Izvor: Večernji.hr/ Autor: Lana Čulig

U posljednjem, neobjavljenom intervjuu koji je krajem prošle godine dala Ekranu tragično preminula glumica govorila je o obitelji, željama za budućnost i sreći.

Kolege glumci, obitelj, prijatelji, znanci, obožavatelji, cijela javnost u srijedu je bila šokirana tragičnom viješću. Nakon teške prometne nesreće i borbe s ozljedama, preminula je glumica Dolores Lambaša. Oni koji su je upoznali pamtit će je po nevjerojatnoj energiji, želji za životom. I upravo je tu životnu snagu izrazila u posljednjem intervjuu koji je dala Večernjem listu potkraj prošle godine. U dosad neobjavljenoj ispovijedi priznala nam je da je napokon sretna, da planira život u Dalmaciji te kako još čeka na riječi koje će joj promijeniti život.

Htjela se vratiti u Dalmaciju

Odgovarala je u žurbi jer je još snimala seriju “Ruža vjetrova” zbog koje se preselila u Split.

- Mama često dođe k meni, pomogne mi oko praktičnih stvari. Dvaput tjedno donese mi svakojakih delicija iz Šibenika, pogotovo ribe, školjki, liganja, a pravi božanstvene kolače pa sam se udebljala nekoliko kilograma. I baš mi pristaju, dobro se osjećam. Obožavam i konobe po Splitu. Za razliku od finih restorana, uvijek mogu pojesti domaću spizu i osjećam se stvarno kao da sam doma. Super mi je da mogu naručiti blitvu, gavune, jotu, pašticadu... Onako, kostimi iz serije postaju mi sve uži - u svom je stilu započela razgovor. Iako je tvrdila kako nema vremena za priču, jednom kada bi se uvukla u razgovor, teško ju je bilo zaustaviti.

- Nedostaje li vam Zagreb - zaustavila sam je pitanjem, aludirajući na ono što je ostavila ondje - život s Josipom Radeljakom s kojim je taman prekinula.

- Nepravedno pitanje nekome tko je podrijetlom iz Dalmacije - jednako mi je mudro odgovorila i nastavila: - Citirala bih ovdje jedan ulomak iz pjesme Arsena Dedića:

“Zagreb i ja se volimo tajno, u tuđoj sobi uz glazbu kiše, on meni bezbroj poklona daje, a ja mu nekad pjesmu pišem. On drukčije voli neke druge, veže ga mnogo starih veza, pa mora ljubav za me kriti, al’ nisam ni ja bez obaveza”.

Nastavila je zatim hvaliti jug, pa se nametnulo logično pitanje hoće li se opet vratiti Dalmaciji.

- Moj životni ideal oduvijek je bio živjeti makar pola godine na moru, i to na brodu, a dio, ovisno o poslovima, u metropoli ili gdje mi već bude centar zanimanja. Split je u tom smislu idealan, dovoljno je otvoren i dovoljno zatvoren, ali brod nudi veću slobodu kretanja i istraživanja. Gušt je živjeti s toliko sunca, okružen plavetnilom i specifičnim, poznatim mirisima mora i prirode - najavila je svoje planove i činila se sretnom, a to je odmah u sljedećoj rečenici i potvrdila.

- Doista sam sretna. Raduju me svakodnevno razne sitnice, uvijek su to male stvari, mali znakovi pažnje, nekako mi je duša vedra i nasmiješena. Baš se veselim životu u posljednje vrijeme. A i ovaj posao mi omogućava da budem vječno zaigrano dijete - objasnila je.

Dodala je kako ne vjeruje u razne horoskope, predviđanja, pa čak ni u sudbinu: - Vjerujem da je na svijetu mnogo dobrih, vrijednih i pametnih ljudi i kada upoznam neke od tih i naučim ponešto od njih ili podijelim s njima, sretna sam. Vjerujem u životni instinkt. I njegovu nepogrešivost.

O poslu je govorila sa strašću, a na pitanje zašto je u posljednje vrijeme tako samozatajna i bježi od javnosti, rekla je samo da je po habitusu takva. Želje za budućnost bile su joj jednostavne.

- Želim si zdravlja, glume, ribolova, par iskrenih i čestitih prijatelja i nekoliko novih udica za ribolov. Evo, familijo i prijatelji, sad ste čuli. Stare tunje su mi za škovacu, triban nove - nasmijala se i nastavila.

- Za trideset godina voljela bih biti živa i zdrava. Voljela bih i dalje glumiti, ploviti i loviti ribu - rekla je.

Još je čekala najljepše riječi

Vrlo ste skromni - komentirala sam tada, a danas njezine želje zvuče tako teškima. Ona se samo nasmijala i nastavila pričati:

- Ma ne treba meni puno. Mene mogu povrijediti samo razočaranja. Znam koliko sam spremna učiniti za ljude koji uspiju ući u prvi krug mog srca, ta ljubav je bezuvjetna. Ali kada očekujem isto od tih ljudi, gotovo uvijek se razočaram. U životu je najbolje očekivati određene stvari samo od sebe i sam sebi dokazivati vlastiti rast - objasnila mi je svoj životni moto.

A za kraj zamolila sam je da mi kaže najljepše riječi koje su joj ikad bile upućene:

- Najljepše su mi one koje sam stigla iščitati iz jednih očiju i koje su i prije nego što su bile izgovorene zastale negdje u uskomešanoj utrobi jer nisu postojale riječi kojima bi ih se moglo izreći. Ali one najbolje će mi, volim vjerovati tako, netko tek izreći - završila je.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/dh/)