Foto: slobodnaevropa.org.

Građani Bosne i Hercegovine pravi su umjetnici u snalaženju da bi preživjeli. Najneobičniji posao rade Muhamed Karić i njegov maloljetni sin Amel, iz Doca na Lašvi kod Travnika. Da bi prehranio peteročlanu obitelj, Muhamed obilazi ratne crte i traži rasprskavajuće mine usmjerenog djelovanja, te ih prodaje na otpad kao staro željezo. Muhamedov problem još je veći što je on bivši hodža koji je u ratu oženio Slavicu. Od tada više nigdje ne može naći posao, piše slobodnaevropa.org.


Muhamed i Slavica nikada se prije nisu vidjeli sve dok Vojska Republike Srpske nije protjerala Muhameda iz jednog sela kod Doboja, a Slavicu vojska iz Bočinje. U jeku rata sklopili su brak u kojem se rodilo troje djece. Da bi obitelj preživjela, Muhamed odlazi u minska polja tražiti mine:

„To je istina, mine smo sakupljali. To su bile usmjeravajuće mine, zvane brudovi. Bilo je u njima željeza po 15 do 20 kila, zavisi od mruda, njegove težine. ”

„To su bile usmjeravajuće mine zvane mrudovi. Bilo je u njima željeza po 15-ak kila, 15 do 20, zavisi od mruda i njegove težine. Ja i ovaj srednji sin Amel smo možda sedamdeset mina povadili i razmontirali. Eksploziv odvojimo, a željezo prodamo.“

Je li vas bilo strah?

- Kad moraš preživiti, nema straha, vjerujte mi. Dolazilo je dana da po dva, tri dana nismo imali brašna da djeci napravimo hljeb. Djeca u školu idu. Znači moralo se, nije se biralo.

Muhamedova supruga Slavica  nije mogla vjerovati da njezin sin Amel dovozi mine u dvorište:

„Ja sam mislila donijet će kânta, limova, a on je minu donio. Ja kad nisam crkla od straha. I plakala sam, i njemu govorila: ’Ne daj mu, brani mu.’“

Muhamed je još 1990. godine samovoljno napustio vjersku zajednicu i od tada nigdje ne može dobiti zaposlenje. Tražio je u travničkom komunalnom poduzeću da ga zaposle kao čistača. Ni to nije dobio jer, kako kaže, svi ga odbijaju zato što je oženio Slavicu:

„Pošto je supruga pravoslavka, to ne godi. To ne ide.“

Niste faktički pristali nigdje?

- Pa nisam nigdje. Vidiš kakvo je društvo. Znači, ovi mješoviti brakovi nisu nigdje pristali.

Za željezo od jedne mine na otpadu dobije samo pet maraka.

Jeste li ikada pomislili da možete poginuti?

- Jesam. Pomislim svaki put. Da sam mislio da mogu poginut, ne bih imao ni tih pet maraka. U tim situacijama ne mislite šta će biti. Što je bilo na liniji, počev od sela Slimena do vrha Vilenice, mi smo to poskidali. To je linija negdje u dužini preko pet kilometara.

Znači vi za pet maraka rizikujete život?

- Svejedno, rizikuješ ga i bez tih pet maraka. Moraš nešto raditi. Nisam naučio da se bavim nekim mutnim radnjama. Nisam naučio da kradem, ni ja niti moja porodica, pa bolje i to raditi nego bilo što drugo što je protivzakonito. Znači ovo je legalno.

Evo sad ste nam pokazali fotografiju na kojoj su neke ja bih rekao poznate ličnosti – od muftije Avdibegovića, Džemaludina Latića…

- Hadžema Hajdarevića, Hasana Čengića. To su moje školske kolege.

Da li oni znaju u kakvoj ste vi situaciji danas, kako živite?

- Za dvojicu mogu reći da znaju. To su travnički muftija Nusret Avdibegović i Hasan Čengić, koji je u Sarajevu. On zna jer sam se i njemu obraćao. A za ovu dvojicu mislim da ne znaju, jer nismo u kontaktu od završetka škole.

Za kraj još jedan paradoks svojstven državama poput Bosne i Hercegovine. Da bi obitelj Karić dobila socijalnu pomoć po zakonima ove države, mora im biti barem jedno dijete bolesno.

Na svu sreću djeca su odličnog zdravlja, a jedno od njih dnevno pješači do Novog Travnika 15-ak kilometara. Ministarstvo Kantona nije mu osiguralo ni autobusnu kartu, iako su roditelji podnijeli zahtjev za pomoć. Međutim, Muhamedu je veća briga što više nema mina u tom području – jer nema gdje zaraditi ni onih pet maraka koliko dobije za željezo od jedne mine.

(Slobodnaevropa.org/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/av)