Piše: Boris Dežulović (Globus)

Nemam ja mnogo heroja u životu, posljednji takvi bili su više nogometni ili muzički. U mojim ratovima, naime, heroji nisu bili narodni, već gitarski ili nogometni. Od nekidan, međutim, imam novog, Dmitrij Aleksejev se zove. A pri tom nije Dmitrij ni muzički, ni nogometni heroj: niti je onaj moskovski pijanist Dmitrij Aleksejev, profesor na londonskom Royal College of Music, niti onaj vratar Dmitrij Aleksejev, što je u dvadeset godina u ruskoj Premijer ligi promijenio više klubova nego kolega mu Slobodan Janjuš.

Ovaj Dmitrij Aleksejev ima četrdeset dvije godine, i ni po čemu poznat živi na jugozapadnoj kapiji sibirske Rusije prema Europi, u gradu Voronježu, sivoj sovjetskoj željezničkoj čaršiji što je svijetu uzela dvije Nobelove nagrade za fiziku, a dala mu glasovite Voronješke bilježnice prognanog pjesnika Osipa Mandeljštama. Do prije pet godina živio je Dmitrij Aleksejev kao svi Rusi svoje generacije, kuća-posao-banka-trgovački centar, sve dok jednog dana u inboxu nije zatekao mail koji će mu promijeniti život i učiniti ga herojem.

Nije to bila ni ponuda Kraljevskog koledža iz Londona, a bogami ni Reala iz Madrida: ovoga su Dmitrija Aleksejeva zvali iz Tinkoff Credit Systema, jedne od najvećih ruskih novčarskih kuća, koja mu je ponudila rješenje svih njegovih financijskih problema: bjanko-formular za kreditnu karticu. Dmitrij je onda učinio ono što nitko prije njega nikad nije: pročitao je cijeli ugovor, uključujući i one stavke ispisane sitnim slovima u dnu stranice.

Ne budi lijen, Dmitrij je potom ispunio formular, potpisao ga i poslao menadžerima Tinkoff Credita, ali uz malu, jedva vidljivu izmjenu: uobičajene bankarske, dakle lihvarske uvjete, sve one paragrafe o kamatama, naknadama, limitu i ostalim zamkama skrivenima u sitnim slovima na dnu ugovora – što su milijune otjerale u očaj, bankrot ili samoubojstvo – Dmitrij je neznatno promijenio, jednako sitnim slovima upisavši sebi kamatu od nula posto, ukinuvši pri tom i naknade, i kazne za kašnjenja u plaćanju, i sam limit.

Ništa ne sluteći – jednako ne pročitavši potpisani ugovor kao što ga godinama, ništa ne sluteći, ne čitaju ni njihovi klijenti – direktori Tinkoff Credita veselo su potpisali ugovor i poslali mu lijepu, novu plastičnu karticu.

Dmitrij je sada imao jednu od onih kreditnih kartica iz reklama s manekenkama, stjuardesama i čarobnim komadom plastike: mogao je njime kupovati što je htio i koliko je htio. I kupovao je. Istina, nije varao: kad su par godina kasnije u banci shvatili zajeb, na njegovoj je kartici bilo nepodmireno samo dugovanje za naknade i kamate, u iznosu od hiljadu eura. Dmitrij je onda direktorima pokazao ugovor što su ga potpisali, u kojemu nije bilo ni naknada, ni kamata. A oni su mu na to jednostavno ukinuli karticu, odlučivši svojih hiljadu eura zatražiti na sudu.

Konačno, ovih dana sud je donio jedinu moguću odluku: građanin Dmitrij Aleksejev je u pravu, ugovor je uredno potpisan i ovjeren, dakle pravno valjan, direktori Tinkoffa nepromišljeno su ga potpisali ne čitajući sva ona sićušna slova u dnu stranice, i sada im ga se valja držati. Na sud je sada, međutim, otišao ljuti Dmitrij, tražeći da banka ispoštuje i onaj sitni, jedva vidljivi paragraf u kojemu piše da će u slučaju jednostranog raskida ugovora banka klijentu isplatiti šest milijuna rubalja. Plus dvadeset četiri milijuna rubalja zbog nepridržavanja ugovora, ukupno dakle lijepih sedam stotina hiljada eura. Drugi put, jebiga, gospodo bankari, čitajte što potpisujete.

Dmitrij je tako preko noći postao heroj potlačenih i poniženih, ne samo onih koji su potpisivali lihvarske bankarske ugovore ne čitajući sitna slova u dnu papira, već i onih što su ih čitali, ali nisu imali izbora. Svih onih milijuna prognanih u dužničko ropstvo poput Osipa Mandeljštama u voronješkom prognanstvu: Josif Visarionovič ionako odavno već ne nosi brkove i ne šalje u Sibir, on danas nosi skupa talijanska odijela i kao rješenje svih narodnih problema umjesto komunističkog raja nudi kreditnu karticu po neobično povoljnim uvjetima, kamata prava sitnica, naknada još sitnija, a slova u ugovoru najsitnija.

Ima i o tome poučna jedna priča: nakon povratka iz Voronježa, Osib Mandeljštam je početkom 1938. dobio pomirljivo pismo od Države, koja mu je kao zaslužnom pjesniku poslala vaučer za plaćeni odmor nedaleko Moskve. Kad je u svibnju stigao, sačekali su ga agenti NKVD-a, sprovevši ga na sud, gdje je zbog „kontralevolucionarne djelatnosti“ osuđen na pet godina zatočeništva u logoru. Početkom kolovoza veliki je pjesnik sproveden tako na daleki ruski istok, u logor Vtoraja Rečka kraj Vladivostoka, gdje će za nekoliko mjeseci skončati svoj život.

Sedamdeset pet godina kasnije, shvatili ste, gospodari naših života umjesto vaučera za ljetovanje šalju formulare za kreditne kartice. Sve ostalo je manje-više isto.

Pouka priče? Ne otvarajte pisma od Staljina.