Piše: Zoran BIBANOVIĆ

Turizam je pojava koja se manifestira u određenom prostoru. Što je taj prostor relativno očuvaniji i što je kulturna baština zanimljivija, to je i veći turistički potencijal tog prostora.

Od početaka modernog turizma velika turistička dobra Bosne i Hercegovine su raznolika kulturna baština, raznolika priroda i gostoljubivi ljudi. 

Kada je veliko dobro priroda u pitanju, istraživanja pokazuju da se turisti najviše zanimaju za posjete već zaštićenim dijelovima prirode (nacionalni parkovi, parkovi prirode, zaštićena područja prirode...). Zbog toga se prije zakonske zaštite obavljaju mnogobrojne organizacijske pripreme za prihvat budućih posjetilaca, u smislu obezbjeđivanja sigurnog boravka u zaštićenim prostorima.

Svako sukobljavanje turizma i neke druge privredne djelatnosti u određenom prostoru podrazumijeva prednost turizma, jer on nije nepovratni korisnik tog prostora.

Nesporno je da Bosna i Hercegovina posjeduje visoke potencijale za razvoj ekoturizma koji je po definiciji (International Union for Conservation of Nature and Natural Resources – IUCN) „ekološki temeljeno putovanje u relativno nenarušene prirodne krajeve, u cilju uživanja i prihvaćanja prirode (kao i ukomponiranih kulturnih karakteristika), koje potiče zaštitu, ima vrlo mali negativni uticaj od posjetitelja i osigurava dobrobit za lokalno stanovništvo“.

Historija modernog turizma, onakvog kakvog danas poznajemo, započela je sjajno u vremenu Austrije (vidi kolumnu „Kako je Sarajevo postalo četvrta zvjezda Balkana“).

Stvaranjem Kraljevine SHS (1918.) Bosna i Hercegovina zaostaje u razvoju turizma u odnosu na susjede sve do danas. Zašto smo izgubili tolike godine u razvoju turizma u odnosu na region?

Pravilnik o proglašenju turističkih mjesta Kraljevine Jugoslavije je svojevremeno podijelio turistička mjesta na turistička mjesta primorskih klimatskih činilaca, planinskih klimatskih činilaca i banjsko-topličkih klimatskih činilaca. U takvoj podjeli Bosna i Hercegovina je ostala „kratkih rukava“ u odnosu na Srbiju, Hrvatsku i Sloveniju.

U vremenu SFRJ u Bosni i Hercegovini je strateški razvijana industrija, uglavnom teška industrija i vojna tzv. namjenska industrija. Valja znati da je u to vrijeme BiH bila najrazvijenija industrijska oblast u regionu i jedina Republika bivše države koja je poslovala sa suficitom, tako da se pitanje zaostajanja u razvoju turizma, u odnosu na druge Republike SFRJ, nije ni postavljalo. Ipak, sve što imamo danas nastalo je u tim vremenima. Izgrađeni su hoteli u svakoj lokalnoj zajednici, Neum je izgrađen sa ledine, otvorene su planine (posebno nakon ZOI ´84), banje, svetilišta, zaštićeni prostori prirode...

Napokon, poslijeratno zaostajanje u turističkom razvoju i gubitak ekoturističkih potencijala je rezultat jedinstvenog ustavnog okvira (Dejtonski mirovni sporazum)  koji je omogućio nevjerovatnu neodgovornost, nezainteresiranost za razvoj i korupciju vladajućih nacionalnih elita, bez kontrole i sankcija, što je prepoznata i vidljiva prepreka ukupnom razvoju zemlje.

Iako Dejtonski ustav nalaže da za sve ono što nije obuhvaćeno tim aktom važe zakoni i propisi bivše SRBiH, to se u stvarnosti ne primjenjuje.

Pojam održivog razvoja potiče iz šumarstva u kojem je sječa drveta u direktnoj zavisnosti od pošumljavanja pod motom: „Odgovoriti zahtijevima današnje generacije, ali ne na račun zahtijeva budućih generacija“.

Moje zanimanje za šume je potakla davna posjeta planini Olimp u Grčkoj. Lokalni vodič je više puta spomenuo da je planina Olimp uglavnom obrasla Bosanskim borom. Na moju primjedbu da ja nikada u životu nisam čuo za Bosanski bor, a dolazim iz Bosne i Hercegovine, vodič je odgovorio da su ih tako učili.

Ministri okoliša Evrope su još 1993. godine, u Lucernu  (Švicarska), pokrenuli procese pregleda stanja okoliša za zemlje u tranziciji. Nakon toga Odbor za okolinsku politiku Ekonomske komisije za Evropu Ujedinjenih naroda (UNECE) je odlučio da EPR učini dijelom svog redovnog programa. Pregled stanja okoliša – EPR se realizira isključivo na zahtijev pojedine zemlje. Studije provode međunarodni eksperti koji rade u saradnji sa ekspertima iz zemlje pregleda. Prvi pregled stanja okoliša u BiH je objavljen 2004. godine, a drugi 2011. godine. Preporuke iz drugog EPR izvještaja ne konstatiraju bitan napredak u promatranim oblastima, a u nekim oblastima kao što je turizam i okoliš samo ponavljaju važeće preporuke iz prvog EPR izvještaja.

Uzroci takvog stanja su rezultat razdvojenosti procesa okolinskog planiranja (entiteti, kantoni), nepoznavanje turističkih potencijala, nepostojanje potrebne komunalne infrastrukture, niska ekološka i javna svijest koja rezultira zabrinjavajućom slikom duž svih rijeka, saobraćajnica, u gradskim i ruralnim sredinama. Sve to nabrojano uništava prirodnu sliku i turističke potencijale zemlje.

Bosna i Hercegovina je država sa najmanjih stepenom (0,5%) zaštićene prirodne vrijednosti (nacionalni parkovi, parkovi prirode, zaštićena područja prirode...) u Evropi. Svjetski procenat zaštićene površine je 5,5%, a evropski dvostuko više. Obzirom da stara zaštita iz 1965. godine nije usaglašena sa novim zakonskim rješenjima, upitan je i taj minorni procenat.

Časni izuzetak u Bosni i Hercegovini je Kanton Sarajevo koji je proveo sve potrebne inventure i čak povećao procenat zaštićene prirode u odnosu na predratno stanje.

Dobro, možemo li nakon svega obući „čizme od sedam milja“?

Hitno proglašavanje novih nacionalnih parkova i prekvalifikacija radnika u šumarstvu i to: NP Igman, Bjelašnica, Visočica, Treskavica; NP Prenj; NP Čvrsnica, Čabulja Vran, i proširenje NP Sutjeska na cijelu Zelengoru i rijeku Taru (Svjetska prirodna baština – UNESCO) je minimum očekivanja bh. javnosti. Hercegovačke šume bi bile spašene, prirodna baština svjetskog značaja (Tara) bi bila zaštićena i domaćim zakonima, a BiH bi krenula gigantskim korakom u novu ekoturističku budućnost, kandidirajući „nove“ prirodne vrijednosti na listu UNESCO. 

Svjetski eksperti su saglasni, nakon provedenih temeljitih uvida i analiza, da je minimum zaštićene prirode u Bosni i Hercegovini oko 26% ukupne teritorije države!?

U prvom skoku sa „čizmama od sedam milja“ valja dostići afrički prosjek (oko 4%), pa svjetski (5,5%), pa evropski, pa eustrijski (preko 20%)... U susjednoj Hrvatskoj (zaštićeno oko 8%) preko 3.000 osoba isključivo živi od poslovanja u zaštićenim dijelovima prirode, od toga oko 400 zaposlenih na državnom proračunu. Obzirom da zaštićena područja posluju pozitivno, na državnom proračunu nije niko. Nacionalni parkovi u Evropi ostvaruju fantastične prihode.

Moje zanimanje za šume je potakla davna posjeta planini Olimp u Grčkoj. Lokalni vodič je više puta spomenuo da je planina Olimp uglavnom obrasla Bosanskim borom. Na moju primjedbu da ja nikada u životu nisam čuo za Bosanski bor, a dolazim iz Bosne i Hercegovine, vodič je odgovorio da su ih tako učili.

Po povratku kući saznao sam da je munika subendemska vrsta bora koji su krajem XIX stoljeća otkrili prirodnjaci iz Austrije, na Hranisavi, zapadnoj strani Bjelašnice, i dali mu ime Bosanski bor (Pinus heldreichii syn. leucodermis), kako se i danas vodi u enciklopedijama. Šume munike stare milionima godina prostiru se od zapadne Bjelašnice, Prenja, Čvrsnice, Čabulje, Vrana, Veleža, Orjena pa preko Crne Gore, Albanije, Makedonije, Bugarske, Grčke do Kalabrije u južnoj Italiji. Te šume su vidljivi dokaz da je u dalekoj prošlosti jug Italije bio spojen sa Balkanom. Valja znati da su bh. šume prirodne, za razliku od većine EU zemalja čije su šume vještačke (sađene).

U zavisnosti od geološke podloge, nagibima terena, padavinama, nadmorskom visinom i drugim uvjetima, šume munike grade zajednice sa drugim endemičnim vegetacijskim cjelinama kao što je balkanska bukva, ilirski crni bor, mezijska bukva i drugim, ali u pejzažima šuma munike egzistira i čitav mozaik drugih tipova staništa.

U trenucima nesporne degradacije šuma  kao što je nekontrolirano šumarstvo, bolesti šuma, požari bez ikakvih nagovještaja kontrole, sakupljačke stihije uzrokovane posljeratnim siromaštvom..., potrebne su hitne radikalne mjere konzervacije i zaštite ovih fantastičnih šumskih staništa kao posebno važnog dijela hercegovačkog biodiverziteta.

Kantoni su odgovorni za šume (kao i za sve druge oblasti), ali kantoni ništa ne čine da ih zaštite, naprotiv. Osobina mediteranskih šuma je da su sklone požarima. Ni država Bosna i Hercegovina ni kantoni nemaju zakone o šumama, ni zakone o zaštiti od požara. Bankrotirani kantoni ne mogu da kupe ni brentaču, a kamo li kanader. Jedina služba na nivou FBiH je Civilna zaštita sa svojim za naše prilike zavidnim budžetom  (preko 20 miliona godišnje) u čije trošenje nažalost javnost nema uvid. Borba protiv požara se vodi kada šuma ne gori.

Bosna i Hercegovina je stanište i drugih reliktnih borovih šuma od kojih su najpoznatije endemske šume Istočnobosanskog bora poznatijeg kao Pančićeva omorika (Picea omorika) u Podrinju.

Josip Pančić nakon školovanja u Hrvatskoj završava medicinske studije u Pešti (Mađarska) i na prijedlog Vuka Karadžića zapošljava se u Kneževini Srbiji. Iznad sela Zaovine na planini Tari u Srbiji (1875) otkriva endemsku vrstu bora čije je stanište srednji dio Podrinja. Nakon smrti sahranjuju ga u sanduku od omorike na vrhu Kopaonika koji se od tada zove Pančićevvrh. Svako pojedinačno stablo, a pogotovo šume Pančićeve omorike u Srbiji su strogo zaštićene zakonom.

Iako su staništa Pančićeve omorike (Picea omorika) uglavnom na bosanskohercegovačkoj strani Podrinja i iako je 7 lokaliteta (šuma) zaštićeno starim zakonom iz 1965. godine, ta zaštita se ne poštuje (zbog novih neusaglašenih zakonskih rješenja) i šume Pančićeve omorike, kao i sve druge, se redovno eksploatišu. Epsko raubovanje šuma je žalosna bh. stvarnost.

Prijedloge novih ustavnih rješenja (samo za FBiH) ponovo rade samo pravnici, a prihvataju ih ili odbijaju lideri tzv. nacionalnih stranaka. Prijedlozi se prihvataju (ili odbijaju) bez širokog učešća u raspravi predstavnika drugih djelatnosti i struka, zanemarujući žalosno stanje prirodnih i antropogenih resursa, ekonomsku logiku i ljudska prava. Umjesto jačanja lokalnih zajednica i ukidanja barem nekih kantona (bankrotiranih državica u punom kapacitetu), čujemo nevjerovatan zahtijev za ukidanjem Federacije Bosne i Hercegovine. Nacionalno nažalost dominira i dalje nad racionalnim.

Kako napokon stvoriti pretpostavke za razvoj ekoturizma u Bosni i Hercegovini (kao i drugim promatranim oblastima), kako prepoznati turističke potencijale i kako skočiti sa „čizmama od sedam milja“?

Po preporukama EPR na državnom nivou koordinirati izradu državne strategije i donijeti odgovarajuće zakonske instrumente. Na entitetskom nivou na osnovu državne strategije održivog turizma nadležna ministarstva za turizam trebaju izraditi master planove razvoja, donijeti preporuke i smjernice i u saradnji sa Ministarstvima kulture i okoliša popisati sve lokalitete zanimljive za razvoj turizma i izraditi pojedinačne planove upravljanja.

Nadležni organi trebaju provesti istraživanje domaćih proizvoda koji bi se mogli podržati i uključiti u turističku ponudu.

Uvesti ulaznice i obezbijediti druge prihode u nacionalnim parkovima i parkovima prirode i time ih učiniti održivim, uvesti eko taksu za objekte u zaštićenim zonama (restorani, hoteli), obezbijediti fiskalne (poreske) poticaje za objekte koji imaju eko standarde, uvesti programe obuke u turizmu, izraditi programe podizanja svijesti o okolišu i turizmu u osnovne i srednje škole, provesti kampanje podizanja svijesti među direktorima hotela, agencijama, općinskim organima... kroz radionice, sastanke, brošure i drugim sredstvima. 

Živi bili pa vidjeli i uz ovu vlast to dočekali.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)