Uplate se mogu vršiti na sljedeće žiro račune: Iz BiH: Adnan Fazlagić UniCredit banka 3389002588717774 - uplate u KM 40010480101 - uplate u EUR i drugim valutama Za uplate iz inozemstva potrebno je uz devizni račun navesti: IBAN BA 39 3386 9028 7700 8669 SWIFT: UNCRBA22
Početkom jula objavili smo potresnu priču Adnana Fazlagića, dugogodišnjeg uposlenika RTV Federacije BiH, u kojoj je opisao svoju borba za život i novo srce, koja traje skoro četiri godine. U svojoj iskrenoj ispovijesti ispričao je kako je sve počelo, kao upozorenje svima onima koji, baš kao i on, ne shvataju koliko čovjek sam sebi može biti neprijatelj kada se daje više nego što je potrebno. Više od dva mjeseca traje akcija za pomoć Adnanu Fazlagiću koju su pokrenule njegove radne kolege, te brojni mediji u BiH, a među njima i DEPO Portal. Ovo je priča koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim i koja upozorava da se infarkt ne događa uvijek drugima. Stoga je objavljujemo ponovo...

Petak, 11. 12. 2009. godine... U poodmakloj fazi radili smo na projektu „Dobri ljudi“, predvođeni Ismetom  Dervoz, ženom koja je sama po sebi institucija i od koje se uvijek imalo nešto novo naučiti i s kojom je bilo milina raditi.

Bila je noć kada sam izašao iz Sivog doma. Zaokupljen mislima s posla, išao sam kući. Malo se odmorio i planirao gledati polufinale Supertalenta na jednoj TV stanici iz okruženja. Prošlo je 21 h.

Poslije duge sedmice, sjeli smo za stol i poslagali hranu, uobičajenu za zimsko doba na Balkanu :) Počeo sam rezati parče osušenog mesa i u momentu je ruka stala. Jaka bol počela se širiti nešto iznad sredine grudnog koša. Činilo mi se da će, ako dublje udahnem, kroz mene proći neko nevidljivo sječivo. Supruga i sin, koji je tu večer provodio s nama, nisu ništa primijetili. Uvijek sam čitao razne zanimljivosti i savjete, danas učestale na društvenim mrežama. Pribrao sam se i kroz zube progovorio: „Dobio sam infarkt!“ Pogledali su me u nevjerici. Supruga, inače, zdravstveni radnik, pomislila je da  je riječ o nekom stomačnom problemu. Ipak, u mojoj glavi odzvanjao je alarm! Poput sata na tempiranoj bombi koji otkucava prema nuli.

„Pozovi mi Hitnu“, vrisnuo sam!

„Nemoj da ih uznemiravamo“, rekla je supruga. „Sačekaj koji minut. Možda si u šoku, proći će.“

„Pozovi komšiju Zorana da me odmah vodi u Hitnu pomoć.“ Poslušala me je i Zoran i Rada pojavili su se na vratima. Kod komšije je bilo veselo, pa nije bilo pametno da vozi, a i Sarajevo je bilo skoro okovano snijegom.

U tih minut-dva, dok su ušli, otišao sam u kupatilo i pokušao kašljem i povraćanjem izazvati masažu grudnog koša. Čučao sam ruku prekrštenih na grudima. U tom položaju odgegao sam 2-3 metra do ulaznih vrata i spustio se niz štok. U grudima kao da je nešto pokušavalo izaći, a bol je postajala jača. Iznad mene stajala je porodica i prve komšije. Gledali su i, čini mi se, bili su u većem šoku od mene. Znao sam samo da želim živjeti i da imam sve manje vremena. Vidokrug mi se sužavao.

Rekao sam: „Dajte mi telefonsku slušalicu.“ 124, ženski glas sa duge strane pitao me o čemu je riječ. „Dobio sam infarkt, molim vas, pošaljite vozilo.“

„Vozilo će doći, ali prije vas imaju još jednu intervenciju.“

Suprugu sam uputio komšijama za koje sam pretpostavio da imaju Nitroglicerol. Donijela mi je jednu crveno-bijelu kapsulu od nane moga druga. „Hajde, presvuci se, prije nego što dođu i lezi.“

Na to sam rekao: „Da te ne volim i da ovako ne boli, mislim da bih prvi put u životu došao u iskušenje podići ruku na suprotni spol.“ Dok sam to izgovarao, počele su prve suze da mi klize niz obraze. Nije to bila tuga niti nešto slično, to je bila reakcija organizma na bol koja me razarala.

Još najmanje dva puta pozvali smo 124 prije nego što se čulo zvono na interfonu. Od mog poziva prošlo je punih 45 minuta. Zatekli su me naslonjenog na štok ulaznih vrata, prekrštenih ruku na grudnom košu.

Odnijeli su me u dnevnu sobu i spustili u ležeći položaj. Tada je ispred mene stao drug radne kolegice, koja je sjedila za susjednim stolom, moj imenjak. Rekao je samo: „Fazla, bilo mi je poznato nešto u tome kada su nas uputili, ali nisam mogao pomisliti da si to ti.“

Onda su mu niz obraze potekle suze. Znao sam da je moja dijagnoza bila ispravna. Čim je krenula traka EKG-a, doktor je rekao: „Stavite braunilu i dajte mu morfij.“ Dobio sam još neke medikamente, ali od morfija sam kao laik očkivao mnogo. Reakcija je izostala. Tijelo je izbacivalo tečnost kroz očne kanale. Stavili su me u kolica i zamotali dekom. Napuštajuci sobu, osvrnuo sam se i pomislio: Ovo mjesto vidim posljednji put!

Između naguranih automobila jedva su me unijeli u vozilo Hitne pomoći. Na onoj bjelini vidio sam, kroz djelomično obojene prozore, kako se plavo rotaciono svjetlo odbija od okolne zgrade. Kroz noć se čula sirena od koje i danas imam nelagodu. Od tog trenutka imam pravu sliku o herojima u crveno-bijelim uniformama koji svakodnevno spašavaju živote, često rizikujući svoje.

Na licu sam imao masku kroz koju je šištao kisik. Cijelo vrijeme doktor je bio nekih 20 centimetara od moga lica, ispitujući me mogu li izdržati i šta osjećam. Govorio sam kroz zube. Bol mi nije dozvoljavala dublje udisaje niti da otvorim usta. Mutna slika kroz suzne oči pokazivala je zidine hotela Bristol, probijali smo se kroz noć. Tada je doktor mom imenjaku rekao: „Adnane, skreni u Državnu. Do Koševa nećemo stići.“

Nekada zavidim ljudima koji su u takvim situcaijama gubili svijest. Sjećam se svake sekunde. Prvi put svijest sam izgubio kada mi je srce stalo na stolu u Centru za srce u februaru ove godine, ali o tome kasnije.

Čekali su nas na ulazu u bolnicu. Prenijeli su me u prvu prostoriju i prebacili na pokretni krevet. Kao da se upravo dešava, vidim kako mi skidaju odjeću, sve što je bilo na meni. I ne primjećujete u takvom trenutku da li vam to rade muški ili ženski zdravstveni radnici. To su sve heroji, jednaki u svakom pogledu, bar za mene.

Vidio sam kako mi stavljaju kateter, nešto čega sam se grozio, ali nije me bilo briga. Imao sam samo jedan cilj: ne prestati disati.

Lift, 4. sprat, Intenzivna njega u polumraku. Krevet na kojem su instalirani veliki monitori i brojni drugi uređaji koje sam primijetio nekoliko dana kasnije. Dežurni doktor Stevanović i sestra Maja u tom trenutku bili su za mene cijeli svijet. Sjećam se da je rekao:

„Adnane, dobio si infarkt koji je danas u svijetu poznat kao menadžerski.“
 
Tada mi to ništa nije značilo, mjesecima i godinama poslije, shvatio sam koliko čovjek sam sebi može biti neprijatelj kada se daje više nego što je potrebno.

Na zidu je stajao veliki sat, a na podu stolica u kojoj je sjedio doktor od 2 metra. Ulijevao je sigurnost. Maja se smješkala i brisala mi čelo. Ispod tankog prekrivača, bio sam ko od majke..

Doktor je sjedio i gledao u monitore iznad moje glave koji su svakih nekoliko minuta jezivo svirali, pa bi prilazili i gasili alarm. Nisam mogao podići glavu, osjetio sam u grudima zašto se to dešava.

Oko 2 h ujutro doktor je skinuo naočale i rekao:

„Evo ga, slijedi još jedan.“

Pomislio sam, ako uslijedi, nema  potrebe da ustajete. Gore mi ne može biti. Tek sutradan sam primijetio još dva pacijenta koja su tu noć šutjela i gledala u mene.

Doktor je odahnuo i rekao sestri da mi dâ još jedan morfij, mislim da je to bio već treći. Noćne lampe igrale su mi pred očima, ali intenzitet bola nije dozvoljavao da sklopim oči.

Svanulo je. Na svoja radna mjesta pristizali su ljekari i sestre, kao i drugo osoblje. Izuzetno krupan medicinar prišao mi je i rekao: „Popij.“ Pogledao sam u njegovu ruku. Bilo je toliko tableta svih boja kao da uzmete šaku trešanja da jedete. Progutao sam to.

Prošlo je 15 do 30 minuta. Osim bola, osjetio sam da mi se nešto dešava u stomaku. „Sestro Majo, možete li mi dodati bubreg (medicinsku posudu), mislim da ću povratiti.“ Nije mi uspjela posudu skroz primaknuti. U velikim mlazovima krv je izlazila iz mojih usta. Vidio sam kako sve ono bijelo na meni i oko mene postaje obojeno. Posuda je bila puna, ali Maja nije paničila: „Olakšaj se, proći će.“ Mislim da me tada prvi put uhvatila istinska panika. Prisutan je bio šef Internističkog odjela Klinike. Gledao me, ali nije prilazio. Kao da imam neku bolest iz poznatih filmova katastrofe. Otvorio je vrata, još jednom me pogledao. Grcajući krv, uspio sam pitati: „Šta je ovo, doktore?“ Nije mi odgovorio. Izašao je. Vidio sam grudvice u bubregu i po krevetu i pomislio, moj doktore, nije jetra, nego komadići 2-3 zalogaja koja sam pojeo prije pojave bola. Ma koliko u beznađu, osjećao sam toliki bijes da sam želio ustati i krenuti za tim doktorom. Ali nisam se mogao pomaći.

Maja je uzela ubruse, gaze, brisala me i govorila: „Hajde ba, i gori su se znali izvući pa ćeš i ti.“ To mi je ostalo tako upečatljivo da sam siguran kako je i tada osmijeh bio na licu dok sam bljuvao krv.

Osjetio sam kako mi obraze obuzimaju trnci. Cijelo tijelo gubilo je ono malo snage. U glavi mi je samo zvonilo: Izdrži, još samo malo.

Na vratima se pojavila moja supruga. Prišla je lica kakvo nikada nije bilo niti će više biti. To se ne može opisati, a nadam se da niko tako nešto neće ni vidjeti. Uzela me za ruku. Izustio sam: „Reci im da mi daju krv.“ Glas mi se gubio. Tinjao sam. Još malo pa će stići krv, dok prođe sve analize, govorili su mi. Meni je to trajalo vječnost, a vremenski gledano, skoro 60 minuta.

Znao sam još iz djetinjstva da, kada nekome nije dobro, malo mu podignu noge. Nisam imao snage da išta kažem, nego sam stiskao šake oko čaršafa i posljednje atome snage upotrijebio da se pomjerim nekih 20 cm niz krevet kako bih noge naslonio na ogradu kreveta. Prvo su me svi htjeli zaustaviti, a onda su valjda shvatili da činim pravu stvar. Od trenutka kada su noge bile iznad tijela, prvo je prestao da trne vrh nosa, a zatim polako cijelo lice.

Stigle su krv i krvna plazma. Jedna je tekla u lijevu podlakticu, dvije na desnu podlakticu i gornji dio šake. Jedna s gornje strane lijevog stopala i na isti način na desno stopalo. Ukupno 5 plastičnih kesica za transfuziju. Kada su to pustili, dodali su još jednu staklenku infuzionog rastvora. Vrlo brzo osjetio sam kako mi se vraća snaga.

Nekoliko dana kasnije, saznao sam da je onaj doktor, na kojeg sam bio bijesan, otrčao do telefona kako bi pozvao porodicu da se oprostimo. Nisam mu zamjerio, mada ne bih ostavio pacijenta bez riječi ma kakva situacija bila. Spomenut ću ovog čovjeka još jednom!

Bilo je riječi da ću ujutro biti prebačen u Centar za srce kako bi bila urađena invazivna kardiografija, u narodu poznatija kao kataterizacija srca. Krvarenje je stavilo tačku na pomjeranje mog tijela u narednih sedam dana. Povremeno bi mi pokvasili usta i to je bilo sve. Cjevčice na venama bile su izvor mog života.

Pred kraj druge noći, prvi put sam malo zaspao. Zašto, pa bol je bila istog intenziteta. Kada sam progledao, vidio sam doktoricu i na prsima dvije elektrode za elektrošokove.

„Šta je ovo?“, pitao sam, dobro znajući čemu služe! 

„Pratimo kako ti srce radi“, bio je kratak odgovor. Sarajevskim žargonom, uspio sam izgovoriti: „Nemojte mene folirati i sklanjajte to odmah.“

Počeli su se smijati i uklonili uređaj. Ne znam šta su mi i da li su išta radili, ali znam da sam imao averziju prema toj stvarčici. Danas nešto tako imam implantirano u sebi!

Tek treće večeri, nešto iza pola devet, bol je polako počela odlaziti iz mojih grudi. Alarm se i dalje oglašavao, oni su resetovali uređaj, ali nije više boljelo. Prvi put sam se osvrnuo po sobi. Vidio sam da dva čovjeka s moje lijeve strane leže na sličnim krevetima i gledaju u mene. Poslije su mi pričali da sam im izgledao kao gromada, a ja sam se nasmijao i rekao da još nisam vidio gromadu sa cca 77 kg.

Naredni dan na vratima sam vidio suprugu Indiru, sina Ahmeda i šuru Amira. Život je opet dobijao smisao. Budućnost se nazirala!

U sjećanju mi je ostala anesteziologinja sa Hiruškog  odjela. Ni danas ne znam odakle se prvi put pojavila i zašto je svako jutro dolazila, ali veoma dobro pamtim da me milovala po kosi i šaptala da ću izdržati, da se ne smijem predati. U takvim trenucima svaka lijepa gesta neprocjenjivo znači.

Malo sam se zanio i namjerno ostavio za kraj prve sedmice doktoricu Elviru, dragu prijateljicu. Kada god je ušla u Intenzivnu njegu, donijela je nešto pozitivno. Kao i sestra Maja, uvijek se smijala, a i dan-danas, kada mi se nešto dešava, a nisam načisto šta je, nazovem doktoricu da mi objasni kako ne bih opterećavao i onako preopterećen mozak. Hvala ti, Elvira!

Sedmi dan ostao je iza mene. „Adnane, danas ideš na Odjel poluintenzivne njege.“ Prvi put su me lagano podigli u sjedeći položaj. Sreća da je krevet imao daljinski upravljač pa sam ga povremeno mogao pomjerati. Inače, postao sam kao komad trulog drveta. Pridržavali su me dok sjedim, ali problem je bila glava. To nije bila moja glava. Nisam je mogao držati. Morali su i taj najviši dio tijela pridržavati dok su me u kolicima prevezli na 8. sprat.

Koincidencija. Uveli su me u sobu u kojoj je ležao moj komšija koji me u narednim danima bodrio da ponovo stanem na noge, ali koji, nažalost, više nije s nama. U nekoliko dana koji su slijedili, kružili smo hodnikom. Prvi put do susjedne sobe, pa nekoliko soba dalje. Korak po korak, drugi dan napravio sam prvi krug na spratu. Uspio sam uživati u mlazu vode ispod tuša. Bilo je kao na onom izvoru života iz bajke. Nisam spomenuo, danima me nešto ujedalo za oči. Nakon tuširanja, naravno u sjedećem položaju i uz asistenciju, shvatio sam da je mnogo soli izašlo na moju kožu i da su čestice stalno upadale u oči i iritirale ih.

Tada sam dobio mobitel s brojem koji je posjedovao uži krug ljudi. Bolnica više nije bila tako uzak prostor. Nisam mogao podnijeti brojnu posjetu, pa je bila veoma reducirana. U ime mojih radnih kolega, po najvećem snijegu sa Grbavice je došetala moja prijateljica Ada. Moram ovo spomenuti. Sa sobom je donijela kesu brižno odabranih proizvoda koji se nabavljaju isključivo u apotekama i specijalizovani su za teška zdravstvena stanja. To mi je bio najljepši novogodišnji paket u životu, jer se bližila Nova godina. Moja Adeso, tako sam to doživio. Dirnula si me kao malo ko u životu, kao i Dario koji je donio minijaturni DVD player kako bi mi dani brže prolazili. Bez obzira na to što se meni ništa nije gledalo, život čine male stvari, porodica na prvom mjestu!

Tih dana sreo sam na hodniku doktora koji je ranije spomenut, a koji je izašao bez riječi kada sam grcao u krvi. Stajao je na hodniku, gledao me i čini mi se, nije vjerovao vlastitim očima. Rekao mi je: „Nastavi, samo polako“. Nismo više komunicirali.

Preskočit ću neke manje lijepe trenutke.

Bio je 24.12.2009. Rekli su mi da dolazi doktor koji će sa konzilijem ljekara ocijeniti da li je za mene sigurno da me prebace u Centar za srce na Koševu. Znao sam da traje sastanak. Trajao je, i trajao, i ja sam morao u toalet. Muka natjerala. Baš u to vrijeme neko je kucao na vrata i zvao me. Izašao sam i vidio čovjeka s kojim ću se sretati narednih godina. Izgledao je kao Sean Connery, a riječ je o dr. Kuliću. Produhovljen doktor, kakvog bi poželio svakom pacijentu.

„Adnane, došao sam po tebe. Ali ne ideš nigdje ako ćeš mi pobjeći sa stola.“

„Doktore, moje srce je u vašim rukama“, rekao sam. Nasmijao se i izašao. Naredni nas susret bio je na Koševu.

Osvanuo je 25.12.2009. godine. Kao u pjesmi, na Božićno jutro... odvezoše me na Hiruški odjel. Prije mene, prema planu, bio je jedan stariji pacijent. Možda nije prikladno ovdje spomenuti, ali imao je na prsima istetoviran vjerski objekt, džamiju. Pred odlazak smo se šalili kako će ga rasjeći posred munare ili minareta. Ušao je čovjek i ja osluškujem. Odjednom, čovjek viče. Pomislio sam, šta li mu rade. Ubrzo je sve stalo i izveli su ga. Bio je mnogo uplašen i oznojen, iako je bio posve gol u decembru u ne tako toplom prostoru.

Uveli su mene. Doktor Connery, prepoznat će se, zračio je pozitivnošću kao da će mi pokazati neki mađioničarski trik. Usta su mi se osušila. Tražio sam malo vode. Gazom su mi pokvasili usne. Kada je kateter ušao u moje tijelo, kao da su svi strahovi nestali. Doktor mi je na monitorima pokazivao dijelove srca dok nije našao uzrok svega. Zatražio je od asistenata da mu donesu stent. U narednim minutama doktor i ja smo se šalili, kao da smo negdje u opuštenoj atmosferi. Kao da u srcu, u tom trenutku, nije bila jedna vrsta sajle. Kada je odabrao adekvatan stent, rekao je: „E hajd, samo šuti jedno dvije minute.“ Nasmijao sam se i poslušao. Zaista, nije trajalo duže od dvije minute.

Sve je dobro prošlo. Dva dana kasnije, trebao sam kući. Doktor Connery pita: „Adnane, imaš li pitanja?“

„Imam, doktore, ali ako može, u vašem kabinetu.“ Sjeo sam, a on je zatvorio vrata i kao da je znao, s osmijehom rekao, pitaj.

„Doktore, hoću li ja više ikada smjeti biti muškarac?“ „Naravno, al' polako.“ U svom zlu koje me snašlo, to je bila još jedna rijetka svijetla tačka. Napustio sam Kliniku.

Slijedile su kontrole na kojima sam saznao da je srce mnogo oštećno, da na njemu ima velika aneurizma i tromb u lijevoj komori, što sve skupa ugrožava život i onemogućava dovoljan dotok krvi kroz pluća i cijelo tijelo. Od tog vremena, ekipe Hitne pomoći i Urgentnog centra na Koševu postali su moji novi prijatelji. Često smo se družili.

Išao sam u Fojnicu na rehabilitaciju gdje sam shvatio da puno toga ne smijem i ne mogu, ali isto tako - kako što lakše prebroditi neke stvari koje mi se dešavaju. U nekoliko navrata posjetio sam prelijepu Tuzlu i Centar za srce koji se nalazi tamo, ali u situaciji kada doniranje organa nije realnost u našoj zemlji, ni oni mi nisu bili u mogućnosti više pomoći.

Krajem 2011. godine, duže od mjesec dana proveo sam na Trećoj internoj i u Centru za srce u Sarajevu. Narednu kataterizaciju jedva sam podnio. Doktor Connery, nek mi ne zamjeri što ga tako zovem, počeo je mahati rukama. Stvari su se pogoršavale. Ostao sam pod nadzorom doktorice Šejle koja je s mnogo razumijevanja vršila preglede i odgovarala na moje upite.

Morao sam na pregled u Centar za elektrostimulaciju srca pri Centru za srce zbog sve češćih aritmija koje su mi, i pored medikamenata, sve više stvarale probleme. Noći i dani za mene su bili isto, kao i danas. Po danu tu su porodica, prijatelji, a po noći, drug mjesec i moj pas Dony bez kojeg bih rijetko šetao. Tako da ispada kako više on mene izvodi nego ja njega.

Dana, 26.6.2012.godine obavljen je pregled i tada mi je indicirana preventivna implantacija ICD-a (kardio verter defibrilator), aparat s početka priče koji mi je bio na prsima. Aparat koji je u svakom trenutku sa mnom, puput Hitne. Skupi aparat koji se nalazi u lijevom ramenu i daje mi kakvu-takvu sigurnost da ću izdržati dok sve ovo ne prođe.

Drugo što je indicirano jeste TRANSPLANTACIJA SRCA. Ranije sam imao kontakte s eminentnim klinikama u svijetu i saznao da su to vrtoglavi novčani iznosi u koje se mi mali ljudi s Balkana ne uklapamo. Doktor je rekao: „Vrijeme je da prikupljaš novac za novo srce.“

Nije se s tim lako pomiriti, kao ni danas. Trebalo je prvo riješiti aparat koji u cijelosti košta 25.197,06 KM.

Dok sam se snalazio za taj aparat koji dijelom plaća Socijalno, a dijelom pacijent, u čemu mi je pomogao poslodavac RTV FBiH, otišao sam za Ljubljanu. Prijatelj s kojim sam vezan cijeli život, njegova supruga i mali Leon, omogućili su mi pregled na KCU Ljubljana. Ne mogu vam reći da li su se bolje odnosili ljekari iz Slovenije ili ljekari iz Sarajeva. To su sve ljudi u bijelim mantilima koji spašavaju živote, mada nekada nisu u mogućnosti to učiniti, zato što svemu jednom mora doći kraj. A kada će kraj doći, u mnogome zavisi od nas samih, motivacije i radosti u svakom trenutku života.

16.10.2012. godine pregledali su me u Ljubljani. Potvrdili hitnu potrebu za implantacijom ICD-a. Onda me mirnim glasom doktor upitao: „Da li bi ti išao na transplantaciju srca?“ Tišina u kabinetu. Sekunde prolaze. Prisjećam se prvo iznosa o kojima sam čitao, a onda i eventualnih ishoda.

„Doktore, dolazim iz Bosne i Hercegovine. Zemlje u kojoj se ljudi svaki dan bore da prežive bez garancije da ce uspjeti.“

„Ne brini, nije to tako skupo. Može se riješiti“, rekao je doktor. Uzeo je slušalicu i nazvao doktora koji je, koja slučajnost, upravo jednoj gospođi podario novo srce.

Kazao mu je: „Ovdje je jedan mladi čovjek pun života. Dolazi nam iz Sarajeva. Kolega, molio bih vas da ga odmah primite.“

U roku od deset minuta bio sam ispred vrata na kojima je pisalo KABINET ZA TRANSPLANTACIO SRCA. Znate, tu nema gužve...

Tri doktora su sjela, relativno mlad tim. Razgovarali smo. Rekli su: „Obavi preglede u Sarajevu i pošalji. Naš Konzilij procijenit će da li zadovoljavaš sve što je potrebno za transplantaciju.“

Imao sam samo jedno pitanje! „Doktore, koliko bih nakon toga mogao živjeti?“ S osmijehom na usnama, rekao je: „Još toliko!“ I sa slabijim poznavanjem matematike, znao sam da brojevi idu meni u prilog.

Tada mi jedan dobar čovjek i drug rekao: „Idi sa suprugom do Izole. To je lijepo mjestašce na sat vožnje, imaju izvrsnu picu iz krušne peći“. Poslušao sam.

Na mail mi je stigla lista nalaza potrebnih za transplantaciju. Na kraju je fascikla brojala preko 150 listova. Svaki medicinski radnik na KCUS-u pristupio mi je na takav način da me je to još više ojačalo u namjeri da imam normalan život, bez svakodnevnih gušenja i brojnih diuretika i boca kisika pored kreveta. Previše je razloga za koje vrijedi rizikovati!

Osigurana su sredstva za implantaciju ICD-a krajem 2012. godine. Za Sloveniju je trebao novi, obimniji nalaz kataterizacije. Sjedio sam s prvim čovjekom Centra za srce u Sarajevu, doktorom Kacilom. Pogledao je svu dokumentaciju i pojasnio da donorska mreža u našoj zemlji nije uspostavljena i pitao me da li bih pristao, ako bi se pojavio organ, da urade potrebnu transplantaciju. Upoznavši ih kroz tri godine koje su prošle, bez razmišljanja sam rekao DA.

Nažalost, imamo stručnjake, opremu, znanje i volju, ali mnoge stvari još nisu poredane u Bosni i Hercegovini. Nadam se da će biti što prije radi brojnih ljudi kojima treba i trebat će pomoć!

6.2.2013. godine legao sam u Centar za srce u Sarajevu. Dan kasnije vozili su me u salu na treću kataterizaciju, nešto što mi je nekako postalo prirodno. Zaista, ništa strašnije od odlaska zubaru. Nakon tog pregleda, trebalo je izvršiti implantaciju.

Ležao sam na operacionom stolu. Mazali su me onom tamnom tečnošću, ako se ne varam, jodom. Pogledao sam iza sebe i iza stakla vidio doktora Kacilu. Osjećao sam se još sigurnije.

Počela je kataterizacija, bez većih problema. Ušli smo u drugu minutu i počeo sam osjećati težinu u grudima. Hirurg je, kako samo on može, radio svoj posao. Prošlo je ne više od 1 i pol minute, kada sam rekao: „Doktore, nije mi dobro.“

Čuo sam alarm i glava mi je pala na desnu stranu. Čuo sam, vidio, ali nisam se više mogao pomjeriti niti nešto izustiti. Krajičkom oka vidio sam kako asistent, koji me pripremao, zapamtio sam ga po marami na glavi na kojoj je bila američka zastava, skače na moje grudi i radi - znao sam šta. Ništa nisam osjećao. Nisam mogao disati, ali znao sam sve. Život je napuštao tijelo. Šta čovjek može pomisliti za nekih 20 sekundi koliko sam sigurno bio svjestan? Puno toga!

Ispravili su mi glavu i stavili onaj balon na lice kojim su upumpavali zrak u moja pluća. Čuo sam: „Stisnuo je zube.“ Posljednje što sam nadljudskim naporom učinio jeste da sam zinuo kao nikada u životu. Vidio sam kako mi primiču bijelu plastičnu cijev u obliku slova L i tu je nestala slika.

Probudio sam se, ne znam koliko poslije. Boljele su me grudi, jako. Aparat je bio implantiran, a ja živ. Dovoljno da budem sretan i potisnem sve drugo. Naredni dan vidio sam kocke na grudima. Saznao sam da su me dva puta oživljavali i davali elektrošokove, te da imam kratkrotrajne uspomene na koži.

Bilo je veliko olakšanje znati da je najgore u ovoj fazi prošlo. Još dvoje kolega s posla sreo sam na Klinici. Istina, jedan je već bio u penziji, a kolegica će vas vjerovatno opet svojim glasom pozdravljati putem radio talasa. Šalili smo se da rezervišu jednu sobu za ljude iz Sivog doma!

Po napuštanju Klinike i divnog tima, predvođenog doktorom Kacilom, poslao sam i posljednji nalaz za Ljubljanu. 24. marta 2013. dobio sam informaciju da je, nakon studiozne analize, Konzilij donio odluku da mogu obaviti transplantaciju srca. Kako opisati taj osjećaj? Nikako, rekao bih.

Naredni korak bila je izrada predračuna koji mi je stigao 19. juna, skoro punu godinu od indiciranja transplantacije. Teško je bilo gledati u iznos na papiru, a još teže pritisnuti ENTER kada sam 21. juna napisao prvu poruku na FB kojom sam obavijestio, prije svega, prijatelje i poznanike da su mi potrebna velika, ali ne nedostižna sredstva za život.

Teško je opisati posljednjih 7-8 dana. Neću se ni truditi. Samo ću na kraju reći da sam sretan kada vidim koliko iskrenih prijatelja imam i koliko ljubavi i razumijevanja za mene imaju porodica, prijatelji i neznani mi ljudi. Znam da ću uspjeti u ovoj avanturi. Duboko vjerujem da ću s porodicom i svima vama ostvariti svoju želju da ponovo trčim, skačem, živim, budem čovjek i vratim se među svoje radne kolege i prijatelje koji od prvog dana vjeruju u moj cilj!

S vama svima dobit ću novo srce...

(DEPO PORTALO/BLIN MAGAZIN/aa)