Piše: Prof. Slavo KUKIĆ

Zbog onoga što činim već neko vrijeme mi se daje do znanja da bi mogao platiti ceh – izgubiti, recimo, posao sveučilišnog profesora, poneku noć prenoćiti i izvan vlastita doma, u nekoj od policijskih i inih prostorija i tome slično. Poruka je jasna – jezik za zube ne želiš li da te po glavi pukne srdžba „svemoćnih“ u čijim rukama su životi svih u ovoj zemlji, pa i tvoj. Oni, međutim, ne shvaćaju da sam na zastrašivanja, ponekad i osjetno radikalnija od navedenih, odavna oguglao. I da već dvadesetak godina ponavljam iste riječi – bit' će što biti mora, ali to me neće natjerati na odustajanje od pozicije kojoj sam posvetio život – pozicije kritičkoga intelektualca. Uostalom, i prije koji dan sam pitan za sud o trenutačnom stanju BiH? Daju li, zanimaše se novinari, sve učestalija i sve sumnjivija hapšenja dovoljno razloga za zaključak kako je na sceni „policijska država“?

Što da kažem? Pa, ono što u vezi s tim mislim. A ja mislim kako pitanje policijske države, iako ga ne treba ignorirati, nije i najvažnije. Puno je, po mojem sudu, važnije pitanje može li se u konkretnom slučaju uopće govoriti o državi? Žigoše li se takav pristup kao neka vrsta intelektualnog egzibicionizma, pretjerivanjem se sigurno ne može označiti i pitanje postoje li u BiH svi elementi pravne države? Pita li se, recimo, mene – u značajnoj mjeri ne. Jer, pravna država podrazumijeva funkcioniranje institucija sukladno ustavu i zakonima. I ne samo to. Ona znači i osobnu i građansku, i to i fizičku i pravnu sigurnost onih koji u njoj žive. A ovdje svega toga nema.

No, ako se prema postavljenom mi pitanju već moram odrediti, bh. stanje nije znakovito ni za ono što podrazumijeva policijska država. Istina je da je brojnost ovdašnjih sigurnosnih agencija atipična za demokratska društva. Istina je, potom, da one  nerijetko pokazuju i mišiće u mjeri koja nije znakovita za suvremene demokracije. Ali, način na koji to čine, barem što se mene tiče, nije tipičan ni za ambijente koji se označavaju policijskim državama.

Na što, onda, asocira aktualno bh. političko stanje? Po velikom broju detalja ono je, pita li se mene, najbliže onom što bi se moglo podrazumijevati pod pojmom privatna država – uz dodatak, dakako, da vlasništvo nad njom ne pripada nikom pojedinačno nego uskom krugu nedodirljivih. Moćnicima, hoću reći, koji su pod vlastitu kontrolu stavili sve – od javnih poduzeća do organa gonjenja i represije. Slučaj Budimir, uostalom, u prilog tome najzornije svjedoči. U kontekstu ove analize, mu se, dakako, ne kanim još jednom vraćati. Iako, mora se priznati da on i u ovoj vrsti priče ima svoje mjesto. Zaludu su, naime, bile sve činjenice koje Budimiru idu u prilog – da se radi o prvom čovjeku izvršne vlasti Federacije, da je u narodu – ne hrvatskom, srpskom ili bošnjačkom, nego bosanskom i hercegovačkom – percipiran kao jedan od moralnijih u političkoj vertikali uopće, sve ostalo. Jer čovjek se u pitanje drznuo dovesti jedno od ekskluzivnih prava političkih kabadahija – pravo na privatnu državu.

Zeleno svijetlo SIPA-i, da bi zbog djela koja mu se stavljaju na teret nekoga mogla i privesti, daje državno tužiteljstvo. U slučaju Mehmedović, međutim, toga nije bilo – iako je, navodno, čelnik SIPA-e učinio sve da ga i osigura. Ako je, dakle, tako – a osobno, ruku na srce, ne mogu reći ni da niti ne – privođenje zastupnika Mehmedovića je i nezakonit i krajnje drzak čin samovolje. Što učiniti? U demokratskim sustavima se u takvim situacijama sankcionira najodgovornije u institucijama koje samovolju počine. U konkretnom slučaju, međutim, sve upućuje da bi sankcioniranje čelnika SIPA-e moglo ostati tek „ludom radovanje“.

Ni pola muke, međutim, da se radi samo o slučaju Budimir. Problem je, zapravo, puno složeniji. Jedan od prijatelja, koji je u stanje policijsko-sigurnosnih struktura upućeniji no ja, uvjerava me kako je primjera sličnih Budimiru na stotine. No, budući nisu „kapitalci“, budući su tek obični smrtnici, za njih se nitko specijalno nije ni zainteresirao – pa onda nisu ni dospjeli do ušiju javnosti niti izazvali njezinu reakciju. Glas javnosti se čuo tek kada je „malj“ privatne države pogodio u sam vrh – po leđima predsjednika Federacije.

Moj me prijatelj, međutim, uvjerava kako se sintagmom „privatna država“ ne može zahvatiti cjelinu bh. kalvarije. I kako je u realnom životu moguće govoriti i o privatnim stranačkim milicijama kao parainstitucijama koje djeluju paralelno sa zvaničnim policijsko-sigurnosnim strukturama. I ne samo to – one su u te strukture i involvirane zbog čega ih je gotovo pa nemoguće s koliko-toliko respektabilnom sigurnošću i identificirati. A zadatak im je, zapravo, da djeluju kao produžena ruka, neka vrsta čuvara privatne države bh. moćnika.

Kad se, pak, bolje razmisli, bojim se da čovjek ima pravo. Pogledajte, recimo, način, na koji djeluje SIPA. Ona je, kako stvari stoje, odrađivala operativni dio cirkusa u slučaju Budimir. Ali, tu se priča ne završava. Jednog mostarskog kabadahiju je, čuh, ista agencija uhapsila uz obrazloženje da prijetnjama zastrašuje lokalno srpsko stanovništvo i onemogućuje povratak građana srpske nacionalnosti. Što se mene tiče, svaka čast – i trebala je. No, problem je što u drugim, sličnim ili i radikalnijim situacijama SIPA šuti. Zastrašivanja građana bošnjačke nacionalnosti u Nevesinju i Gacku su, uvjeravaju me, svakodnevna pojava. A relativno česte su i prijave tih ljudi i traženje zaštite kod institucija države. Što je, međutim, uradila SIPA? Po onome što se u javnosti znade – ništa. Kao da svega toga u navedenim mjestima istočne Hercegovine ni nema. A ima – i to, uvjeravaju me, zna i prvi čovjek SIPA.

Nije mi nakana, dakako, sasipati paljbu na SIPA-u – i profesionalce u njoj angažirane. Ali, zašto bih zbog svega toga štedio i njezina prvog čovjeka? Uostalom, sve upućuje kako bi baš on mogao biti kamen smutnje. I kako SIPA ne djeluje sukladno ustavu i zakonu baš zbog čelnika koji profesiji pretpostavlja interese određene stranačke političke bulumente. Ako je tako, a moglo bi biti, znači li to da jedna ili više osoba u ovoj agenciji – među njima čak i njezin čelnik – djeluju kao paralelna policijska struktura, neka vrsta stranačke milicije? I, ako je odgovor potvrdan, ima li BiH snage da s takvim parastrukturama – koje su u funkciji političkih stranaka i njihovih moćnika a ne građana i države u cjelini – konačno raščisti?

Rado bih, vjerujte, otvorio prostor nadi. Nažalost, bojim se da, barem za sada, i nema previše elemenata za to. U prilog tome svjedoči i najnovije privođenje jednog od uglednijih članova SDA. Nedavno je, da ne duljim, uhapšen Šemsudin Mehmedović zbog sumnji da je počinio ratne zločine nad građanima srpske nacionalnosti. Je li to i točno? Ne znam! Ali, bez ostatka podržavam privođenje sudu pravde svih koji su tijekom posljednjeg rata na bilo koji način okrvavili ruke – pa ma kako se zvali i ma kakvu razinu moći danas posjedovali.

Nije, dakle, sporno moje opredjeljenje. Ali, radi li se i o krimenima za ratne zločine, pravna država ne podrazumijeva mogućnost iznimki u procedurama koje se ima primijeniti. A u konkretnom slučaju, ako dobro razumjeh, one nisu poštivane. Zašto? Jer, zeleno svijetlo SIPA-i, da bi zbog djela koja mu se stavljaju na teret nekoga mogla i privesti, daje državno tužiteljstvo. U slučaju Mehmedović, međutim, toga nije bilo – iako je, navodno, čelnik SIPA-e učinio sve da ga i osigura. Ako je, dakle, tako – a osobno, ruku na srce, ne mogu reći ni da niti ne – privođenje zastupnika Mehmedovića je i nezakonit i krajnje drzak čin samovolje. Što učiniti? U demokratskim sustavima se u takvim situacijama sankcionira najodgovornije u institucijama koje samovolju počine. U konkretnom slučaju, međutim, sve upućuje da bi sankcioniranje čelnika SIPA-e moglo ostati tek „ludom radovanje“.

Zašto? Jer, način na koji je Mehmedović priveden i reakcije političkih jurišnika nakon toga svjedoče da nije problem samo ova agencija nego i logistika koja iza njezine prakse stoji. Umjesto da se, naime, praksa nezakonitog postupanja jedne institucije osudi, njezinu kritiku se iz krugova političkih zaštitnika krsti kao još jedan „dokaz“ nefunkcioniranja sistema, čak i ugroženosti jednog naroda, a time i argument za dodatno razmišljanje kako i kuda dalje – ostat u BiH ili ići iz nje. A to, onda, znači da nezakonita praksa ima i snažnu političku potporu – po principu, recimo, da nije važan zakon, važno je ono što nam ovog časa odgovara. I svako drugo postupanje se krsti kao nefunkcioniranje sistema, napad čak i na čitav jedan narod.

Navedeni primjeri nisu i jedini. Imate takvih do mile volje. Ima li tko, recimo, a da se nije zgrozio nad privođenjem banjalučkih studenata zbog karikatura vlasti – ili tome sličnih primjera? Iako, nedvojbeno je da su sistemski ekscesi najučestaliji tamo gdje se u funkciji gospodara javlja prvi čovjek SNSD-a. Ako je, pak, tako, logičan je i krajnji zaključak – da je strukture, koje djeluju po opisanoj logici, nemoguće označiti do, i tu je moj prijatelj u pravu, stranačkim milicijama – parainstitucijama i izvan zakona i izvan državne kontrole. Strukturama koje su odgovorne samo gospodarima za koje, djelujući u institucijama sistema i o državnom trošku, rade kao njihova produžena ruka. Kao zaštitnik njihove privatne države.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)