Piše: Prof. dr. Slavo KUKIĆ

Želio sam vjerovati kako bi „zasluženi“ odmor političke klase dobro mogao doći i narodu – pa ma što tko pod njim razumio. Ako ništa drugo, mjesec dana će biti pošteđen zaglupljivanja od onih koji, tobož' sve što u životu rade, čine naroda radi. Ali ne – ne zaboravljaju nas ti ni dok odmaraju. Prije koji dan, evo, ponovo se oglasi predsjednik manjeg bh. entiteta. Razlog – odgovor na bajramsko zanovijetanje reisa Kavazovića o bosanskom jeziku. Neprimjereno je, odvrati mu Dodik, govoriti o onome što nikada nije ni postojalo. I ne samo to. U priči o bosanskom jeziku, veli, nema konsenzusa na razini BiH – a nemoguće je da bilo što nosi taj prefiks bez svebosanskohercegovačke sloge.

Najnoviji Dodikov „ogled“ o jeziku: Bosanski jezik, da ga prevedem, ne postoji jer nikada u povijesti nije ni postojao. I još k tomu, ako Bošnjaci hoće svoj jezik, onda to može biti samo „bošnjački“ jer obilježje „jezika uvijek nosi obilježje naroda“.

Nije, doduše, da se s ponečim i ne slažem. Slažem se, recimo, da reis ima prečih stvari – i da mu pitanje jezika nije najprioritetnije kako bi osigurao spasenje za ljudske duše. No, reisi su već odavna umislili kako je obraćanje Alahu za spas duša njihovih podanika sekundarno. I da su politička pitanja „njihova naroda“ daleko ispred toga. Istina, nisu oni i jedini. Na istom putu i s istim prioritetima ne zaostaju ni ostali „sluge božji“ – vladike i biskupi, a bogami ne zaostaju ni za hodžama fratri i popovi. I svima im je u podtekstu zajedničko uvjerenje kako Svevišnji, a i spas duša naroda božjeg, jedno vrijeme mogu i sačekati. Jer, u ovom su povijesnom vremenu oni, mislim na lokalne „sluge božje“, potrebniji na drugim „bojištima“ – na pitanjima obrane prava na postojanje, pitanjima identiteta, uvjeravanju vjerničke pastve kako je izlazak na popise najsvetiji čin, kako ih sam Bog obvezuje da se izjasne onako kako su se njihovi oduvijek izjašnjavali – i tako redom.

Ostavimo, međutim, po strani „sluge božje“. Neka im, uostalom, za ono što čine sudi Svevišnji. Vratimo se, dakle, zemaljskim barabama. Jer, sve što oni čine, tako kažu, čine zbog „naroda svoga“ i njegova ovozemaljskog dobra radi. A koliko je to točno svjedoči, među inim, i najnoviji Dodikov „ogled“ o jeziku. Bosanski jezik, da ga prevedem, ne postoji jer nikada u povijesti nije ni postojao. I još k tomu, ako Bošnjaci hoće svoj jezik, onda to može biti samo „bošnjački“ jer obilježje „jezika uvijek nosi obilježje naroda“.

Ako bi se, pak, čovjek htio izrečenim baviti, logično je samo jedno – da je u samo jednoj rečenici izgovoreno više gluposti. Bosanski jezik, veli vožd, nije nikada historijski postojao. Što to znači? Možda, recimo, da imate i jezike koji – kao, primjerice, srpski – postoje oduvijek? Smiješno. Je li se to Dodik, ne daj bože, zakačio i o sud o „nebeskom narodu“? Jer, tijekom vlastitog života, i na vlastitom iskustvu ima najupečatljivije dokaze za suprotno – da je jezik poput „živog pijeska“. Nastaje i nestaje. Tako je, uostalom, bilo kroz čitavu povijest – od plemena i narodnosnih zajednica do modernih nacija. Tako su nastali i jezici o kojima Dodik zbori. No, sve upućuje da neće zadugo. Jer, globalnom svijetu – kojemu je, bez obzira što time ni osobno nisam presretan, nemoguće izmaći – potrebno je i globalno sredstvo komunikacije. Globalni jezik. A to, kako stvari stoje, neće biti ni jedan od onih kojim danas teferiči raja bosanska i hercegovačka – pa kojem god plemenu pripadala. Naprotiv. Njima se, kao i ostalima, ne piše dobro. Govorit će ih se sve manje, i djelovat će sve čudnije.

Ali, to nije sve. Proleti li se kroz lingvističku povijest, jezik je nerijetko funkcionirao puno više kao politička nego kao lingvistička kategorija. A tako je, iskreno govoreći – imaju li se pod lupom prostori na kojima živimo – i danas. Tamo, primjerice, gdje je jedno vrijeme „žario i palio“ hrvatsko-srpski – ili srpsko-hrvatski, kako gdje – nastala su čak četiri nova. Prvo su se pravom na posebnost isprsili oni što postoje „oduvijek“. A onda su im se, s tim da i nije trebalo dugo čekati, pridružila još dva – bosanski i crnogorski, ovaj drugi obogaćen čak i novim slovnim znacima. U stvarnosti, pak, što se promijenilo? Što je, hoću reći, različito u nova četiri jezika u odnosu na onaj jedan? Pošteno govoreći, gotovo pa ništa – zbori se k'o se i zborilo, piše se k'o se i pisalo. Novina je tek da je uvedena po koja „svoja“ – čisto da se zna tko smo i što smo. I da smo drugačiji od njih – kao što smo drugačiji bili od vječnosti.

Nebuloza je, dakako, i sud kako jezik uvijek pripada narodu – da je on, k'o eto, izraz nacionalnog identiteta. Jer, svijet je krcat dokazima suprotnoga. Zar, recimo, engleski pripada samo Englezima, španjolski Španjolcima, portugalski Portugalcima...? Zar njemački nije matični jezik i Austrijanaca – i Švicaraca dakako? I zar jezik, da nastavimo započetu logiku – neovisno o tome kolike su druge razlike – ne može biti dio zajedničkog identiteta dvaju ili više naroda? Naravno da može. Ne vjerujem, dakako, kako je Dodikovo obrazovanje tako šturo da to i sam ne bi mogao vidjeti. Kao što ne vjerujem da mu nije jasno pravo svakog, pojedinca i grupe, da jezik koji doživljava svojim zove kako mu drago. Pa i da ga, ako mu godi, nominira bosanskim. Ali, ako je Dodiku sve to jasno, čemu suprotno javno postupanje? Zašto negiranje prava koje pripada svakom božjem stvorenju – prava, dakle, da jeziku kojim komuniciraju daju ime kakvo sami žele?

Problem, po mojem sudu nije u vezi s pitanjima identiteta – pa ni u vezi s pitanjima jezika. Potpuno suprotno. I jezik i identitet se koriste tek kao paravani. A stvarni problem je izvan toga – u, recimo, u nesposobnosti da se odgovori na pitanja stvarnog života. Što se, naime, mene tiče, Dodik je jedna od – iako ne i jedina – metafora te nesposobnosti. Relativno jednostavno je bilo stvarati dimnu zavjesu dok se imalo što prodavati. Jer, kapitalom od prodaje, osim što je trpan u privatne džepove, kupovan je i socijalni mir – i stvaran dojam kako je došao mesija. A Dodik je u prethodnih sedam godina prodao bukvalno sve – ne svoje nego ono što su generacije stvarale. Ali, prodaja narodnog blaga nije koncept na kojemu se može graditi strategija. I ne može biti duga vijeka. Građani Republike Srpske to, uostalom, osjećaju na vlastitim plećima. Sve što je vrijedilo, prodano je – i potrošeno dakako.

Ali, što sada – kako dalje? E, Dodik nema odgovora na tu vrstu pitanja. A na njih se mora odgovoriti. Mora se odgovoriti što sa sve većom nezaposlenošću, kako isplatiti mirovine, kako osigurati plaće javnim službama – zdravstvu i školstvu posebice, kako od nezadovoljstva sačuvati državne službe, policiju i sudstvo prije svega? I na stotinu tome sličnih – a odgovora nigdje.

U nedostatku, pak, odgovora na pitanja stvarnog života traga se za načinima kako „kupiti“ vrijeme. A kupovati ga se pokušava na sve moguće načine. Gatke o nemogućnosti BiH samo su jedan u nizu – za sada, istina, i najekploatiraniji. Uostalom, i u priči o jeziku se poseže za tom vrstom argumenata. I u najnovijoj poslanici je, recimo, još jednom ponovljena teza kako su Sud i Tužiteljstvo BiH vještačke tvorevine, kako je bosanski jezik dio antisrpske urote svijeta – ali i kako sve to Srbe ne može zaustaviti u vezi s pravom na vlastiti put. A put je, zna se, srpska država zapadno od Drine.

Na najnovija urlikanja Dodika su, istina, ohrabrile i najsvježije „procjene“ svjetske budućnosti. A u njima se, na jednom od američkih portala primjerice, predviđa kako bi disolucija u slijedećih desetak godina mogla zahvatiti i BiH. I kako bi status nezavisne države mogla steći Republika Srpska. Kako, naime, referendum kojeg svako malo najavljuje Dodik, ne treba shvatiti kao prijetnju praznom puškom. Naprotiv, ovaj dio BiH je i danas više-manje autonoman, u njemu se ljudi vide kao zasebna država tako da bi referendum o otcjepljenju mogao poslužiti tek kao iskra koja će zapaliti vatru. Jer, sve ostalo je već danas pripremljeno.

Osobno, dakako, ne vjerujem kako taj scenarij ima realnih izgleda. Ne vjerujem, potom, ni da se lider SNSD-a može bezgranično skrivati iza te vrste floskula. One, istina, još uvijek piju vode. Iako, miris im je sve oporiji. Na to, među inim, upozoravaju i najnovija ispitivanja javnog mnijenja. Ne stoji, naime, ni Dodik u biračkom tijelu više tako bajno. A priča bi se mogla i radikalizirati. Bojim se, zapravo, da bi ga pitanja realnog života mogla dokrajčiti. A, sve manje je nade da bi mu pomoć mogla doći i od prekodrinske braće. Jer, od te priče, izgleda, odustaju i oni – pa i oni koji su se, koliko do jučer, dičili znamenjima četničkih vojvoda. Što bi Vučić rekao, drugo je vrijeme – i mora mu se ići u susret.

Može li, međutim, to shvatiti i Dodik? Morati će. U protivnom, budući mu se sve intenzivnije spočitava zaglibljenost u kriminal, bit će pometen – kao, uostalom, s ovih prostora mnogi prije njega. A bili su i moćniji. Iz slučaja Sanader bi, pa i slučaja Mišković, štošta naučiti mogao i on. Naučiti ili nestati. Jer, ni pitanja identiteta se ne mogu eksploatirati do vječnosti.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)