Na press konferenciji u Tuzli, 20. avgusta 2013. godine, predsjednik žirija Hadžem Hajdarević objavio je naslove pet romana koje je žiri odabrao u uži izbor za Nagradu 'Meša Selimović', a to su:

1. Svetislav Basara: Dugovečnost

Svojim novim objavljenim romanom Dugovečnost (“Laguna”, Beograd, 2012.), podnaslovljenim sintagmom “komendija del arte”, Svetislav Basara (1953.) ostvaruje vrhunsku romanesknu alegoriju o balkanskim naravima (konkretno: srpskim naravima miloševićevskog i postmiloševićevskog vremena), različitim oblicima mitomanskih i ideoloških zaluđenosti, posvađanostima s historijom i s onim  što historija i svekolika stvarnost nose u sebi, gdje dvojica junaka u frankfurtskom zoološkom vrtu nalaze prostor vlastitih situacionih dijaloga, antidijaloga, sporazuma, nesporazuma, i gdje sve pršti od pervertiranih (a)historijskih epizoda i živih veza sa vremenom i naravima čiji smo i sami bili neposredni svjedoci... Na sceni je sukob dviju volja, dvaju pogleda na svijet, dviju suprotstavljenih energija: jedan je ozlojeđeni kritičar turbonacionalističkih guslarija, drugi je srpski patriot bez obzira na cijenu i posljedice. I jedan i drugi su na radnom mjestu hranitelja majmuna u zoološkom vrtu. Dakako da svako “komendijanje” i nacioideološke zaluđenosti imaju svoje tragikomične posljedice.
Basara se i u ovom romanu pokazao kao vrhunski pripovjedač osobena stila i ostvarenosti.

2. Daša Drndić: Belladonna

U romanu Belladonna (“Fraktura”, Zagreb, 2012.) Daša Drndić (1946.) kao da ispituje do kojih krajnjih granica može ići čovjekova opsjednutost bolestima, vlastitim tijelom, nanosima povijesti u vlastitoj svijesti... Andreas Ban, glavni protagonist u romanu, bio je pisac, psiholog, profesor, muž, otac, svjetski putnik, radoznali čitač znakova i užasa na Balkanu, evidentičar, promatrač, a kad dolazi u stanje mirovine, vidjet će kako svjetovi i vlastiti odnos prema njima počinju trpiti konstantno svoje urušavanje... U svakoj prošlosti dominiraju glasovi proganjanih, obespravljenih, ubijanih, pa izgon Jevreja, recimo, iz Šapca i drugih gradova nekadašnjeg južnoslavenskog prostora u Drugom svjetskom ratu poklopiv je s užasima i ratovima devedestih godina prošlog stoljeća.
Sama autorica otkriva da je na skupljanju građe za roman radila više godina. Zato nas snažnom naracijom odvodi do Beograda, Šapca, Sarajeva, Rovinja, Amsterdama, gdje se Drugi svjetski rat i balkanski užas devedesetih godina miješa koliko se miješaju kosti stradalnika. Historijske i sve druge pojave, zablude, ideologeme, nesreće, uzroci, posljedice, sve je imenovano direktno i bez imalo eufoničnih sustezanja...
Roman Belladonna je jedna od najveličanstvenijih antiratnih priča koja se pojavila na južnoslavenskim prostorima. 

3. Josip Mlakić: Planet Friedman

Roman Planet Friedman (“Fraktura”, Zagreb, 2012.) Josipa Mlakića (1964.), posigurno jednog od najboljih pripovjedača na bosanskohercegovačkim i općenito južnoslavenskim prostorima, moćno je antiutopijsko “proročanstvo” budu li svijetom zavladale moćne korporacije umjesto da svijetom vladaju uređene države i demokratski politički sistemi. Roman je otvara priču kako se svijet (u bliskoj budućnosti) sasvim izmijenio; više ne postoje države i vlade, svijetom su zavladale korporacije, nemilosrdni zakon tržišta, profita, lakomosti, pa se naša planeta umjesto Zemlja zove Friedman. Ljudski je život organiziran prema zonama. U Zoni A je elita čija je svijest dovedena do radikalne alijenacije od bilo kakvih emocija i odnosa prema tradiciji. U Zoni B se nalaze oni koji se još mogu nadati da mogu u nečemu uspjeti, dok su u Zoni C svi oni koji su odbačeni i przreni od sviju.

Radnja romana primarno je svedena na sudbinu Gerharda Schmidta, ljekara, i atletičarku Paulu Bolt, svjetsku prvakinju u trci na 100 m. Lakomost je dosegnula takve razmjere da su stimulativna sredstva u sportu više nego poželjna a farmaceutska industrija nametnula je cijele spektre lijekova za upotrebu ne samo za bolesti nego i za izazivanje različitih emocija (ljubav, strast, ljubomora, žalost, bijes itd.). U tom okrutnom svijetu lišenom emocija Mlakićevi junaci ipak pronalaze zrnca ljudskosti i dobrote.

4. Andrej Nikolaidis: Odlaganje, parezija

Roman Andreja Nikolaidisa (1974.) Odlaganje, parezija (“Bybook”, Sarajevo - “OKF”, Cetinje, 2012.) svojevrsno je “iskušavanje” romanesknog žanra: dokle i u kojemu pravcu sežu mogućnosti romana kao nasloženijeg književnog žanra? Narator, na početku, pokazuje želju napisati roman o tragičnom stradanju svećenika u Kotoru, gdje je ukraden novac, počinjeno ubistvo, ali i gdje je, dodatno, trebalo intenzivirati snažnu priču između obeznađene majke i sina svećenika... Sam život je, međutim, nametnuo da drama vremena u kojemu se živi bude, u svome (političkom) kriminalu i (društvenopolitičkom) miljeu gdje se drama odvija, jača od svih drugih (pojedinačnih) drama i uvjetovanosti.

Svojim novim romanom Andrej Nikolaidis otvorio je mnoga pitanja vremena čiji smo svjedoci: Koja je uloga pisca u postotalitarističkim vremenima i kakva je uloga društva (kolektiva) u odnosu prema piscu (pojedincu)? Na por vom mjesut, romanom je nanovo oživljena priča o neviđenoj harangeriji od prije dvije godine na ovoga autora zato što je izrekao svoj stav o karakteru rata u Bosni i na Balkanu i posljedicama koje je taj rat izazvao.

5. Milorad Popović: Karnera

Romaneskni prvijenac jednog od najistaknutijih crnogorskih pjesnika i esejista Milorada Popovića (1957.) Karnera (“Fraktura”, Zagreb - “OKF”, Cetinje) naslovljen je prema crnogorskom bokseru koji je, kao svojevremeni razbijač u onodašnjem jugoslavenskom boksu, nadimak dobio po čuvenom talijanskom bokseru Primu Carneri, ali to je samo prividna priča o Karneri i nesreći da svoje fizičke predispozicije nije uspio razmjestiti u vlastitu korist (izgubio je meč u kojemu je bio bolji), nego je jedna velika priča o maloj zemlji i njezinu višeputnom stasavanju u državu.

Popovića nije interesirala sama hronologija događaja, nego je događaje vezao za neposredne asocijacije, odnosno, da s eposlužimo terminologijom W. Goldinga iz romana Slobodan pad, više za “spiralno“ negoli za vrijeme u kontinuitetu. Zato roman i ima zagonetnu konstrukciju, ali sklapanjem posljednje stranice romana, čitalac postaje svjestan da je sudjelovao u briljantnoj ostvarenoj naraciji zrela pisca koji je mnogo šta imao i umio da kaže. Karnera se može čitati i kao roman o stasavanju i crnogorske države i crnogorske nacije na način da narator određena mišljenja i sudove prepušta drugima. Vrlo su snažne i ideološki nimalo “uvjetovane” asocijacije na političke kontekste devedesetih godina prošlog stoljeća.

A ono što je posebna dražest u čitanju romana jest jezik njegovih protagonista. Jezik je, zapravo, jedna od najvećih vrijednosti Popovićeva romanesknog prvijenca. Karnerom je Popović stao uz bok Laliću i drugim velikim pripovijedačima crnogorske i južnoslavenskih književnosti.

(DEPO PORTAL/BL!N MAGAZIN/ng)