Istaknuti srbijanski glumac Branislav Trifunović koji je ostvario glavnu ulogu u filmu "Odumiranje" prikazanom jučer u okviru programa Sarajevo film festivala govorio je za Agenciju Fena o iskustvu snimanja filma te teškoj i emotivnoj ulozi koju je trebao iznijeti.

Film "Odumiranje" rediteljski potpisuje Miloš Pušić, dok su uloge ostvarili Boris Isaković, Dara Džokić, Jasna Đuričić, Milica Janevska i Emir Hadžihafizbegović.

Radnja filma smještena je na Zlatiboru, u zabiti daleko od civilizacije, a u fokusu ima dvije porodice, njihov trnovit životni put, poremećene međusobne odnose, te želju glavnog lika Janka da sve napusti i ode u Švicarsku da bi ostvario bolji život.

Branislav Trifunović naglašava da je ekipa filma nakon duge diskusije shvatila da će priču najbolje ispričati ako kod publike izazovu emociju. Naglašava da su se,  atipično za srpske filmove, prilično dugo spremali. Sav taj proces od početka do finalizacije je trajao oko tri godine.

- Bilo je teško, ali i zadovoljstvo, jer snimanje takvih filmova i pričanje takvih tema je ono zbog čega  obožavam svoj posao - kazao je.

Govoreći o svom liku koji želi pronaći bolji život, Trifunović naglašava da nisu  htjeli stati ni na jednu stranu - ni onih koji odlaze ni onih koji ostaju, podvlačeći da je njegova cijela generacija u konstantnom razmišljanju o odlasku.

- Tako da razumijem zašto neko hoće da ode. Ne opravdavam ga nikako, ali razumijem i onoga koji hoće da ode i onoga koji neće da ode. Mi nismo tu da zauzimamo strane. Zato ne branim svoj lik, već to ostavljam publici. Mislim da je ovaj film tako dobar i tako dobru reakciju izaziva zato što otvara pitanja. Onda se ljudi zamisle i nekako tek sutra počinju intenzivno da razmišljaju o filmu. I to je najdivnija stvar - istaknuo je, naglašavajući da su svi snimajući ovaj film svoj život učinili boljim i ljepšim.

Ocjenjuje da je film realan, te da su prije tri dana imali premijeru na Zlatiboru i prikazali film ljudima o kojima on i jeste.

- Oni su bili prilično dirnuti i to znači da ih nismo prevarili i da su oni to prepoznali kao nešto svoje - smatra Trifunović.

Mišljenja je da je ovaj film trebao skrenuti pažnju i na takvu populaciju. Da se radnja filma dešava u nekom gradu, dodao je, vjerovatno bi bio prijemčiviji nekoj široj publici, ali da ne bi bio istinitiji i toliko emotivan kao ovaj.

- Jer kada sretnete te ljude i vidite tu prirodu - to smo namjerno izabrali, tu prelijepu planinu jer smo htjeli da se ljudi zapitaju zašto bi neko otišao odavde kada je zaista prelijepo. Ti ljudi koji tamo žive su najskromniji  mogući na svijetu. Oni žive s nekim platama ili penzijama od 30 ili 40 eura i ne žale se, ne fali im ništa.  Niko im nikada ništa nije dao. Sve što u životu postignu ili pojedu zarade sa svojih deset prstiju. Mi smo stvarno bili postiđeni mjesec i po dana tamo. Sretali smo ljude koji se zaplaču ako im date ručak koji jede ekipa. To su neke čistote koje su nas natjerale da ne iznevjerimo taj narod tamo. Nekako smo postali dio tih ljudi - zaključio je.

(Fena/av)