Piše: Prof. dr. Slavo KUKIĆ

Popis stanovništva je, recimo tako, barem na kratko apsolvirana priča. To, međutim, ne znači da je ova zemlja konačno došla na svoje – da makar koji mjesec proživi na način normalnih društava. Dapače. Etnolideri – svatko na svoj način dakako – ne posustaju u naumu vlastitog zastrašivanja njezinih građana. Bez te vrste ambicija, uostalom, proći nije mogao ni netom prohujali tjedan. Prvo su iz centrale SDA obavijestili da je Bošnjaka definitivno iznad polovice ukupnoga broja. Nisu, istina, rekli i što je u podtekstu tako žurno objavljene informacije. Ali, ne sumnjam da će i podtekst dosta brzo dobiti konkretnije značenje. I da će nam svima zajedno dodatno zagorčavati život. Ali, evo, recimo da ne treba trčati pred rudu – da ne ispadne kako sam i sam neka vrsta zlogukog proroka. I kako sam sklon prejudiciranju.

Najnovija Dodikova je, potom, kako „postoji plan za naseljavanje 500.000 Arapa u BiH“. Što se time željelo reći? Jer, dobro mu uzvrati lider SDS-a, useljavanja kontrolira njegov ministar – pa, ako postoji plan, tko jamči da dio toga nije i on sam. Apstrahirajmo, međutim, stranačka prepucavanja. No, ostaje pitanje – zašto? Što je cilj? Najkraće, nova homogenizacija Srba, oko „projekta Dodik“ dakako, uoči novih parlamentarnih izbora. Pitanje je, doduše, je li izabrana strategija i „najbolje pogođena“? Osobno, recimo, ne vjerujem kako se preko te priče još uvijek može manipulirati na način karakterističan za prethodnih dvadesetak godina. Iako, pogrešno bi tu vrstu strategije bilo još uvijek i ignorirati.

Dodikove političke prijetnje se, uvažavajući sve, sve manje shvaća previše ozbiljno. Jer, na tu vrstu priča je narod već poprilično „oguglao“. I teško da i dalje na prazno može „pušiti“ floskule o BiH kao nepostojećoj državi i zamorčetu svjetskih moćnika, o RS-u kao državi koja ima pravo na vlastiti izbor, o Sarajevu kao Teheranu i tko zna što još ne.

Ono, pak, što bi se moglo tretirati novinom je vokabular lidera HDZ-a. Po onome što uspjeh upratiti, posljednja ishitrena mu se „omakla“ u izbornoj noći 2010. godine – kada je, valjda u slavljeničkom deliriju, pozdrave svijetu slao iz „stolnog hrvatskog grada“. No, „iskakanje“ koje mu se dogodi ovih dana još je znakovitije. Ne bude li, zaprijeti Čović nakon još jedne runde neuspjelih pregovora, dogovora u predmetu Sejdić-Finci slijedećih petnaestak dana, HDZ će promijeniti pregovaračku strategiju – jer nakon toga, zaprijeti, više neće biti finoće. Tada ćemo, veli, „ispred hrvatskog naroda morati poslati drugačiju poruku“ i otvoreno „razgovarati o BiH i apsolutnoj jednakopravnosti Bošnjaka, Srba i Hrvata“ – pa neka to shvati kako tko želi.

Zašto ovu izjavu vrijedi podcrtati? Zato jer ona nije karakteristična za vokabular ovog političara. Lider HDZ-a je, nema dvojbe, vješt manipulator. Ali, evropski filing mu se ne može osporiti. Otkud sada, najednom, provala balkanskog vokabulara? Ili još konkretnije, vokabulara koji karakterizira Dodika – nabijenog prijetnjama, zastrašivanjem, gotovo pa ratnom retorikom? Da nije u pitanju tek slučajnost? Ili je, eventualno, po srijedi korak koji je do u detalje isplaniran – pa i dogovoren s banjalučkim partnerom. Isključiti, siguran sam, ne treba ni to. Naprotiv. Taj bi scenarij, u hrpi hipotetskih, mogao biti i najbliži istini.

Zašto? Čemu ovako strukturirana pitanja za potrebe PIK-a? I čemu potreba za tom vrstom informacija? Ne traži li se, eventualno, u očekivanim rezultatima alibi za neuspjeh međunarodne mašinerije, angažirane u BiH na projektu njezine stabilizacije? Ili, pak, takvo istraživanje znači pripremu na redefiniranje uloge svjetskih centara moći u BiH? Za, primjerice, buduće „tamburanje“ kako od startnog projekta treba i odustati? Jer, eto, zajedničku državu ne žele ni njezini građani.

Politički „driblinzi“, nažalost, ne ostaju bez učinaka u običnu puku. Na to ovih dana upozori i američki profesor Robert Donia. U RS-u, veli on, „još uvijek postoji nastojanje za otcjepljenjem, jer su na političkoj sceni dobrim dijelom oni koji su bili i u vrijeme rata i stvaranja takvih planova početkom devedesetih godina prošlog stoljeća“. A u tim okolnostima je, zaključuje on, „teško nešto promijeniti i postići cjelovitost BiH“.

Slažem se s Doniom – ovo tim prije jer njegova upozorenja nisu i jedina. Na učinke djelovanja bh. političke klase upozoravaju i drugi detalji – među inim, i jedno istraživanje koje mi prethodnih dana, zahvaljujući starim poznanstvima, dođe do ruku. A, realizirano je, ako su mi informacije točne, za potrebe sarajevske kancelarije UNDP-a.

Narod, ako je prema dobivenim rezultatima suditi, ne vjeruje u mogućnost disolocije BiH bez oružanog sukoba. Ali, i to je još bitnije, ne postoji strah ni od toga da bi novi oružani sukob mogao biti naša sudbina u slijedećih pet godina. Značajan dio građana ove zemlje, međutim, skoro dvije petine njih, ne isključuje i mogućnost eskalacije nekih vrsta nasilja – među njima i odvojenih etničkih incidenata, pa i širih etničkih sukoba.

To, dakako, ne znači da se u percepciji Bosanaca i Hercegovaca događaju pozitivne promjene. Naprotiv. Nije novina ako nas je, recimo, i ovo istraživanje podsjetilo na nešto što je stara priča – da bi, zahvaljujući Golgoti koju im njihove političke klase nametnuše, preko sedam desetina svih građana i danas radije živjeli u zajednicama u kojima dominira vlastita etička grupa. Nije novina ni podatak da bi isto toliko Srba, ali i preko polovice svih bh. Hrvata, željelo živjeti u nezavisnim jednonacionalnim entitetima. Ali, pozitivne jesu neke druge promjene. Običan čovjek, primjerice, sve izraženije prepoznaje korupciju – i vidi je kao glavni problem ove zemlje. No, korupcija je, smatra on, samo posljedica politike na koju je ova zemlja osuđena – i koja je, sukladno tome, i njezin glavni teret.

U tom ambijentu, dakako, nije čudno da stanje duha bh. čovjeka određuje letargija – i da ga zadovoljstvo i životni optimizam definitivno napuštaju. Preko polovice ukupnoga stanovništva, primjerice, smatra da mu se u posljednjih godinu dana u životu ništa na dobro nije promijenilo, a još dvije petine njih vjeruje kako je ta promjena išla na lošije. Dobru se narod, potom, ne nada ni u budućnosti. Polovica ukupnoga stanovništva, naime, očekuje kako će mu i iduće godine biti isto. Ali, to nije i najlošije. Jer, čak trećina ih strahuje kako bi moglo biti i gore. I zato je preko trećine svih punoljetnih, dobije li priliku, spremno napustiti BiH – i životnu šansu potražiti izvan njezinih granica.

Sve rečeno, istina, i nije neka novina. Čemu onda potreba da se ovo istraživanje i posebno problematizira? Razlog je jednostavan – jer je, barem je to moj dojam, istraživanje naručeno kako bi se vidjela pozicija međunarodne zajednice u očima bh. javnosti. A ona, ako je prema dobivenim rezultatima suditi, i nije bogzna kakva. Prije bi se moglo reći – gora je no ikada do sada. U nju, primjerice, tek nešto više od četvrtine svih građana ove zemlje još uvijek ima povjerenja, a još manje od toga u njoj vidi mogućeg generatora promjena u budućnosti. Usporedite to s nadpolovičnim povjerenjem koje još uvijek postoji prema policiji – ili nešto manjim u odnosu na vjerske vođe – i sve će vam biti jasno.
Jer, do prije nekoliko godina u tu istu međunarodnu zajednicu uprte su bile sve oči ove zemlje.

To, doduše, još uvijek ne znači i dominantno uvjerenje kako međunarodna zajednica u BiH definitivno treba okončati svoj mandat. Ali, tome treba dodati i još jedan detalj – da se raspoloženje za nastavak njezina angažmana može zahvaliti isključivo prostoru Federacije s jedne, te bošnjačkom i hrvatskom dijelu ukupne bh. populacije. Što se, pak, srpskog stanovništva ove zemlje tiče, priča je značajno drugačija. Manje od petine njih podržava nastavak aktivnog angažmana međunarodne zajednice i u budućnosti, dok je preko polovine bh. Srba sklonije potpunom okončanju njezina mandata.

Čemu sva ova priča u odnosu na međunarodnu zajednicu? Odgovor je relativno jednostavan. Svoja istraživanja UNDP, otkada je otvorio vlastiti ured u BiH, daje na uvid javnosti. Ovaj put je to, po onome što znam, izostalo. Ali, zato su se, prema informacijama koje do mene dopiru, dobiveni rezultati našli na stolu članova PIK-a, dakle Vijeća za provedbu mira u BiH na njegovu posljednjem zasjedanju. A to bi, onda, moglo značiti kako je za potrebe ovog tijela istraživanje i urađeno.

Zašto? Čemu ovako strukturirana pitanja za potrebe PIK-a? I čemu potreba za tom vrstom informacija? Ne traži li se, eventualno, u očekivanim rezultatima alibi za neuspjeh međunarodne mašinerije, angažirane u BiH na projektu njezine stabilizacije? Ili, pak, takvo istraživanje znači pripremu na redefiniranje uloge svjetskih centara moći u BiH? Za, primjerice, buduće „tamburanje“ kako od startnog projekta treba i odustati? Jer, eto, zajedničku državu ne žele ni njezini građani. Da, uostalom, nije tako zar bi neprekidno glasovali za one koji je otvoreno i uporno ne priznaju – ili, pak, za one koji takvu strategiju u odnosu na nju tek najavljuju.

Pa, ako je tako, kako bi ih na to mogao natjerati i svijet? Da, dakle, istraživanje nije uvod u razgovore svjetskih centara moći o izlaznoj strategiji? I odluci da nas prepuste nama samima? I ako jeste – gdje sve to može i završiti?

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)