Piše: Vildana Selimbegović /Oslobođenje/

Prije ravno godinu, na ovom istom mjestu, pisala sam o jednom bizarnom dodatku u ovdašnjoj dnevnoj štampi koji je potrošio dvije stranice da nam izreklamira „modernog muškarca". Dotični je, po vlastitom priznanju, „veliki fan Louisa Vuittona". Kao takav, predstavio nam je i svoju novu igračku - porsche panameru 4S, jer "veoma voli dobre i brze automobile". Njegova "igračka", recesijske 2011. koštala je ravno 100.000 eura, no priznajem da nisam bila iznenađena: neizigrani biznismen je po zanimanju sin Edina Arslanagića, skoro pa vječnog direktora Bosnalijeka, a valjda po nasljednoj lozi i sam raspoređen na slično mjesto - mlađahni Amar Arslanagić, fan Vuittona i porschea, direktor je sektora u Bosnalijeku.

U to je vrijeme još uvijek američki Alvogen bio zainteresiran da 30 miliona eura investira u Bosnalijek, no otac-direktor vodio je čitavu kampanju protiv mrskih stranih investitora riješenih da se umiješaju u porodične poslove Arslanagića u Bosnalijeku u kome i država, tj. Federacija, tj. Vlada FBiH posjeduje značajan dio dioničkog kapitala. Nije bila tajna: upravo je od Alvogena direktor Arslanagić (opet otac) tražio dva miliona eura ili ti četiri miliona KM-ova da ne pravi problem oko kupovine dionica Bosnalijeka u vlasništvu Federacije BiH?! Alvogen je odbio pripaziti milionima oca Edina, pa se zato danas američkog investitora niko u BiH i ne sjeća, čak ni oni što redovito kukaju kako trebamo privući strani kapital.

No, vratimo se ocu i sinovima. Jer, ako je iko mislio da je Amar jedinac pa zbog toga može da se igra porscheima - prevario se. Ima i brata Vedada. Ocem i sinovima, preciznije rečeno njihovim nekretninama, pozabavio se prošle sedmice i jedan ovdašnji portal, Žurnal info. U nekoliko nastavaka novinari Žurnala podsjetili su nas na domaću praksu privilegiranih Bosnalijekovih preparata, ali su nam slikom i riječju pokazali i kako Arslanagići dobro žive od Bosnalijeka. Bilo je toga toliko da je jedva stalo na tri stranice Oslobođenja, koje je prenijelo dijelove teksta kolega sa Žurnala.

Da pokušam da sumiram: otac Edin, direktor Bosnalijeka od 1991, ujedno je i najsiromašniji član obitelji. Vlasnik je troiposobnog stana na Ciglanama, zapravo suvlasnik, površine 106 kvadratnih metara i još redovito otplaćuje kredit od 51.000 KM. Nema drugih prihoda osim iz Bosnalijeka. Sin Amar, fan Louisa Vuittona, u sudskim registrima prijavljen je na očevu adresu, gdje također ima komšijski stan iste površine, ali s garažom i dvorištem. No, sin Amar ima još jedan stan, na Koševu, tri kvadrata veći. Ukupna vrijednost ova tri stana je oko milion maraka. Porodica Arslanagić ima i apartman na Bjelašnici - jedan od onih koje je Bosnalijek gradio. Ova farmaceutska tvrtka, inače, poznata je po širokom dijapazonu sposobnosti među koje spada i neimarstvo na Bjelašnici.

No, sin Amar ima i kuću u Sjedinjenim Američkim Državama, smještenu u Smyrnu u Georgiji, od 325 kvadrata, vrijednosti 369.000 dolara. Kuća, pišu novinari Žurnala, ima osam soba, ali nema bazen. Njezina je najveća prednost što je jedva dva minuta hoda od kuće Vedada Arslanagića, koji je, inače, najbogatiji član obitelji Arslanagić.

Vedad Arslanagić, dakle, također, ima kuću u Smyrnu, kolege kažu mirnom predgrađu Atlante. Kuća koja, mora se priznati, na snimcima tako američki primamljivo izgleda, ima manju kvadraturu od Amarove, ali zato ima bolji raspored - čak 11 soba, te bazen. Vrijednost joj agenti za nekretnine procjenjuju na 391.000 dolara, no ovo ostvarenje američkog sna na Bosnalijekov način je suštinski prava sitnica naspram nekretnina koje Vedad posjeduje u našoj zemlji i njezinom glavnom gradu Sarajevu. Sin Vedad na Baščaršiji ima kuću, tačnije vilu, vrijednu 2.000.000 maraka! Kako je sin poslovan na oca, vila je iznajmljena za 20.000 maraka mjesečno, ali - tvrde agencije - vrijedi svake marke! Kuća naravno ima američke poslastice - bazen, američku kuhinju (ma šta to značilo), vinoteku, bilijar, sobu za fitnes, saunu, tursko kupatilo... Kuća nije samo spoj Istoka i Zapada već i starog i modernog, no ona jeste najveća, ali nije i jedina imovina sina Vedada u Sarajevu. Vedad Arslanagić u ovom gradu posjeduje i stan od 157 kvadrata na Skenderiji (sitnica od pola miliona maraka), te atraktivnu slastičarnicu Bombon u centru grada, vrijednu milion maraka.

I vozni park Arslanagića je impozantan - džip, porsche, audi... Kolege sa Žurnala su izračunale: da sve ovo kupe Arslanagićima je trebalo šest miliona maraka. Otac Edin i sinovi Amar i Vedad posljednjih 17 godina svake godine su trebali uštedjeti najmanje 100.000 maraka. Slike kažu da su i uspjeli. No, kako?

Imam jedan scenarij: tata je bio strog, mama je nastavila i poslije rata da koristi sarajevske recepte iz '93, sinovi su se školovali uz rad, jedan od drugog nasljeđivali jakne, farmerice i majice, sve da bi od tatina menadžerskog ugovora, koji je morao iznositi makar 10.000 eura mjesečno, pola stavljali na stranu. I tako od usta odvajajući, zavideći drugoj djeci na sirano jaknama, ali zato štedeći, zavalili se u onaj kredit od 51.000 maraka i pokupovali sve ovo. Ali, ima jedan problem: obojica su se školovali u SAD-u pa je valjalo i školarinu plaćati. Šta ćemo sad?!

Valja tražiti drugi scenarij. On, po svemu sudeći, leži u grmu koji se zove Bosnalijek. Farmaceutska kompanija kojom Edin Arslanagić upravlja kao da je Arslanagićalijek omogućila je ocu i sinovima da zadovolje svoje neskrivene apetite spram nekretnina, luksuznih automobila i još luksuznijih provoda (sin Vedad se na Facebooku voli pohvaliti egzotičnim putovanjima i još egzotičnijim doživljajima). A tačan odgovor kako i na koji sve način, posao je koji na svoja pleća mora preuzeti Vlada FBiH, ako ni zbog čega drugog, ono zbog dionica kojima u ime građana FBiH ona upravlja u Bosnalijeku i stranih investitora koje Arslanagići tjeraju zarad Louisa Vuittona, porschea i sličnih karakteristika modernih muškaraca stasalih na leđima poreskih obveznika FBiH.

Oslobođenje/DEPO-BLIN/aa