Pošto je za 15 godina dotakao dno, Novosađanin Z. M. pokušava da se izliječi od kocke. U pokeraškoj eliti profesori univerziteta, direktori, javne ličnosti...

U kladionicu sam prvi put ušao kad mi je bilo 15, do aparata sam uznapredovao za godinu-dvije, a kada sam se specijalizovao za poker bila mi je 21. Nisam to uradio sam. U kockarnicama budno prate mušterije i vrbuju potencijalne velike igrače koje premještaju u zasebne, skrivene sobe za tu igru. Poslije toga dolaze zakupljeni stanovi, samo za najveće i najbogatije pokeraše. Ulozi? Deset, dvadeset, pedeset, a ponekad, boga mi, i mnogo više hiljada eura!

Novosađanin Z. M. ima 30 godina i od prije mjesec i po se, u Centru “Život nije igra” koji su pokrenule psihoterapeutkinje Jasmina Leković i Ivana Pavlović, odvikava od patološke zavisnosti od kocke, pišu "Novosti". Po nezvaničnim procjenama, od nje u Srbiji boluje čak 300.000 ljudi. Stručnjaci kažu da je riječ o zavisnosti goroj čak i od one narkomanske.

- Nisam probao narkotike, ali vjerujem da je tako. Kad prekoračite granicu, vi nemate apsolutno nijednu drugu misao osim kada će naredna partija i da li ćete za nju imati novca. Sve drugo, uključujući i porodicu, postaje nevažno. Samo igra smiruje nesnošljivu unutrašnju drhtavicu, a pobjeda i dobitak donose zadovoljstvo neuporedivo sa bilo kojim drugim zadovoljstvom - potvrđuje sagovornik “Novosti”.

Ulog za novu partiju je dobitak iz prethodne, ako ga je, naravno, bilo. Ako ne, a češće je tako, načini da se do novca dođe se ne biraju.

- Do 2005. sam radio u jednoj firmi koju sam, raznim zloputrebama, oštetio za više od 100.000 eura. Sve je otišlo na poker. Za to sam odležao tačno pet godina i četiri meseca. Da li sam se kockao u zatvoru? Naravno da jesam. Tamo kocke ima više nego napolju, samo su ulozi cigarete, telefonske kartice, mobilni telefoni....

Tih 100.000 eura je, nastavlja, tek deo novca koji mu je prošao kroz ruke i otišao - unepovrat. “Knjigovodstvo” nije vodio, ali ga je ukupno bilo mnogo, mnogo više. Najveći pojedinačni dobitak mu je, inače, bilo 15.000 eura u kešu, ganc novi BMW vrijedan dva puta više i posljednje što je protivnik imao da ponudi - zlatni lanac od 2.000 eura.

- Izgleda mnogo, ali sam sve to, na provod, lijepe žene, a njih je oko velikih kockara bezbroj, i nove partije, potrošio za manje od mjesec dana.

Mada su ga tokom izdržavanja zatvorske kazne napustili supruga i sin, patološkoj strasti koja ga je odvela iza rešetaka nije mogao da odoli ni po izlasku na slobodu.

- Ne krivim nikog osim sebe, ali bila je od onih žena, a takvih je, rekao bih, danas većina, kojima je bilo važno samo da donosim novac, a šta radim nije bitno. Nastavio sam sa pokerom, naveliko, naravno. Vi ne možete ni da zamislite ko je sve u pokeraškoj eliti Novog Sada: profesori univerziteta, direktori velikih firmi, ugledne javne ličnosti. Ja sam, valjda, bio jedini bez fakultetske diplome!

Odluku da, ipak, pokuša da se izliječi, donio je kada su mu se, pošto su prethodno njegovim kockarskim povjeriocima, a oni od naplate dugova ne odustaju nikad, sami morali da nadoknade dug od ukupno 30.000 eura, teško razboljeli roditelji.

- Njihova bolest je bila kap koja je prelila čašu - zaključuje, oporo. - Umjesto čitanja izraza lica protivnika i pronicanja u to blefiraju li ili ne, sad učim da obuzdavam sebe i svoje emocije. To je, kažu Ivana i Jasmina, za izliječenje najvažnije. Zasad mi ide dobro, hoću da vjerujem da će tako i ostati.

TREĆINA KOCKARA ŽENE

- One obično u taj svijet zakorače kasnije, pod pritiskom depresije ili drugih sličnih problema - kaže Ivana Pavlović. - Zavisnost se kod njih razvija brže nego kod muškaraca, ali je isto tako i izliječenje brže i trajnije.

(Novosti.rs/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/av)