Piše: Prof. dr. Slavo KUKIĆ

Ovih dana medijske sadržaje nešto intenzivnije popunjavaju događanja u i oko HDZ 1990. Nakon sarajevskog sijela lidera dviju frakcija lokalnog ogranka „planetarnog hrvatskog pokreta“ prvo Dnevni list, na osnovu vlastitih izvora, obznani kako je po srijedi prvi u nizu koraka koji bi, temeljem naloga iz zagrebačke centrale, u konačnici morao dovesti do ponovnog ujedinjenja. Potom, i to krajnje žestoko, na obznanjene sudove iz „dobro obaviještenih izvora“ reagira ured za informiranje Raguževe stranke. Nije, međutim, problem u oštrini vokabulara – jer priopćenje potpisuje osoba koja ovu tiskovinu ni prethodnih godina nije mazila.

Ali, gledajući sa strane, problemi bi mogli biti drugdje – u, recimo, odnosima moći unutar same stranke. Pitanje je, da pojednostavim, ima li trenutačni lider snage – jer radi se o lekciji mediju koji ga godinama podržava – da se takvoj javnoj komunikaciji „uljeza iz vlastitih redova“ i odupre? Za sada je, istina, prerano za iole sigurnije prosudbe – i u vezi s tim, ali i inače u vezi s događanjima unutar „devedesetke“. Izvjesno je tek da bi određenu vrstu potresa neozbiljno bilo i ignorirati. U prilog tome, uostalom, svjedoče i najnovija događanja u srednjobosanskoj organizaciji ove stranke. Ostavke prvih suradnika – i osoba koje su bile na čelu kolone u dovođenju aktualnog prvaka na stranački tron – pa koliko god da se sve to privremeno i „izgladi“, teško je neprimijećeno gurati pod tepih. I poprilično neozbiljno je sve to komentirati po principu – podmeću nam, nije se dogodilo ništa.

Sve to je, iskreno govoreći, i ovdje i širom svijeta već viđena priča. Problem je, međutim, što u našoj stvarnosti ona ima i dodatak – da se jurišu na novinarsku profesiju pridruži čak i novinarska kasta. I ne samo pridruži. Za razliku od ostatka svijeta ona za juriš na kolege ovdje osigura i temeljne pretpostavke. U konkretnom slučaju, naime, tužiteljstvo i sud postupiše po prijavi novinarskog udruženja protiv vlastitih kolega.

U svakom slučaju, međutim – i poanta je baš na tome – za ocjenu procesa unutar Raguževe frakcije HDZ-a još uvijek je prerano. Ili još konkretnije, još koji mjesec je – iako je neke trendove već danas moguće prepoznavati – ipak uputno sačekati. Za neke druge procese, naprotiv, čekati se ne smije ni dana. Za vikend koji upravo izmače, naime, mediji obznaniše kako je Okružno tužiteljstvo u Banja Luci podiglo, a Osnovni sud u istom gradu potvrdio optužnicu za počinjeno kazneno djelo izazivanja nacionalne, rasne ili vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti protiv šestero urednika i novinara FTV-a.

Da jad bude veći, prijavu tužiteljstvu nisu podnijeli ni političke partije ni političari nego – obratite pozornost – kolege novinari. Ili još preciznije, osoba koja, u svojstvu predsjednika Udruženja novinara RS-a prijavu podiže u ime „vaskolike“ novinarske kaste ovog dijela BiH.

Na optužnicu i njezino prihvaćanje reagirali su mnogi – Sindikat Javnih RTV servisa, Generalni sekretar Udruženja BH novinari, predstavnica OESS-a za slobodu medija... I svima im je zajedničko da se radi o montiranoj optužnici – a već sutra i suđenju koje je najzorniji primjer vršenja pritiska na novinare, pa i pokušaja vraćanja na sistem za koji se smatralo da je definitivno adaktiran.

Najbliže meritumu je, međutim, jedan od simbola kritičkog novinarstva na ovim prostorima – Bakir Hadžiomerović, ujedno i jedan od optuženika u posljednjoj političko-pravosudnoj farsi. Najnovija optužnica je, veli on, samo nastavak odmazde Dodikova režima prema svakome tko ukazuje na njegov kriminal. I koji, nakon desetina montiranih optužbi – i svijesti da definitivno mora otići – ne preza ni od hapšenja po političkom nalogu kako bi se neposlušne ušutkalo.

Kojom srećom da sve izrečeno nije točno. Na nesreću, međutim – jeste. Radi se, zapravo, o svojevrsnom fenomenu „bh. Sanader“ – o kojem, uostalom, govori i najnovije iskustvo. Policija RS-a je, naime, podnijela kaznene prijave protiv šest litvanskih državljana tereteći ih za više od 50 miliona eura pronevjere u tvornici glinice „Birač“, te još nekoliko firmi povezanih s njom. Opozicija režimu traži utvrđivanje odgovornosti – odgovornosti onih koji su sve to, u konkretnom slučaju nesvakidašnju pljačku „Birača“, ali i bijeg Litvanaca iz BiH omogućili. A taj zahtjev nije slučajan. Jer, kako pojašnjava nekadašnji predsjednik ovog entiteta, kriminal u „Biraču“ je isprepleten s institucijama i političkim strukturama RS-a. No, najviše tragova, pojašnjava Čavić, vodi prema njezinu predsjedniku koji je svih ovih godina u bliskim odnosima i intenzivnim vezama s litvanskim vlasnikom ove kompanije.

U toj situaciji, dakako, ne iznenađuje da se Dodik opredijeli za novo talasanje – u vezi sa smjenom Šarovića, pojačavanjem nacionalnih tenzija u državi, instrumentaliziranjem, za sada gotovo pa potpunim, Čovićeva HDZ-a – a sve to kako bi se skrenulo pažnju javnosti s priče o pljački u dijelu zemlje kojeg je pretvorio u vlastiti begovat. Ne čudi ni činjenica da ga u čitavoj toj priči podupiru i tužiteljsko-sudbene institucije. Jer, sve njih je Dodik osobno i instalirao. A to, onda, znači da od njegove volje i ovise. Hoće li, drugim riječima, prema njima imati milosti ovisi o njima samima – o tome koliko revno izvršavaju dobivene naloge. U ovom momentu, primjerice, nalog je ušutkati medije – i to pokazivanjem moći prema najneposlušnijem dijelu novinarske kaste.

Sve to je, iskreno govoreći, i ovdje i širom svijeta već viđena priča. Problem je, međutim, što u našoj stvarnosti ona ima i dodatak – da se jurišu na novinarsku profesiju pridruži čak i novinarska kasta. I ne samo pridruži. Za razliku od ostatka svijeta ona za juriš na kolege ovdje osigura i temeljne pretpostavke. U konkretnom slučaju, naime, tužiteljstvo i sud postupiše po prijavi novinarskog udruženja protiv vlastitih kolega. I time, kako upozori i predstavnica OESS za slobodu medija, izazva situaciju koja je i više nego alarmantna – jer, veli, ozbiljno narušava ionako krhku profesionalnu solidarnost među novinarima ove zemlje.

Iz umiješanog novinarskog udruženja će, ne sumnjam, reći da se konkretnim kaznenim prijavama brani vlastitu profesiju. Tobože, ona je iznad svega – pa i iznad postupanja samih novinara. Recimo da je tako. Ali, zar onda i novinarsku kastu ne treba štititi na isti način od juriša političara kojima je svakodnevno izložena? I zar od kaznenih prijava treba ustuknuti ako jezik izazivanja nacionalne, rasne ili vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti koriste i političari? A koriste – i to svakodnevno i sve intenzivnije – posebice na prostoru novinarskog udruženja koje kaznenom progonu izloži kolege iz vlastita ceha.

Ne upratih, međutim, da je jezik mržnje, kojeg prakticiraju političari, motivirao profesiji „odano“ novinarsko udruženje. Zašto? I što bi, onda, mogao biti motiv juriša na vlastite kolege? E, bojim se da je to pitanje na kojeg i nije jednostavno odgovoriti. Najjednostavnije bi, recimo, bilo reći da je pod šapom gospodara i ono – čitav novinarski soj koji mu pripada. Osobno, dakako, ne vjerujem u to. Ili još konkretnije, siguran sam da nesanica zbog progona kolega muči najznačajniji dio članstva i udruženja o kojem je riječ – i da razmišlja vrijedi li se, vlastitog obraza radi, s takvim družinama i dalje identificirati.

Problem je, međutim, što se sve to i ne vidi izvana. I što, onda, ostavlja dojam potpunog suglasja i u novinarskoj kasti. A sve dok je tako, vrh kastinske udruge će moći činiti ono što je činio i do sada – u ime čitava ceha iskazivati otvorenu i bezrezervnu lojalnost vođi. I sve to, kao i do sada, umotavati u celofan zaštite temeljih principa profesije – ali i masno naplaćivati. Kao što je, uostalom, naplaćivao i do sada. Dovoljno je, da ne duljim, tek površno zagrebati po onom što je, samo u prethodnih nekoliko godina, stekao prvi čovjek ove udruge – i sve će biti jasno. Jasno će, među inim, biti i to da mu je pozivanje na zaštitu profesije najobičniji paravan. Kao što je, uostalom, i političkom mu nalogodavcu za sudske progone kolega paravan pozivanje na zaštitu srpskog naroda – paravan iza kojeg se, zapravo, sakriva vlastiti kriminal.

No, ništa ne može vječno – pa ni kriminal nalogodavca, ni slijeganje ramenima za „bačenu kost“ njegova novinarskog razbijača.

(DEPO PORTRAL/BLIN MAGAZIN/aa)