Izvor: Radio Slobodna Evropa

Svibor Jančić je diplomirani politolog iz Zagreba koji se rodio u Beogradu. Bavi se političkim aktivizmom te je pripadnik male skupine entuzijasta koji su osnovali jednu potpuno neobičnu političku stranku Za _ _ _ _ grad. Djeluje kao član Vijeća gradske četvrti Grada Zagreba Maksimir, u kojem pokušava pokazati da politika može biti drugačija. Pritom se koristi vještinama stečenim kroz rad u civilnom društvu, dok se prakticiranjem joge štiti od masnoća i prljavština (koje prati plivanje u političkim vodama). Pokušava paralelno pratiti dnevno politička zbivanja, ali glavnina pažnje  usmjerena je svakodnevnim problemima prosječnog građanina.

* Subota, 12. listopad –  Kulturološki šok

Petak se pretočio u subotu gledanjem televizije do sitnih sati. Film „Mučenice“ me pozitivno šokirao. Prikazane su eksplicitne scene mučenja ljudi i deranja kože pa me to uvuklo u razmišljanje o ljudskom rodu uopće, ali je to bilo ipak malo previše za te sitne sate.

Predivan dan, osjetio sam potrebu da budem u prirodi te sam otišao na trčanje u Maksimir. I tako, dok sam brisao znoj s čela, sjetio sam se akcije „Sloboda gradskim klupama“ koja se događala baš tada na Cvjetnom trgu. Terase kafića u centru grada uzurpiraju javni prostor do te mjere da čovjek više nema izbora nego ići od kafića do kafića piti kavu za kavom, a putem nazad samo kavu zamijeniti lozom.

Poslije podne počela je kiša. Sindikat biciklista ima akciju „Kritična masa svjetlom do spasa“. Stotinjak najhrabrijih i najodanijih biciklista pojavilo se na akciji. Svaki biciklist se nađe u jednom posebnom trenutku kad otkrije koliko je zapravo strastven prema tom obliku kretanja. To je onda kad vani pada kiša, vi odlučite taj dan ne ići bicikom, ali vozeći se u tramvaju ili automobilu ugledate nekog biciklistu kako vas lako prestiže dok vi ostajete čekajući u koloni. Ako tada pomislite kako ste mogli ipak uzeti bicikl, onda je ta strast pobuđena, potrebno je još samo kod prve sljedeće kiše stvarno i sjesti na bicikl. Bila kiša ili ne pazite da vas biciklističke staze u Zagrebu ne odvedu u obližnji KBC.

Izlazak subotom navečer je završio kulturološkim šokom. Sa skupinom prijatelja sam se našao u gay baru. Nije šokantno to što je to bio gay bar, šok i nevjerica su se pojavili sa spoznajom kako u tom noćnom klubu trešti narodna muzika. Eto i pripadnici LGBTQ zajednice su zaista samo obični ljudi, ni po čemu drugačiji.

* Nedelja, 13. listopad – Dubioze

Ustao sam se kasno, taman sam došao k sebi kad je počeo Aco u dva. Bilo je lijepo nakon dugo vremena vidjeti Acu kako napokon gušta u razgovoru s gostom; ovaj puta ekipom iz benda Dubioza kolektiv.  Stvarno je ta nesretna Bosna srce Balkana i sve se bojim da nigdje neće biti zdravo dok se to srce tamo ne izliječi.

Zvao me prijatelj Saša na sljeme, ad hoc, spremih se i odoh razbistriti glavu u visine naše Medvednice. Na toj planini kao da srećeš izbjeglice iz zagrebačkog društva. Ljudi su pobjegli od gradskih muka i na trenutak se izdigli iz sveg tog sranja. Ali nema druge, pognute glave i malo težih nogu, moraš se vratiti dolje.

* Ponedjeljak, 14. listopad  – Igra

Cijelo jutro mi je okupiralo fotografiranje bicikla, ali nije to bila prava okupacija jer društvo fotografkinje Vladimire, sve je samo ne okupacija. Neobično je bilo gledati kako nastaju te profesionalne  i komercijalne fotografije koje često vidimo u časopisima.

Došao je Fran, nakon razglabanja o tome što se trebalo i kao se moglo nešto napraviti u političkoj kampanji za lokalne izbore ove godine, zaključio sam da je čudo što je ova naša mala družba napravila.

Na sastanaku odbora Vijeća gradske četvrti Makisimr smo vrlo brzo, jednoglasno i lako podijelili ogromnu sumu novaca od cca 5.000 kuna za jedan Judo klub i time učinili veliki posao. Još ne mogu prihvatiti da se jedno gradsko vijeće bavi najviše asfaltiranjem ulica, umjesto da radi s lokalnim organizacijama oko poboljšanja kvalitete života građana. Stalno zaboravim da je kod nas sve naopako, a i tog mi je pomalo zlo.

Pobjegoh na bazen plivat, svatko ima svoje sredstvo i način bijega od stvarnosti. Paradoksalno, ali sreća da bazenima upravlja „obožavani“ Holding, ne dao bog da se privatiziraju sportski objekti.

Nogomet s ekipom iz kvarta je jedna posebna dimenzija. Hrana za istog onog dječaka koji je se igrao s tim istim dječacima još kao sedmogodišnjak. Tu nogomet dobiva onu svoju iskonsku dimenziju, postaje igra dječaka s loptom. Volim reći da ne volim gledati kako se drugi igraju, ako se i sam ne mogu igrati s njima.

* Utorak, 15. listopad – Baksuzan dan

Dan je počeo s popisom zadataka. Svi koji imaju blisku osobu koja nije u najboljem zdravstvenom stanju znaju da se nekad nekim stvarima treba podrediti. Tako je mene baš danas dopalo jurcanje po bolnicama i doktorima. Neobične su to ustanove, kad se njima krećeš zdrav, kao da imaš neki strah da ćeš izaći bolestan. Pogledi ljudi na tim mjestima me podsjete koliko je vrijedno biti zdrav.

Prvi sam sastanak imao s mladim Ivanom iz kvarta, koji mi je rekao za tamnu stranu jedne priče za koju sam želio vjerovati da je dobra i pozitivna. Na kraju, stvarno se uhvatiš u razmišljanju kako je bolje da se bilo što radi pa makar se iza toga skriva opet neka trula gljiva.

Drugi sastanak sam imao s dizajnerom Lukom s kojim planiramo surađivati u još jednom jurišu na vjetrenjače. Fascinantno je koliko je dizajn danas važan. Dobrim dizajnom možeš čak i stvoriti dojam autoriteta, što je opasna stvar, jer živimo u svijetu kojem nedostaje stvarnih autoriteta. Umjesto toga vladaju taštine pojedinaca upitne kompetentnosti.

Bila je neka nogometna utakmica. Mi smo izgubili, a mene nervira što će sad svi mediji trubiti o tome kao da je to stvar od životne važnosti. Naš nogomet je davno prestao biti igra 22 igrača.

* Srijeda, 16. listopad –  VGČ

Sredinom mjeseca srijedom imamo sjednice Vijeća gradske četvrti (VGČ) Maksimir čiji sam član. Tamo mi odlučujemo o manje više benignim stvarima, ali koje su u principu popirlično bitne za zadovoljstvo građana. Čitam materijale i za oko mi padne dopis u kojem se traži mišljenje vijeća o Prijedlogu zaključka o davanju prethodne suglasnosti trgovačkom društvu ZAGREBAČKI HOLDING d.o.o. za pokretanje postupaka statusnih promjena podjele s osnivanjem trgovačkih društava s ograničenom odgovornošću.

Otišao na kavu u grad. Slušam Marka kako mi priča o nekim neobičnim unutarnjim problemima koji postoje između (koje) dvije organizacije. Jedna organizacija se bavi obrazovanjem, a druga mladima. Tamo gdje postoji mogućnost za prirodnu simbiozu, kod nas je plodno tlo za međuljudske probleme.

Sjednica VGČ Maksimir. Nakon klasičnih proceduralnih stvari oko kojih smo se svi jednoglasno složili, došlo je na red davanje mišljenja. Mišljenja upućujemo Skupštini Grada Zagreba i ona njima u principu ne znače ništa, ali politički gospodar ovih prostora često se voli pozvati na ta mišljenja izjednačujući ih s mišljenjem svih građana i time si umjetno stvarati legitimitet za donesene odluke. Nakon kratke uzbudljive rasprave, uspjeli smo se dogovoriti da ne damo svoje mišljenje, što je po meni bilo kompromisno riješenje zbog kojeg smo svi ostali malo popišani, ali nitko pokakan.

Kad se bavite politikom na bilo kojem nivou onda osjećate kako se za vas lijepi neka patina, (kasnije vam kažu da ste premazani svim mastima) stoga sam brže bolje sa sjednice pobjegao u bazen na Mladosti i skidao tu patinu sa sebe plivajući tri kilometra. Kad plivaš sve nestane, ostane samo dah i žubor vode.

* Četvrtak, 17. listopad – Sklad uma, duha i tijela

Uz jutarnju kavu pregledavam kroz virtualni prozor što se događa u svijetu, (želeći vjerovati da taj svijet ipak jest virtualan). Nailazim na članak o tehničkoj školi iz Šibenika koja je postavila solarne panele i u zadnjih godinu dana prodala HEP-u električne energije za  40.000 kuna, a cijelokupno ulaganje ih je koštalo 220.000 kuna.

Pomislim na svoju Osnovnu školu Jordanovac i njenog ravnatelja koji me na svakom sastanku Školskog odbora podsjeti na očajno stanje infrastrukture zagrebačkih osnovnih škola. Pomislim kako je ovo pozitivan primjer koji trebamo slijediti te da li je tako nešto moguće napraviti ovdje u sivom Zagrebu. Sljedeće, čitam članak o poskupljenju električne energije, novi akcijski plan Vlade za obnovljive izvore energije. Između redaka stoji ovo; zelena energija je skupa i računi će ići gore za 10 kuna. Mijenjam smjer surfanja i  bacam se u razbibirgu gledajući kakvih sve lijepih bicikala ima. Oni su čudo i budućnost.

Jedna građanka me na facebook grupi moje stranke često pita za problem postavljanja „repetitora“ u gradu. Već se naslućuje taj problem u budućnosti, ali u svijetu u kojem živimo teško će bilo što ugroziti „telekomunikacijsku komociju“. „Signal“ je na putu da postane ljudsko pravo.

Prijateljica me zamolila da večeras umjesto nje vodim sat joge. Ona drži sate u jednom dječijem vrtiću u Novom Zagrebu. Dok sam zavezivao bicikl za ogradu vrtića došla je do mene spremaćica Stoja te me upozorila da ne ostavljam bicikl vani jer uokolo ima „vrlo ludih ljudi“ koji bi mi mogli otkinuti gume i skinuti kotače. Štrecnem se na trenutak gledajući oko sebe crteže malih petogodišnjaka i vrteći moguće scenarije s „vrlo ludim ljudima“. Poslušao sam spremačicu Stoju, bez previše razmišljanja. Nadam se da sam uspio ljudima na tom satu pomoći da vježbajući jogu sa sebe skinu teret teških misli o poskupljivanju struje, prosvjedima sindikata, izjavama premijera, rezultatima nogometne reprezentacije, a da im sutrašnja upala mišića ipak ne bude prevelika cijena za to.

* Petak, 18. listopad – Akcija

Ujutro slušam stojedinicu, koja zvuči kao nekad, nasmijava me predstvaljanje novog albuma Motorheada, nije baš prvi bend po mom izboru, ali nagovješćuje mi da će ovo bit jedan buran dan.

Bježim na Ribjnak 3, gdje se nalazim s Tomislavom. Simbolički mu predajem jedan megafon sa šest punih baterija od 3V. Opet se negdje sprema neka zelena akcija.