. Kao da skakuće s kamena na kamen po virtualnim dunjalučkim labirintima. Možete mu iznijeti otkriće od kojega gotovo pa ovisi budućnost svijeta, da je, recimo, nađena travka besmrtnosti ili da je AIDS od sutra mačiji kašalj, on će potrčati da ti, kao jaranu, ispriča kakav masni vic kojeg se upravo dosjetio. Ne može drukčije, on mora ispričati vic, budućnost može sačekati. Ako nema vica, krenut će glasno tumačiti ponašanje drugih u svojoj neposrednoj blizini.

- Gledaj onē, majke ti, gledaj kako se natrćila!

- Okani se drugih, nas dvojica razgovaramo, trudio sam se privezati mu pažnju za nas dvojicu.

- Gledaj je, gledaj je, po suncu mome dabogda ona hodila, nastavljao je Bošnjak.

- Ama, pusti svijet, čovječe, odvraćao sam ga, neka svako izgleda kako hoće i ponaša se kako mu je volja, ali Bošnjak je uporan u svojim opisima putena ženskog čeljadeta što se upravo gnijezdilo u tijesnoj stolici pletenoj od pruća. Nije bilo jasno jesu li škripuckale šipčice u tijelu stolice ili su škripuckali djevojkini jedri damari.

Preduzeo sam da ništa ne preduzimam. Sve što preduzmem, to me naposljetku oduzme

- Gledaj je, gledaj je, ljepša je nego djevojka u ovoj Zaimovoj pjesmi, govori Bošnjak, ne prezajući da, obavezno, cijelom šakom provjeri jesu li mu jaja komotno nalegla na stolicu.
    

Po svima nama je istom rosila Imamovićeva ljubavna tuga. Drâgā je toliko ostavljala svoje dragane da je i sebe na kraju ostavila. Nimalo se pjesma nije slagala s ulojenim očima Bošnjaka. I ja sam učas zakrenuo stolicu, popravio poziciju naprema onoga što se imalo vidjeti, a imalo se šta vidjeti, i upitao Bošnjaka šta ga toliko tjera da preskače s teme na temu i bagatelizira ono što mu se govori. I to je on prečuo. Možda i namjerno? Voli prečuti ono što mu ne odgovara.
    

Onda se otvorio kako jedva ima posla koliko mu treba, ne zarađuje koliko troši, da je u svojoj porodici više stranac negoli domaćin, sve ga nervira, a to što ga nervira bolesno je prilijepljeno za njegovu dušu i za svih hiljadu čula koliko ih on ima. Da odemo gdje na kakav put, predložih mu. Pa da nas optuže kako smo kao anamo oni, viknu prema meni. Koji anamo oni, napravih se nevješt, nas dvojica nećemo nigdje zagrljeni paradirati, i nećemo pjevati u duetu: “Put putuje Latif-aga sa jaranom Sulejmanom...”
    

Znaš ti, dobro ti sve to znaš, imaš ti nekakve škole, smijuljio se Bošnjak u mojemu pravcu. Moraš nešto hitno preduzeti, savjetovao sam. Preduzeo sam, preduzeo, odgovorio je, preduzeo sam da ništa ne preduzimam. Sve što preduzmem, to me naposljetku oduzme.
    

Odjednom je uletio u priču o svome ocu, koji je bio rođeni Sarajlija, pošteni rođeni Sarajlija, i zdravi rođeni Sarajlija, i otvorio je priču o očevu ocu, koji je također bio rođeni Sarajlija, pošteni rođeni Sarajlija, zdravi rođeni Sarajlija, samo što on danas od njihova poštenja i zdravlja nema ništa osim dva velika kredita i panična buđenja usred noći hoće li izgubiti posao ili dobiti prijevremeno penzionisanje. Pa, otiđi gdje na selo, rekoh, odmori se u tišini i bosanskim pejzažima. Tamo ću samo kad umrem, reče Bošnjak, svugdje sam ja u Bosni. I dok to govori, znam ja dobro da on nije nikakav rođeni Sarajlija, sa sela je, kao i ja, ali ne remetim mu samostvorenu unutarnju idilu. Bošnjak ne voli kad ga se ispravlja, pogotovo ne voli kad ga se uhvati u laži, i tada, ako osjeti da je slabiji, postaje tužan, a ako je jači, zna biti zao i opasan.

Njegov je otac, kaže, bio nadaleko čuveni čaršijski domaćin, imao je u hambarima više žita i svega drugoga negoli što danas imaju bosanske državne robne rezerve, a familija mu vuče lozu još od braće Morića i od svih sedam braće u turbetu Sedam braće u Sarajevu. Spominje se on i u mnogoj narodnoj pjesmi, spominje se po dobru, po časti, po junaštvu, nego, kako kaže, mora se u tim pjesmama malo razgrnuti, malo rasplijeviti, jer njegovi nisu voljeli da ih se, zbog dušmana i ostalih vlaha, direktno imenuje ni u dobru ni u pobjedama, ali sve se zna, sigurno se to zna. Ovo što vidiš, kaže Bošnjak, ovo gdje mi sjedimo i gdje sjedi onā tamo, vidiš li je, majka je rodila, kako se samo guzom natrćila, sve je to nekad bilo imanje moje familije. Sve nam je to uzela fukara i komunisti. Pas bio ko te pokušao razuvjeriti, rekoh.

Da ne upitah ne bih saznao da je Bošnjak, majčinom lozom, direktni potomak onog malog u bešici sinka od Hasanagine i da je njegovu prananu otac Sarajlija zasreo u boju prema moru sinjemu

   

Znam ja, dobro znam da Bošnjaka ne treba zaustavljati u zanesenjačkoj priči o sebi. Neka se iznapriča koliko mu duša veselā ushtije. Neka se nadobri, napobjeđuje, iznačastvuje koliko lično može podnijeti. I neka se iznaraduje vlastitoj priči. A tek kasnije, prema potrebi, valja mu polahko izvrtati jedan po jedan vijak u novouzdignutoj građevini o sebi. Neće dugo proći a osjetit će koliko je, i u građevini i u priči, sam samcat i naskroz gol.

 
- A majka, šta bijaše s tvojom majkom, upitah ga.

Da ne upitah ne bih saznao da je Bošnjak, majčinom lozom, direktni potomak onog malog u bešici sinka od Hasanagine i da je njegovu prananu otac Sarajlija zasreo u boju prema moru sinjemu. Mnogo je pjesama o tome spjevano i još više je zagubljeno.

- Naša je ženska linija, važno mi istaknu, sva od smjernosti, časti i poštenja. U prosce su nam dolazile jedino paše i veziri. I od njih ne bi mogao svaki. Četiri puta i sultani. Čuo si za pjesmu: ...Niti znade na čem žito raste / Na čem žito, na čemu li trava...?

- Čuo sam, čuo, rekoh.
    

- A jesi li čuo, krenuh ja njega pitati, kako svi ovi mudonje plačkovići u sevdalinkama stalno trče u materine skute, da im majka stara pomogne u ljubavnim jadima i obriše suze nevoljnice...

- Pa šta, brecnu se Bošnjak. Gdje drugo da se sklone? Neće valjda trčati u vlastite skute ili u skute nevjerne ljube svoje!

Nasmijao me je, ooo, kako me samo nasmijao Bošnjak svojim brzim a smrknutim odgovorom!
    

Izlazeći iz Kuće sevdaha, obećali smo jedan drugome da se češće viđamo. Nego šta, nego šta, ushićen je bio Bošnjak.

Odlučno je hvatao korak pored mene. I još jednom se, ipak, okrenuo da vidi sjedi li na istom mjestu ona ljepojica, koja kao da je u Kuću sevdaha kanula iz najčeznutljivije sevdalinke, dok njezin dragi, bolan i nesretan, zaljubljeno trčkara po trebevićkim minskim poljima.

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook