Piše: prof. dr. Slavo KUKIĆ

Nadavno portal DEPO od svojih čitatelja zatraži mišljenje u vezi s pitanjem bi li bh. građani, ako bi na to bili pozvani, ponovo – valjda protiv svojih sudržavljana – uzeli oružje u ruke. I dobio je rezultat koji je upozoravajući. Gotovo sedam desetina onih koji se u anketu uključiše, odgovoriše potvrdno. Da, vele, učinili bi to bez imalo razmišljanja.

Na prvi mah mi se sve to i nije činilo previše ozbiljnim. U anketi je, naime, sudjelovalo tek tristotinjak čitatelja. Pretpostavljao sam, potom – temeljem osobnog iskustva s tim tko u takvim anketama na portalima sudjeluje – da se radi mahom o malodobnoj čitateljskoj publici, i to onom njezinu dijelu koji je karakterističan po puno adrenalina i malo pameti.

Danas, međutim, i nisam previše siguran da je po srijedi baš to. I da mali broj onih koji na postavljeno pitanje pristadoše odgovarati čitavu priču čini manje upozoravajućom. U međuvremenu se, hoću reći, događalo i još ponešto, a što potrebi pojačanog opreza daje novu snagu. Što nas, drugim riječima, poprilično uvjerljivo vraća u ambijent za kojeg se olako mislilo da je definitivno dio povijesti – u ambijent ranih devedesetih.

Čitavu priču, naime, otvoriše vjerski velikodostojnici – poukama svojoj vjerskoj pastvi o tome kako se imaju ponašati u vrijeme popisa stanovništva. Svi Bošnjaci se, upozori preko medija – a i hodža na džumama dakako – reis, imaju izjasniti na isti način. A to znači, nacija Bošnjak, vjera musliman, jezik bosanski. Da se, nedaj bože, u novim „povijesnim iskušenjima“ ne bi zaboravili ni „njegovi“ – poslanicu za njim posla i kardinal. Matrica je, dakako, potpuno ista – nacija Hrvat, vjera katolik, jezik hrvatski.

Za sada, doduše, ne pročitah ništa slično i od vladika – ili i patrijarja samog. Ali, to ni nije potrebno. Jer, tamo čitavu priču zakuhavaju „novi voždovi“ – trenutačni, ali i potencijalni. Evo, prije koji dan, primjerice, iz svjetskih „tamnica“ – a razdraganim sunarodnicima pojasni kako je za trinaest godina promijenio čak četiri – na slobodu iziđe Momo Krajišnik. A, u tamnicu je, podsjetimo, bačen zbog presude da je odgovoran za ratne zločine počinjene u posljednjem bh. krvoprliću. Zbog presude, dakle – pa koliko god se on prema toj kvalifikaciji s ironijom odnosio – da je ratni zločinac.

Sam ratni zločinac i ne bi trebao biti specijalno važan. Iako, tamnica ga i nije bogzna kako „preodgojila“. Čim se, naime, prvi put mikrofona uspio latiti, podvikivao je kao i nekada  – kličući Srbiji i Republici Srpskoj. Bosnu i Hercegovinu je, ne bih rekao i slučajno – kao i prije dvadesetak godina dakako – ponovo zaboravio. A to, ako dobro razumijem, znači da je spreman nastaviti tamo gdje je nekoć, i to ne svojom već voljom međunarodnih moćnika stao.

Sam ratni zločinac i ne bi trebao biti specijalno važan. Iako, tamnica ga i nije bogzna kako „preodgojila“. Čim se, naime, prvi put mikrofona uspio latiti, podvikivao je kao i nekada  – kličući Srbiji i Republici Srpskoj. Bosnu i Hercegovinu je, ne bih rekao i slučajno – kao i prije dvadesetak godina dakako – ponovo zaboravio.

Ostavimo, međutim, ratnog zločinca? Jer, od onoga tko je iza masovnih ubijanja stajao prije dvadesetak godina, teško je očekivati prosvjetljenje i danas. Problema je, međutim, do guše i izvan njega. Ratni zločinci, recimo, i danas izazivaju delirij oduševljenja svjetine – one iste koja je na neke od klanica i sama tjerana. I koje ni danas nije zaboravila. No, zaludu. Na Palama se u znak dobrodošlice i pilo i lumpovalo. Ali i pjevalo – ono baš „otadžbinski“. A „otadžbinski“ se, bogami, i odijevalo. Brade i četničke šubare, pri tom mahom i na mladim ljudima, i više nego jasna su poruka – trebadne li, ponovo smo spremni za kame i topuze.

Ništa od katarze dakle. Još uvijek smo, što se „ljudskog tijesta“ tiče, tamo gdje i bismo. Ali, to i nije najveći jad. Jer, raja je, otkad je Boga i svijeta, kao „topovsko meso“ uvijek i služila. No, ništa ni od prizivanih promjena u glavama „vođa“. Iz ratnih rovova, hoću reći, izmilili još uvijek nisu ni oni. Na paljansko šetalište, primjerice, osuđeni za ratne zločine „doleprša“ s helikopterom vlade Republike Srpske. S letjelicom, hoću reći, od koje – koliko god ona glasila na tamošnju vladu – ključeve dati može jedino prvi čovjek ovog entiteta.

Ni pol' muke, međutim, da je problem samo u njemu. Jer čovjek bi se, ako ništa drugo, mogao ponadati da i nije duga vijeka. I da bi ga prvi slijedeći izbori mogli otpuhati. Ali, sve to, kako stvari stoje, i neće mnogo značiti. Uostalom, na Palama ga ruku pod ruku i nije držao Dodik nego lider partije kojoj izvorno i pripada. I koji ga na to podsjeti i na paljanskom „otadžbinskom“ sijelu – uz dodatak dakako da skupa mogu i nastaviti. S njima, usput, kad svjetlo slobode ugledaju, i Rašo i Ratko dakako. Jer, i oni su, ako je po Bosiću, srpske svetinje. I trebaju ponovo „uzeti karte u ruke“. A njemu se, tom nasljedniku na čelu SDS-a, kao Dodikovoj zamjeni mnogi nadaju – čak i, ako dobro razumjeh, ljudi iz Obamine administracije..

Hoće li se Haškim osuđenicima aplaudirati i među Hrvatima? Ne znam. Želim, dakako, vjerovati da se najveći dio njih oslobodio te vrste „ovisnosti“. Ali, nema ni trunke sumnje da ih se u nju i danas nanovo želi gurnuti – i da to čine oni isti koji su ih i početkom devedesetih u belaj uveli. U prilog tome, među inim, svjedoči i jedan događaj iz prethodnih dana.

Nakon dosta godina, naime, opet je obilježen dan Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Tvorevine, dakle, koja je – barem što se moje prosudbe tiče – odgovorna za prepolovljavanje bh. Hrvata. I za koju sam – očito, poprilično naivno – želio vjerovati kako je i u glavama ratnih huškača konačno sahranjena. Uostalom, nešto se ne sjećam da je prethodnih godina i obilježavaše. Ali, nikad' ne reci nikad'. Osjetili su „lučonoče“ da su ponovo došli na svoje. I ponovo se okreću glorifikaciji onog što može poslužiti kao opijum. A Herceg-Bosna je baš to. Potpuno je drugo pitanje, dakako, koja bi cijena zbog njezine reinkarnacije mogla biti ispostavljena. A to, kako stvari stoje, ne zanima ni „lučonoše“. Jer, njima je žrtva, budući da bez nje ni sami dalje ne mogu, k'o svijeća potrebna. Pa, ako je tako, bolje u poziciji žrtve naraod nego oni sami.

Nije, međutim, problem jedino u obilježavanju tvorevine koje se bolje stidjeti. Problem je i načina na koji se to čini. Mediji, naime – uz informacije o obilježavanju „velike obljetnice“ – prenesoše i tom „prigodom“ korištenu ikonografiju. A ona, bogme, što se organizatora tiče, ni centa ne zaostaje za paljanskom. Ratne zastave – na njima ratna znamenja. I to, zamislite, usred Mostara. Čisto da se pošalje poruka. Ono, klepnite ušima jer bi vam moglo biti što je već jednom bilo. Ovog puta je, srećom – za razliku od Pala dakako – nedostajao narod. Ali, to ne znači da se na njega i ne računa – dođe li do novih klanica dakako. Jer, neće tamo slati svoju djecu. Nisu ludi. Za njih su odavna već osigurane druge destinacije – u Pragu, Pešti, Beču, Londonu.

I stoga se, nakon više godina opiranja, konačno moram složiti s logikom da ono što nam se već događalo, kao mogućnost, s ovakvom pameću, ni u budućnosti ne treba isključiti. Ili, što bi jedan ugledni novinar rekao, ni sam više ne vjerujem u priče kako je mogućnost novog rata isključena jer to neće dopustiti stranci, a i nema tko ratovati. Ko bajagi, na poprištu su ostali još samo profiteri i političari – pa neka oni ratuju.

E, dragi moji, neće biti tako. Oni će se i dalje – kao što su činili i svih prethodnih ljeta – dogovarati i bogatiti, a na klanice će te vi i vaši klinci. Pa sad – dvije vas volje. Ako vam je draže tako nego k'o ljudi živjeti, oni su vam već spremili zastave i barjake – i puške. Čekaju samo na nove pošiljke marihuane i hašiša – a one su važne za podići vas, kao i početkom devedesetih.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)