Na jednom od Cookovih ostrva koralnog porijekla nema ubistava niti krađa. Mještani, koji su skoro svi potomci Engleza William Marstersa, ne koriste novac, već praktikuju robnu razmjenu. Gorivo i namirnice koje se ne mogu naći na ostrvu dopremaju se brodovima dvaput godišnje.

Putovanje „na kraj svijeta“ nije moguće avionom niti helikopterom, već samo brodom s Tahitija, i traje devet dana.

Život na Palmerstonu prilično je jednostavan. Ostrvljani preko nedjelje pecaju ribu, jedinu sirovinu koja se izvozi, a vikendom se okupljaju u crkvi i kupaju.

Struju i internet imaju samo po nekoliko sati dnevno, a ostrvo raspolaže sa dva zajednička toaleta. Umjesto tekuće vode, koristi se kišnica.

- Na Palmerstonu se niko ne bije i ništa ne može da pođe po zlu. Naučili smo da dijelimo sve što imamo. Recimo, ako mi ponestane riže, zamoliću komšiju da mi pozajmi malo i on će to rado učiniti - kaže gradonačelnik Bob Marsters.

Međutim, veliki izazov predstavljaju oluje, kao i činjenica da brodovi sa zalihama mogu da zakasne. Jednom su brod čekali 18 mjeseci.

Kako na ostrvu nema zubara, najstarija mještanka Mama Aka (92) morala je da otputuje u Rarotongu, prijestonicu Cookovih ostrva, odakle je uspjela da se vrati tek kroz šest mjeseci.

Novinar BBC-ja Thomas Martinsen jedan je od rijetkih koji su posjetili Palmerston.

Upitavši mještanina šta bi se dogodilo kada bi neko ukrao kokosov orah, dobio je odgovor:

- Napunio bih kolica kokosovim orasima i odneo ih kod njega. Krađa bi značila da mu je hrana potrebna, ali je previše ponosan da bi je tražio.

(Blic.rs, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)