KOMENTAR/ NIŠTA NIJE VJEČNO, PA NI KRIMINAL MILORADA D.

Dodik i njegova kasta u jurišu na Bakira Hadžiomerovića i novinarsku profesiju

Arhiva16.09.13, 14:58h

Zar i novinarsku kastu ne treba štititi na isti način od juriša političara kojima je svakodnevno izložena? I zar od kaznenih prijava treba ustuknuti ako jezik izazivanja nacionalne, rasne ili vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti koriste i političari? A koriste – i to svakodnevno i sve intenzivnije!

Slavo Kukić_novaPiše: Prof. dr. Slavo KUKIĆ

Ovih dana medijske sadržaje nešto intenzivnije popunjavaju događanja u i oko HDZ 1990. Nakon sarajevskog sijela lidera dviju frakcija lokalnog ogranka „planetarnog hrvatskog pokreta“ prvo Dnevni list, na osnovu vlastitih izvora, obznani kako je po srijedi prvi u nizu koraka koji bi, temeljem naloga iz zagrebačke centrale, u konačnici morao dovesti do ponovnog ujedinjenja. Potom, i to krajnje žestoko, na obznanjene sudove iz „dobro obaviještenih izvora“ reagira ured za informiranje Raguževe stranke. Nije, međutim, problem u oštrini vokabulara – jer priopćenje potpisuje osoba koja ovu tiskovinu ni prethodnih godina nije mazila.

Ali, gledajući sa strane, problemi bi mogli biti drugdje – u, recimo, odnosima moći unutar same stranke. Pitanje je, da pojednostavim, ima li trenutačni lider snage – jer radi se o lekciji mediju koji ga godinama podržava – da se takvoj javnoj komunikaciji „uljeza iz vlastitih redova“ i odupre? Za sada je, istina, prerano za iole sigurnije prosudbe – i u vezi s tim, ali i inače u vezi s događanjima unutar „devedesetke“. Izvjesno je tek da bi određenu vrstu potresa neozbiljno bilo i ignorirati. U prilog tome, uostalom, svjedoče i najnovija događanja u srednjobosanskoj organizaciji ove stranke. Ostavke prvih suradnika – i osoba koje su bile na čelu kolone u dovođenju aktualnog prvaka na stranački tron – pa koliko god da se sve to privremeno i „izgladi“, teško je neprimijećeno gurati pod tepih. I poprilično neozbiljno je sve to komentirati po principu – podmeću nam, nije se dogodilo ništa.

Bakir Hadžiomerović nasl

Sve to je, iskreno govoreći, i ovdje i širom svijeta već viđena priča. Problem je, međutim, što u našoj stvarnosti ona ima i dodatak – da se jurišu na novinarsku profesiju pridruži čak i novinarska kasta. I ne samo pridruži. Za razliku od ostatka svijeta ona za juriš na kolege ovdje osigura i temeljne pretpostavke. U konkretnom slučaju, naime, tužiteljstvo i sud postupiše po prijavi novinarskog udruženja protiv vlastitih kolega.

U svakom slučaju, međutim – i poanta je baš na tome – za ocjenu procesa unutar Raguževe frakcije HDZ-a još uvijek je prerano. Ili još konkretnije, još koji mjesec je – iako je neke trendove već danas moguće prepoznavati – ipak uputno sačekati. Za neke druge procese, naprotiv, čekati se ne smije ni dana. Za vikend koji upravo izmače, naime, mediji obznaniše kako je Okružno tužiteljstvo u Banja Luci podiglo, a Osnovni sud u istom gradu potvrdio optužnicu za počinjeno kazneno djelo izazivanja nacionalne, rasne ili vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti protiv šestero urednika i novinara FTV-a.

Da jad bude veći, prijavu tužiteljstvu nisu podnijeli ni političke partije ni političari nego – obratite pozornost – kolege novinari. Ili još preciznije, osoba koja, u svojstvu predsjednika Udruženja novinara RS-a prijavu podiže u ime „vaskolike“ novinarske kaste ovog dijela BiH.

Na optužnicu i njezino prihvaćanje reagirali su mnogi – Sindikat Javnih RTV servisa, Generalni sekretar Udruženja BH novinari, predstavnica OESS-a za slobodu medija... I svima im je zajedničko da se radi o montiranoj optužnici – a već sutra i suđenju koje je najzorniji primjer vršenja pritiska na novinare, pa i pokušaja vraćanja na sistem za koji se smatralo da je definitivno adaktiran.

Najbliže meritumu je, međutim, jedan od simbola kritičkog novinarstva na ovim prostorima – Bakir Hadžiomerović, ujedno i jedan od optuženika u posljednjoj političko-pravosudnoj farsi. Najnovija optužnica je, veli on, samo nastavak odmazde Dodikova režima prema svakome tko ukazuje na njegov kriminal. I koji, nakon desetina montiranih optužbi – i svijesti da definitivno mora otići – ne preza ni od hapšenja po političkom nalogu kako bi se neposlušne ušutkalo.

Kojom srećom da sve izrečeno nije točno. Na nesreću, međutim – jeste. Radi se, zapravo, o svojevrsnom fenomenu „bh. Sanader“ – o kojem, uostalom, govori i najnovije iskustvo. Policija RS-a je, naime, podnijela kaznene prijave protiv šest litvanskih državljana tereteći ih za više od 50 miliona eura pronevjere u tvornici glinice „Birač“, te još nekoliko firmi povezanih s njom. Opozicija režimu traži utvrđivanje odgovornosti – odgovornosti onih koji su sve to, u konkretnom slučaju nesvakidašnju pljačku „Birača“, ali i bijeg Litvanaca iz BiH omogućili. A taj zahtjev nije slučajan. Jer, kako pojašnjava nekadašnji predsjednik ovog entiteta, kriminal u „Biraču“ je isprepleten s institucijama i političkim strukturama RS-a. No, najviše tragova, pojašnjava Čavić, vodi prema njezinu predsjedniku koji je svih ovih godina u bliskim odnosima i intenzivnim vezama s litvanskim vlasnikom ove kompanije.

U toj situaciji, dakako, ne iznenađuje da se Dodik opredijeli za novo talasanje – u vezi sa smjenom Šarovića, pojačavanjem nacionalnih tenzija u državi, instrumentaliziranjem, za sada gotovo pa potpunim, Čovićeva HDZ-a – a sve to kako bi se skrenulo pažnju javnosti s priče o pljački u dijelu zemlje kojeg je pretvorio u vlastiti begovat. Ne čudi ni činjenica da ga u čitavoj toj priči podupiru i tužiteljsko-sudbene institucije. Jer, sve njih je Dodik osobno i instalirao. A to, onda, znači da od njegove volje i ovise. Hoće li, drugim riječima, prema njima imati milosti ovisi o njima samima – o tome koliko revno izvršavaju dobivene naloge. U ovom momentu, primjerice, nalog je ušutkati medije – i to pokazivanjem moći prema najneposlušnijem dijelu novinarske kaste.

Sve to je, iskreno govoreći, i ovdje i širom svijeta već viđena priča. Problem je, međutim, što u našoj stvarnosti ona ima i dodatak – da se jurišu na novinarsku profesiju pridruži čak i novinarska kasta. I ne samo pridruži. Za razliku od ostatka svijeta ona za juriš na kolege ovdje osigura i temeljne pretpostavke. U konkretnom slučaju, naime, tužiteljstvo i sud postupiše po prijavi novinarskog udruženja protiv vlastitih kolega. I time, kako upozori i predstavnica OESS za slobodu medija, izazva situaciju koja je i više nego alarmantna – jer, veli, ozbiljno narušava ionako krhku profesionalnu solidarnost među novinarima ove zemlje.

I što bi, onda, mogao biti motiv juriša na vlastite kolege? E, bojim se da je to pitanje na kojeg i nije jednostavno odgovoriti. Najjednostavnije bi, recimo, bilo reći da je pod šapom gospodara i ono – čitav novinarski soj koji mu pripada. Osobno, dakako, ne vjerujem u to. Ili još konkretnije, siguran sam da nesanica zbog progona kolega muči najznačajniji dio članstva i udruženja o kojem je riječ – i da razmišlja vrijedi li se, vlastitog obraza radi, s takvim družinama i dalje identificirati.

Iz umiješanog novinarskog udruženja će, ne sumnjam, reći da se konkretnim kaznenim prijavama brani vlastitu profesiju. Tobože, ona je iznad svega – pa i iznad postupanja samih novinara. Recimo da je tako. Ali, zar onda i novinarsku kastu ne treba štititi na isti način od juriša političara kojima je svakodnevno izložena? I zar od kaznenih prijava treba ustuknuti ako jezik izazivanja nacionalne, rasne ili vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti koriste i političari? A koriste – i to svakodnevno i sve intenzivnije – posebice na prostoru novinarskog udruženja koje kaznenom progonu izloži kolege iz vlastita ceha.

Ne upratih, međutim, da je jezik mržnje, kojeg prakticiraju političari, motivirao profesiji „odano“ novinarsko udruženje. Zašto? I što bi, onda, mogao biti motiv juriša na vlastite kolege? E, bojim se da je to pitanje na kojeg i nije jednostavno odgovoriti. Najjednostavnije bi, recimo, bilo reći da je pod šapom gospodara i ono – čitav novinarski soj koji mu pripada. Osobno, dakako, ne vjerujem u to. Ili još konkretnije, siguran sam da nesanica zbog progona kolega muči najznačajniji dio članstva i udruženja o kojem je riječ – i da razmišlja vrijedi li se, vlastitog obraza radi, s takvim družinama i dalje identificirati.

Problem je, međutim, što se sve to i ne vidi izvana. I što, onda, ostavlja dojam potpunog suglasja i u novinarskoj kasti. A sve dok je tako, vrh kastinske udruge će moći činiti ono što je činio i do sada – u ime čitava ceha iskazivati otvorenu i bezrezervnu lojalnost vođi. I sve to, kao i do sada, umotavati u celofan zaštite temeljih principa profesije – ali i masno naplaćivati. Kao što je, uostalom, naplaćivao i do sada. Dovoljno je, da ne duljim, tek površno zagrebati po onom što je, samo u prethodnih nekoliko godina, stekao prvi čovjek ove udruge – i sve će biti jasno. Jasno će, među inim, biti i to da mu je pozivanje na zaštitu profesije najobičniji paravan. Kao što je, uostalom, i političkom mu nalogodavcu za sudske progone kolega paravan pozivanje na zaštitu srpskog naroda – paravan iza kojeg se, zapravo, sakriva vlastiti kriminal.

No, ništa ne može vječno – pa ni kriminal nalogodavca, ni slijeganje ramenima za „bačenu kost“ njegova novinarskog razbijača.

 

 

(DEPO PORTRAL/BLIN MAGAZIN/aa)


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook