Piše: Prof. dr. Slavo KUKIĆ

Prije koji dan u elektronskoj pošti naiđem na pismo jedne od zaposlenica u obrazovnom sustavu. Žali se gospođa zbog reketarenja kojem je izložena jer ne pristaje na matrice ponašanja koje su gotovo pa zadane u obrazovnoj branši. I traži od mene neku vrstu savjeta i pomoći. Pita me, da pojednostavim, što učiniti a sačuvati obraz? Što joj reći, a da to ima kakvog-takvog smisla? Jer, najiskrenije, nemam odgovora na pitanje što bih, recimo, u njezinoj poziciji i sam učinio?

Ali, nesretna me žena, ako ništa drugo, onda barem „natjera“ da o obrazovanju kao instrumentu socijalne kontrole i javno prozborim.

Bosansko-hercegovački usud, naime, i u toj sferi života priča je za sebe. I obrazovanje je, kao i sve ostalo, pretvoreno u neku vrstu nacionalnih puškarnica. Ili još konkretnije, za razliku od drugih obrazovnih sustava ono ovdje funkcionira kao proizvođač straha od drugog i drugačijeg, a onda i mržnje prema svemu što je izvan skovanih mu plemenskih okvira. S takvim konceptom, i slijedom iste logike, obrazovanje se pretvara u najsigurnijeg rasadnika budućih ratnika za „svetu nacionalnu stvar“, ratnika do posljednjega.

U toj je funkciji, kad je BiH po srijedi, i dio reforme njezina obrazovnog sustava. Dovoljno je, uostalom, pogledati programske sadržaje tzv. nacionalne skupine predmeta. U njima su, a radi se o istoj državi, potpuno različite „znanstvene istine“ o onome što nam se dogodi – i to ne samo u najnovijoj, nego i povijesti uopće. No, logika i princip su kod svih gotovo pa isti – kroz čitavu povijest trpio je „naš narod“. I uvijek od istih onih zbog kojih trpi i danas. Trpio je i u zadnjem ratu – na pravdi Boga progonjen i biološki uništavan. I nije mu ostalo do da se brani – kao, uostalom, i u čitavoj dosadašnjoj povijesti. 

Ako se, pak, takva „istina“ servira djetetu u osnovnoj školi, ako tu i takvu „istinu“ dodatno „obogaćuju“ njegovi „odgajatelji“, što bi se, iskreno govoreći, od takvog „pumpanja“ glava mladih ljudi moglo očekivati? Pa, krajnje pojednostavljeno, da se u osobi s desetak ili petnaest godina, svejedno, razvija i strah i mržnja – prema onima koji su sustavno, kroz stoljeća, „uništavali“ njegove pretke i koji su, istim intenzitetom kao kroz čitavu povijest, „prijetnja“ i danas – njemu i iz njegova naroda svim ostalima, njegovim vršnjacima posebice.

Što, pak, u takvoj situaciji učiniti? Kako toj suludoj logici parirati – ili, eventualno, definitivno joj stati u kraj? Jedino što pije vode, reći će mnogi, je intervencija svjetskih centara moći – ili, kako ih ovdje krste, međunarodne zajednice – po uzoru, recimo, na ono što su u Njemačkoj činili potkraj četrdesetih. Da našoj djeci, drugim riječima, napišu istinu o onome što činiše njihovi stariji – i roditelji i od njih još vremešniji. Ali, to je, ruku na srce, nerealno! Jer, vrijeme današnje je stubokom drugačije od onog nakon pada njemačkoga Reicha. Nered poput našeg u vremenu današnjem, još konkretnije, dugoročno najviše odgovara planetarnim šerifima. Ali, treba li tu istinu i javno reći? Može li, hoću reći, ona izazvati dodatno razočarenje? I bi li običan čovjek, onaj kojemu je do mira u vlastitoj kući, više bio spreman na borbu u kojoj unaprijed znade da je bez bilo kakvih realnih izgleda?

Kako je moguće zajedničko obrazovanje, kako je moguće da unificirano obrazovanje služi zajedničkim općim potrebama na prostoru na kojem ne postoji zajednička tradicija – osim ako mu cilj nije služiti svijetu čovjekova istinskog života nego sistemu kojeg se sirotom čovjeku natura. A taj sistem, pošteno govoreći, nema veze ni s čovjekom ni s njegovim potrebama nego, naprotiv, sa svijetom globalnoga kapitala.

Što me, zapravo, na ovakvo razmišljanje tjera? Otkuda ta sumnja u dobre namjere svijeta? I gdje su argumenti za nju? Što se, recimo, mene tiče, tražiti ih treba u globalizaciji kao svjetskom procesu – procesu kojem se u pravilu aplaudira. A pozadina mu je, nažalost, i protiv čovjeka i protiv – posebice malih – država i naroda. Krajnji cilj tog procesa je, da pojednostavim, izgradnja globalnog društva kao globalnog sistema koji je u funkciji ultimativnih zahtjeva svjetskog kapitala. A izgradnje globalnog sistema nema bez paralelnih globalizacijskih procesa. Nema ga bez, recimo, ekonomske globalizacije kao pretpostavke gubitka ekonomske autonomije tradicionalnih država. Nema ga, potom, bez globalizacije politike – a zahvaljujući njoj je moguća eliminacija političkog suvereniteta, odnosno erozija tradicionalnih država. Nema ga, na koncu, bez globalne kulture – a ona po zakonu spojenih posuda znači i gubitak kulturne autonomije tradicionalnih država i naroda.

U funkciji ovog posljednjeg, procesa stvaranja globalne kulture, je i obrazovanje – i reformski procesi sfere obrazovanja koje nameću i stimuliraju svjetski centri moći. Zašto? Pa, zato jer je u podtekstu ideologije globalizacije ideja eliminacije mogućnosti kulturne autonomije – i država i naroda dakako. Ambicija je, zapravo, da se reformom obrazovnih sustava malih i nerazvijenijih društava pokaže kako je lokalna kultura – bila ona državna, ili u okviru nje kultura pojedinih naroda – u novim uvjetima izgubila svoj temeljni smisao. I kako je izlaz u uspostavi novih identiteta – onih koji su izvan svijeta stvarnog života, koji su, dakle, u funkciji interesa svjetskih centara planetarnog kapitala a ne čovjeka i njegova života.

Ako je, dakle, to cilj svjetskih moćnika, logično je da se on realizira na sve moguće načine – pa i preko reforme sustava obrazovanja. A u tim uvjetima, onda, i obrazovanje gubi svoje povijesno poslanje. Sveučilišta, primjerice, postaju najobičniji servisi ekonomije, ali istodobno i poligoni za izgon znanosti. I ne samo to. U tim uvjetima ona više nisu zadužena ni za produkciju intelektualne elite – kritičke i humanističke dakako. Potpuno suprotno, u zadatak im se stavlja da budu servisi i posrednici kapitala.

Prihvati li se, pak, tu formu razmišljanja, pitanje je, doista, zašto centri svjetske moći to čine? Pa, iz razloga jer ih povijesno iskustvo uči da se obrazovanje uvijek javlja kao svojevrsna refleksija konkretnog društvenog poretka – da predstavlja neku vrstu arhitekture njegove moći. Promatra li ga se, pak, na taj način, onda ni na znanost ne treba gledati kao na silu za sebe nego tek kao na izraz duhovnog stanja epohe u kojoj egzistira – a to znači, u funkciji očuvanja nastajućeg globalnog poretka i uspostavljene planetarne konstelacije moći u kojoj je krupni kapital sve a sve ostalo bukvalno ništa.

Ali, kako taj cilj realizirati? Na različite načine. Danas je, recimo, na djelu glorificirani projekt globalnog „društva znanja“. I kao takav on bi trebao biti ishodište reformi državnih obrazovnih sustava. A što je, zapravo, u njegovu podtekstu? Maksimalno pojednostavljeno, sve osim onog za što ga se svijetu prodaje. Cilj mu je, hoću reći, najmanje društvo znanja. Ambicija mu je, naprotiv, kroz reformu obrazovanja proizvođenje inteligencije koja neće prijetiti opasnošću da postane remetilački faktor globalne konstelacije moći – i usput, proizvođenje radne snage koja je modelirana prema zahtjevima ideološki konstruirane budućnosti, budućnosti u kojoj će svi biti u funkciji krupnog svjetskog kapitala.

Ako je tako, a jeste, u vodu pada i priča kako reforma obrazovanja, pa i ona bolonjska, ima humanistički cilj – obrazovanje koje će služiti zajedničkim općim potrebama, prije svega evropskog prostora. Jer, kako je moguće zajedničko obrazovanje, kako je moguće da unificirano obrazovanje služi zajedničkim općim potrebama na prostoru na kojem ne postoji zajednička tradicija – osim ako mu cilj nije služiti svijetu čovjekova istinskog života nego sistemu kojeg se sirotom čovjeku natura. A taj sistem, pošteno govoreći, nema veze ni s čovjekom ni s njegovim potrebama nego, naprotiv, sa svijetom globalnoga kapitala.

A pošto je tako, pošto je, dakle, obrazovanje u funkciji planetarnog kapitala, logična je i priča da je njegova reforma – kojom se, usput, hoće postići svojevrsna unifikacija – zapravo uvjet mobilnosti kojom se želi eliminirati sve državne, regionalne i ine razlike. Stvarno, međutim, unifikacijom obrazovanja se, a opet zbog planetarnih interesa kapitala, umjesto obrazovne različitosti hoće isključiti svaka vrsta drugosti pod izgovorom omogućavanja geografske mobilnosti. I, usput, njome se želi proizvesti radnu snagu koja će biti bezuvjetno lojalna. A u takvoj radnoj snazi, ponovimo još jednom, ne može biti i sjeme intelektualne savjesti – ono bez kojeg nema ni budućnosti kao hunamističkog političkog projekta.

Prema tome, da se vratim početku teksta, poštovana gospođa je čitavu priču – zbog osobnih joj muka za koje imam ljudsko razumijevanje – reducirala na županijsku, pa i lokalnu razinu. A priča je, iako bih kolegici i na tim razinama rado pomogao, puno ozbiljnija – i naširoko nadilazi bh. okvire. Ona je, naprosto, planetarna – i tako bi je trebalo i tretirati svugdje gdje se razrađuje strategija otpora. Pod uvjetom, dakako, da takva strategija danas uopće postoji.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)