Piše: Hasan HADŽIĆ

O..., govoreno je te večeri, kad je polovina Predsjedništva SDP BiH u Tuzli dogovarala ustanak protiv Lagumdžije, nakon neuspjeha na izborima 2006. i o nevoljama ostalih u vrhu stranke koji nisu bili prisutni – o teškim dilemama legendarnog Bogića Bogićevića, o već započetom šikaniranju Željka Komšića čiji uspjeh, u općem neuspjehu, nipošto nije smio da se desi. Sačinjena je i top lista najvećih Šefovih poltrona i pravljene procjene njihovih mogućih protivudara. I mnogo, mnogo toga još. A da li se nakon te „tajne večere“ dogodio i neki „tajni doručak“, kojim je naprasno ugušen nezapočeti ustanak, nikada nisam saznao, jer su se oko svega stvorile i ostale neprobojne zidine šutnje.

Bespuća Boška Buhe

Znam samo da sam, poput partizanskog kurira Boška Buhe, predano krenuo da izvršim svoj zadatak i prenesem ustanički proglas na regiju kodnog imena „Kozara“, ili će, ipak, biti „Sutjeska“, a da me na pola puta sustigao šifrirani sms od jednog nižerangiranog, kao i ja, učesnika ustaničkog skupa: „Pojedi sendvič i hitno kidaj na seosku havu!“ To je značilo da progutam poruku, prekinem misiju i pritajim se u čistom i nevinom povratničkom ambijentu rodnog sela Skočić iznad Drine, u najsigurnijem (Dodikovom) entitetu na svijetu; što dalje od prljavih igara centara socijaldemokratske moći kojima nisam dorastao.
   
Elem, ne znajući ni jesam li poš'o ili doš'o, idejno i svakako dezorijentiran, skamenih se kad ispred Tuzle pročitah tablu sa natpisom: Husino! Navriješe sjećanja na čuvenu Husinsku bunu, pa pomislih: Kako li se samo prevrću kosti husinskih rudara, koji su položili svoje živote u borbi za pravdu i progres društva, kad je ta borba za zaštitu od ugnjetavanja danas spala na „revolucionare“ Kušljina kova!?

Japanska viteška brigada

Jedino što se pouzdano znalo o brutalnom slomu ustanka je da je Kušljo prvi odustao od ove sigurno najambicioznije i najrespektabilnije (s obzirom na sastav štaba) pobune unutar SDP-a. Sva potonja dešavanja, do dana današnjeg, idu u prilog pretpostavci da je ovaj Juda Tuzlanski odmah nakon tajne večere zapucao u Sarajevo i već u rani sabah upozorio „Šejtana“ iz sinošnje ustaničke priče šta mu „odmetnici“ spremaju, te zadobio njegovu trajnu ljubav i povjerenje.
  
A zaista je nepobitno da je, otkako je SDP po drugi put preuzeo vlast, kontrolor ključnih kadrovskih, investicijskih i finansijskih tokova u TK-u postao Mirza Kušljugić; da je ovaj kanton postao njegov feud. Dakako, bit će i o tome podrobnih analiza i tekstova, ali zasada je dovoljno pomenuti da je na najprofitabilniju poziciju – direktora Direkcije BH Telekoma Tuzla doveo svog nerazdvojnog saradnika iz ratno-logističkih operacija, famoznog Miralema Jahića. Kako je pisala štampa, jedan od najpoznatijih poduhvata ovih gazija iz tog perioda, obavljen posredstvom firme „Rudhem“ gdje je Jahić bio direktor, bila je nabavka većeg kontingenta uniformi za pripadnike Armije BiH u Tuzli koje ovi nisu mogli obući, jer se radilo o premalim brojevima. Naime, bile su proizvedene za Japance, ali su ih oni odbili kao falš seriju.

Jahić apokalipse

O Jahićevom oštećivanju privrede Tuzlanskog kantona mogla bi se takođe napisati knjiga. Štampa je već objavljivala da je njegov „Rudhem“ početkom rata ovlašten da preko svog računa u Cirihu raspolaže sa 4,5 miliona dolara KHK-a Lukavac koje je nešto ranije država dala ovom kombinatu za kupovinu većih zaliha uglja za koksovanje. Nestanak tog novca pravdan je kupovinom uglja koji u Lukavac nikad nije stigao i raznim drugim spornim nabavkama koje su kasnije prijavljene Tužilaštvu TK-a, ali nikad nisu rasvjetljavane. Da li zbog toga Jahić danas najradije u Telekomu zapošljava supruge tužilaca i slične kadrovske profile iz krugova odakle bi ga mogla „zmija ujesti“, a „zmijskih legala“ je oko njega na sve strane, ostaje za neku drugu priču!?
   
Pisano je i o Jahićevoj ulozi u štetnom ugovoru iz 1997. godine o zakupu između KHK-a, u kojem je bio predsjednik Upravnog odbora (što je tada mogao biti samo SDA-ov kadar) i firme „Chellit“ iz Ciriha u kojem je 60 posto vlasništva imao „Rudhem“, u kojem je  Jahić, poput mađioničara Koperfilda, bio direktor. To suštinski znači da je potpisivao ugovore sam sa sobom o iznajmljivanju državne imovine. Iza tog arnžmana je ostao ogroman dug prema KHK-u, a (očito taktičkim) odlaskom „Chellita“ u stečaj, umjesto da naplati potraživanja, KHK je dodatno oglobljen od strane Arbitražnog suda u Beču zbog mutljavina „Chelitta“. Jahić je direktorovao i u tuzlanskoj Konfekciji „Proleter“ od koje je takođe ostao samo prah i pepeo.

Miraždžija

Naravno, nerealno je očekivati da će ovaj Kušljugićev pulen baš uništiti i Direkciju BH Telekoma u Tuzli, jednostavno zato što je to monopolski državni gigant sa neiscrpnom deponijom javnog novca, ali da čini zavidne napore u tom pravcu svjedoče danonoćne more korisnika paketa „moja tv“ i intereneta. Naime, Direkcija Tuzla ima daleko najveći broj pretplantika, a daleko najlošije usluge u sistemu BH Telekoma (Upravo, dok ovo pišem, uočavam da mi već 40 sati ne funkcioniše ni televizija ni internet usred Tuzle).

Nekad je ova Direkcija imala najkreativniji inženjerski kadar koji je u ratu u nekoliko navrata, preko Hrvatske a zatim Mađarske, izvršio telekomunikacijsku deblokadu BiH. Ali ti ljudi, kao zakleti SDP-ovci, stalno su marginalizovani od SDA-ovih uprava, da bi dolaskom Jahića, koji je u ratu takođe vršio deblokade ali zaliha državnog novca, jednostavno bili bačeni u aut.
 
Fadil Banjanović Bracika je pričao da je Lagumdžija bio zatečen saznanjem o progonu najstručijeg kadra u tuzlanskom Telekomu od sopstvene, SDP-ove uprave, te da je bio ganut informacijama o njihovim ratnim podvizima (logori i slično). Naravno, sve je i ostalo na ganuću. Ali ostala je i još jedna u nizu velikih mrlja na SDP-u u ogorčenoj tuzlanskoj čaršiji koja dobro zna da Jahić potiskuje najsposobnije i najčasnije samo da bi nastavio tradicionalne tenderske poslove, vazda uz famozne podizvođače, sa nagodnim SDA-ovim kadrovima.
  
Radi se o istoj vrsti biznisa koji je i njegovom političkom pokrovitelju Kušljugiću, uz pozicije na univezitetu i državnom parlamentu, cvjetao i cvjeta u elektroenergetskom sektoru i svuda gdje je moguće zajahivati „državnu kobilu“.

Zbog imetka koji je prijavio u imovinskoj karti, uz obrazloženje da potiče iz supruginih izvora iz Srbije, Kušljugića sada cijela čaršija podrugljivo zove Miraždžija.

Premijer za dženaze

Uz Mirzu Kušljugića, najzaslužniji za sunovrat SDP-a u TK-u, koji je snažno započet na lokalnim izborima prošle i sa dobrim izgledima da bude dokrajčen na općim iduće godine, je aktuelni premijer Sead Čaušević. Na startu mandata nagovještavao je kao prioritet spas tuzlanskih firmi „Aide“ i „Polihema“, čelićkog „Frigosa“i drugih, koje su baš za njegove vladavine dočekale dženazu. A šta se moglo i očekivati od opskurnog stranačkog aparatčika, čije je jedino životno (ne)djelo upropaštavanje frime „Grafopak“ iz Gračanice čiji su mu radnici dolazili pred Vladu u potrazi za pravima.   
   
Čaušević će ostati zapamćen i po skandaloznom zadržavanju višegodišnjeg SDA-ovog eksperta za mutne radnje Besima Durakovića, komšije iz Gračanice, na mjestu Šefa kantonalnih inspekcija. Objašnjenje je bilo da se radi o osobi velikih sposobnosti! Doduše, niko u Gračanici ne spori Durakovićevu sposobnost, jer domoći se tamošnjeg hotela „Tilia“ preko skromne inspektorske plaće uistinu je umijeće. A vrhunac umijeća je podatak da je jedne godine taj hotel, u prospektu piše „duge tradicije i jedini u Gračanici“, uspješno poslovao uprkos samo jednom zvanično zaposlenom radniku. Imaju li u tim čarobnim bilansima nekih zasluga i kantonalne inspekcije?

Stop markizima i lordovima!   

Naveli smo tek nekoliko primjera SDP-ove kadrovske politike koja je šokirala pristalice ove stranke u Tuzli i TK-u, nekada njenim najjačim utvrdama, a sada brodovima koji nezadrživo tonu. Ljudi se pitaju da da li je bilo uopće moguće dovesti neke omraženije i ozloglašenije osobe od Jahića, Durakovića i drugih sličnih na ključna mjesta? Ima li tu i fosilnih ostataka rahmetli socijaldemokratije?

Još prošle godine su Tuzlaci, što slabim izlaskom na izbore, što manjom podrškom SDP-u nego ikad, nagovijestili da, što rekao rahemtli Alija, neće zauvijek biti „blećci“. Svjesni su da je njihovu, za bh. prilike, neviđenu građansku i opću civilizacijsku svijest, decenijama parazitski harčio jedan egoistični, narcisoidni, arogantni krug ljudi koji se kastijski zatvorio u socijaldemokratske markize i lordove, nešto nepoznato politološko-sociološkom pojmovniku.
   
E, pa, dosta je! – rukama se mogla opipati ta poruka i iz onog reda starica, omladinaca i invalida koji su čekali da dodirnu Željka Komšića kao iscjelitelja Torabija. Uistinu im je preko glave parazita Kušlja i ostalih moralnih ušlja koji su popljuvali njihovo predugo, a ničim zasluženo, povjerenje. Pamti li iko ijednu suvislu poruku, o djelima da i ne govorimo, Mirze Kušljugića iz njegovog stogodišnjeg ambasadorskog i poslaničkog mandata? Ali, ne radi se samo o Kušljugiću; njega navodimo kao personalnu paradigmu cijelog ešalona dobro utovljenih foliranata kojima je konačno odzvonilo.

Komšićevi aduti i slabosti

Elem, Tuzla i Tuzlanski kanton, gdje je Željko Komšić i kao SDP-ovac imao svoje ključne pozicije, otvorili su širom svoje kapije i duše lideru Demokratske fronte. U općem sumraku liderstva u ovoj zemlji, on je trenutno nesporno najmarkantnije ime. Ima jake adute – opću karizmu i čiste ruke, ali ti aduti će biti očuvani, da ovu priču i završimo u ustaničkom ozračju, samo ako u vođstvima brojnih terenskih ustaničkih štabova budu, naravno ne moralni fantomi, ali svakako osobe sa minimumom znanja, časti i ugleda – nepotrošena lica. Ako ljudi tamo vide ona druga lica, ostat će i Komšić preko noći bez onoga što ga sada razlikuje od drugih.
   
Šta su već viđene Komšićeve slabosti? Pa upravo to što je svih ovih godina imao veoma površan odnos prema terenu. Ni u SDP-u se nije otimao za obilaske većine regija i općina u BiH, za građenje onih neposrednih personalnih spona bez kojih politički zanat ne ide, a ne prebacuje baš norme u tome ni otkako vodi Demokratsku frontu. Jasno je da član Predsjedništva zemlje najviše posla ima u glavnom gradu, ali nejasno što, pored milion i po sarajevskih sijela, pa boga mi i zagrebačkih i američkih, ne zaluta bar ponekad da vidi i čuje šta radi i priča narod u Kalesiji, Doboj-Istoku, Sapni, Teočaku... Nije smio baš zaboraviti da je na zadnjim izborima za njega glasala većina i u tim sredinama, gdje je ranije SDA uzimala redovno po 120 posto glasova. Svuda se vapi za promjenom.
   
Opsežna provjera potencijalnih članova i funkcionera Demokratske fronte, o kojoj je Komšić govorio na tribini u Tuzli, postaje bespredmetna ako se zasniva samo na informatičkom sistemu, pa i najsavršenijem. Da mu jako nedostaje sistem „čizama, staza i bogaza“, najbolje svjedoči kiks u Brčkom, sredini koja za sve ozbiljne stranke ima izuzetan simbolički i svaki drugi značaj. Kada su Brčaci, koji su mu takođe ukazivali veliko povjerenje, čuli ko tamo treba da okupi Komšićeve pristalice, nastala je anegdota: Hvala ti Željko, odosmo mi u A SDA, samo ako još postoji!

(DEPO PORTAL/portal24h.ba)