KOMENTAR/ BH. SINDROM 'ŠUVAR' - NI BOBU BOB, NI POPU POP

Tako je i Milošević započeo osvajanje Jugoslavije: Zašto je Dodik linčovao Mirka Šarovića?!

Arhiva28.10.13, 11:44h

Još veća je odgovornost onih koji su Dodikovoj ucjeni pružili izravnu potporu u parlamentu, podupirući njegov zahtjev za razrješenjem najboljeg ministra u državnoj vladi. Sve to je, dakako, opravdavano tezama o koje se ovaj narod u prošlosti već opekao – da je slijeganje ramenima jedina razumna alternativa scenariju kojim lider SNSD-a, učinu li drugačije, otvoreno prijeti

Slavo Kukić_novaPiše: Prof. dr. Slavo KUKIĆ

Zastupnički dom državnoga parlamenta smijenio je najagilnijeg u Vijeću ministara – esdeesova Mirka Šarovića. Čovjek bi rekao – ništa neobično. Dekonstituirana je jedna, konstituirana druga parlamentarna većina – kao, uostalom, i drugdje u svijetu političke demokracije.

Je li, međutim, baš sve tako? Što se, recimo, mene tiče – ne. Najnovija događanja u vezi s rekonstrukcijom vlasti me, potpuno suprotno, tako uvjerljivo asociraju na vrijeme druge polovice osamdesetih. Nakon osme sjednice beogradskih komunista – na kojoj je, prisjetimo se, osvojio tadašnji glavni grad – Slobodan Milošević je krenuo u osvajanje čitave bivše države. Nije, međutim, problem ambicija jednog jurišnika – pa ma kako se on zvao – jer njih imate svugdje u svijetu. Ali, problem jeste ponašanje svih ostalih – u slučaju Miloševića, primjerice, onih zbog čije su šutnje, iako su obećavali da će „bobu reći bob, a popu pop“, vrata suludom političkom jurišu širom bila otvarana.

slobodan milošević

Čemu, pak, priča o Miloševiću? Najjednostavnije, zbog asocijacija koje izaziva današnja bh. situacija. Zar, recimo, slijeganje ramenima pred destruirajućim naletom, poput onog u slučaju nekadašnjeg srpskog vožda, ne proživljava i BiH svih ovih godina? Pita li se mene – da. I ne samo to. U nekim segmentima je žmirenje pred onim što se događa i izraženije. Uostalom, sve što je radio, Milošević je činio pod geslom tobožnje obrane Jugoslavije.

Čemu, pak, priča o Miloševiću? Najjednostavnije, zbog asocijacija koje izaziva današnja bh. situacija. Zar, recimo, slijeganje ramenima pred destruirajućim naletom, poput onog u slučaju nekadašnjeg srpskog vožda, ne proživljava i BiH svih ovih godina? Pita li se mene – da. I ne samo to. U nekim segmentima je žmirenje pred onim što se događa i izraženije. Uostalom, sve što je radio, Milošević je činio pod geslom tobožnje obrane Jugoslavije.

Ono, pak, što danas čini Dodik ima i njegovo javno priznanje – da je usmjereno na dekonstituciju BiH. Ili, kako on kaže, na sahranjivanje zamorčeta međunarodne zajednice zahvaljujući kojoj se u životu jedino i uspijeva održavati.

Pitanje je samo tko je novi Dragiša Pavlović? – tako se, ako se dobro sjećam, zvao prvi čovjek beogradske organizacije Saveza komunista čijom eliminacijom je započeo Miloševićev osvajački pohod. Nije li Dodikov Dragiša Pavlović, možda, Mirko Šarović? Sa sigurnošću se, istina, ništa ne može tvrditi. No, takvu se mogućnost ne treba ni isključivati.

Naprotiv. Aktualni predsjednik RS-a je stranku Karadžićevih i Mladićevih sljedbenika u vlast svojedobno uvlačio s računicom kako će i njih iskoristiti kao instrument vlastitog uspona. Priča se, međutim, nije razvijala na način kako je on sam želio. Novi se SDS, sasvim suprotno – iako, ruku na srce, upitno što tu novog uopće može biti – brže no što bi itko ozbiljan mogao očekivati, počeo dizati – i sve više muka zadavati političkom protivniku koji ga je, kako bi na Olimpu ostao usamljen, definitivno želio sahraniti.

S SDS-om bi se, možda, i moglo nakraj. Problem je, međutim, postao njegov najistureniji čovjek u Vijeću ministara. Mirko Šarović. Čovjek, dakle, koji je, prema svim istraživanjima, definitivno na prvom mjestu popularnosti članova državne vlade. I koji tu poziciju javnim istupima svakodnevno i dodatno učvršćuje – i to ne samo na prostoru RS-a, nego i među građanima BiH uopće. Svako bi istraživanje, gotovo sam pa siguran, pokazalo kako mu popularnost – u odnosu na onu u RS-u – ne zaostaje ni među građanima Federacije. A to, kao činjenicu, i nije specijalno teško obrazlagati. Jer, u pitanju je ministar koji, nakon dugo vremena, govori o djelovanju za dobro – ne ovog ili onog entiteta, ovog ili onog naroda nego, naprotiv, svih građana. Time, opet, u pitanje nije dovođena samo u prethodnih sedam-osam godina neupitna liderska pozicija novog vožda, nego i njegov plan uprezanja u kola svih i svakoga radi destruiranja BiH kao mogućnosti u najbukvalnijem smislu.

Sve to je, opet, razlog promjene i Dodikove strategije. Umjesto da ih, i SDS i Šarovića osobno, ima na svojoj strani – a priča o srpskom interesu bi, valjda, tako je barem bilo do sada, trebala podrazumijevati baš to – on se, zamislite, opredjeljuje za unutarsrpski obračun. Zašto? Najjednostavnije, jer ih – „subraću“ iz SDS dakle – ispostavilo se, za vlastite ciljeve instrumentalizirati definitivno nije moguće. A to, onda, znači da se treba učiniti sve kako bi ih se uklonilo – i time ponovo stvorile pretpostavke za nastavak, u vlastitoj radnji već razrađenog, plana nekog novog „blitzkriega“ u reltivno skorijoj budućnosti. Onog koji slijedi logiku njegova duhovnog političkog oca – ili će te mi se svi pokoriti ili ću, pa i pod cijenu novih žrtava, ako treba i državu rasturiti.

Problem, međutim – ni jedini, ni najveći – nije Dodik i ponovno uskrsle ambicije koje danas on osobno personificira. Problem su, to već rekoh, drugi – koji osvajačke apetite laktaškoga vožda, iako na različite načine, i sami potpomažu. Problem je, primjerice, lider HDZ-a – koji je i sam dio Dodikova plana destrukcije. Takva pozicija Čovića, istina, i ne treba specijalno čuditi. Jer, jačanje države bi, po zakonu spojednih posuda, stvorilo probleme njemu kao i njegovu banjalučkom pajtašu. Na dnevni red bi, prije ili poslije – a po svemu sudeći, prije – morala doći  odgovornost za kriminal koji se skriva iza paravana borbe i žrtvovanja za „svoj“ narod. A stajanje uz bok Dodiku – pričama o hrvatskom entitetu, hrvatskom TV kanalu, promjenama Ustava i izbornog zakona koji bi bili jamstvo njegove vladavine, ali i brana bilo kakvom proboju evropskih vrijednosti, i tako dalje i tome slično – vjerovatnost takve odgovornosti obara na razinu gotovo pa irelevantne.

Ni pol' muke, međutim, da je problem samo Dodikov mostarski dvojnik. Nalik svecima, hoću reći, nisu ni ostali – koji srednjovjekovnom kabadahijskom naletu pariraju slijeganjem ramenima. Te vrste pariranja se, što se mene tiče – pa nek o tome zbore što im volja – malo tko u ovom momentu može osloboditi. Ne mogu to, recimo, učiniti oni koji u zastupničkom domu državnoga parlamenta na političku ucjenu odgovoriše suzdržanošću tijekom glasovanja o smjeni ministra Šarovića. Jer, logika ucjena se, kao logika koju i u budućnosti treba prakticirati, ohrabruje i na taj način.

Još veća je, međutim, odgovornost onih koji su Dodikovoj ucjeni pružili izravnu potporu u parlamentu, podupirući njegov zahtjev za razrješenjem najboljeg ministra u državnoj vladi. Sve to je, dakako, opravdavano tezama o koje se ovaj narod u prošlosti već opekao – da je slijeganje ramenima jedina razumna alternativa scenariju kojim lider SNSD-a, učinu li drugačije, otvoreno prijeti. A prijeti, navodno, da će se povući iz svih državnih institucija i time otvoriti vrata definitivnom raspletu – koji, tobože, ne isključuje mogućnost čak i sahrane BiH kao političke ideje.

Recimo da bi se dijelu bh. javnosti takve floskule i mogle prodati. Kako, međutim, kao „rog pod svijeću“ prodati trikove kojima su, savijajući se pred Dodikovim političkim ucjenama, pribjegli lideri SDP-a i SBB. Ne isključujem mogućnost da dijelu javnosti nije jasno o čemu se radi – i stoga mi se potrebnim čini na to još jednom podsjetiti. Vijeće ministara se, na sjednici koja je prethodila zasjedanju zastupničkog doma – na kojemu se trebalo izjasniti o smjeni ministra Šarovića – izjašnjavalo o zahtjevu SNSD-a. Sve to je, pojašnjavaju stručnjaci za ustavno pravo, činjeno na način suprotan Ustavu – prema kojem se, poštuje li ga se, o smjeni ministra odlučuje temeljem zahtjeva predsjedavajućeg Vijeća ministara, a ne i zahtjeva neke od parlamentarnih političkih stranaka u vezi s kojim državna vlada samo daje neobvezujuće mišljenje. 

mirko šarović nova

Pitanje je samo tko je novi Dragiša Pavlović? – tako se, ako se dobro sjećam, zvao prvi čovjek beogradske organizacije Saveza komunista čijom eliminacijom je započeo Miloševićev osvajački pohod. Nije li Dodikov Dragiša Pavlović, možda, Mirko Šarović?

Bilo kako bilo, ministri SDP-a i SBB-a su na spornoj sjednici državne vlade glasovali protiv Šarovićeve smjene. To se, istina, ne odnosi i na prvog „socijaldemokratu“ koji je, ako dobro razumjeh, pred sam čin glasovanja napustio sjednicu vlade i time ostavio prostor spekulacijama zašto to učini – zbog neslaganja s prijedlogom za smjenom, kako bi sutra, zatreba li, pilatovski mogao prati ruke ili zbog, eventualno, nečeg sasvim trećeg.

Apstrahirajmo, međutim, Lagumdžijinu ekvilibristiku. Ali, ako se ministri stranaka nisu složili sa smjenom, ništa logičnije od očekivanja da svoje neslaganje ponove i njihovi stranački kolege u državnom parlamentu. A to, ako dobro upratih, nije učinjeno. Zašto? E, to sam Bog zna. Fahrini se, tobože, pri glasovanju suzdržaše – Zlajini čak ni to. Dapače, smjenu vlastitim glasovima i sami podržaše. Zbog čega – što je po srijedi?

Imaju oni, dakako, svoje argumente i za to. Teško, međutim, da im ih „popuše“ i stotine tisuća unih koji ih na prethodnim parlamentarnim izborima zaokružiše na glasačkim listićima. Jer, za eventualni nastavak prakse ucjena – i eventualnu političku radikalizaciju u slučaju da joj se prestane udovoljavati – najveću odgovornost snositi će morati upravo Lagumdžijini „socijaldemokrati“. Razlog – šutjeli su. Šutjeli su baš kao i Šuvar prije više od četvrt stoljeća. A, imali su obvezu, kao što ju je i Šuvar imao tada, istinom tresnuti o stol – po poznatoj, ali i nikad realiziranoj matrici da se „bobu kaže bob, a popu pop“.

Od svega toga, na koncu, ruke oprati ne može ni međunarodna zajednica – pa što god pod tim podrazumijevali. Smješno bi, naime, bilo i pomisliti kako sve ovo, o čemu zborih, ne vidi i ona. I bilo bi normalno očekivati da, budući je na to obvezuje i Daytonski sporazum, ponešto i sama učini – kako bi zaštitila ovu zemlju i njezine građane dakako. A što ona čini? Naručuje istraživanja kojima bi dizanje ruku od svega, i to koliko sutra, i sama mogla opravdati. No, to je već dio druge priče – koju, a obećavam da ću to učiniti, već za tjedan dana s javnošću i osobno želim podijeliti.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook