Pedeset hiljada radoznalih gostiju koji svake godine posjete bivši kazamat nije ni svjesno da se kocka životom: oronule logoraške zgrade, pune ovčjeg izmeta, u kojima se urušavaju cijeli spratovi uskoro bi mogle prouzročiti najveću hrvatsku turističku tragediju, piše Globus.

Goli otok, gledan iz pristaništa uvale Tatinja, djeluje strašno moćno. Gola ljepota golog kamena, s Velebitom u pozadini, restoran u koncesiji braće s Raba u kojem turisti dokono čavrljaju, teško će vas misaono teleportirati u godine kad je otok bio jedino i isključivo sinonim velike patnje... Ali tako je samo na prvi pogled. Svakim korakom dalje od pristaništa u unutrašnjost otoka, šćućurenog na četiri i pol kvadratna kilometra između sjeveroistočnog dijela Raba i kopna u sjevernom dijelu Velebitskog kanala, posjetitelje sve više obuzima jeza.

Ne samo što je puno podsjetnika na vremena obračuna s informbiroovcima. Nego zato što sve ono što je ostalo od logora i zatvora, a najviše ono što izostaje – bilo kakav red, bilo kakvo nastojanje da se taj komunistički kazamat na neki pristojan način zaštiti od zaborava – zastrašuje.

Taj hrvatski Alcatraz, kako se turistima dočarava na skromnom reklamnom listiću, i danas je, 64 godine poslije osnivanja logora za pristaše Informbiroa, tzv. IB-ovce što su nakon Titova raskida sa Staljinom ostali odani sovjetskom vođi, opasan po život. Da, nema političkih komesara, isljednika, cinkaroša, izgladnjivanja i torture, ali sveprisutni tragovi ruševina koje strše u svakom milimetru tog surovog otoka čista su katastrofa. I objektivna prijetnja za 50.000 turista, koliko ih, navodno, u ljetnoj sezoni posjeti Goli otok i koji taj posjet prežive, valjda pukom srećom.

Pogled u pakao. Ulaznice se, na sreću, ne naplaćuju. Plaća se tek razgledavanje otoka vlakićem 'Goli express' 25 kuna. Za 25 kuna posjetitelji tako dobivaju izravan pogled u pakao u kojem se ne mogu nadati čistilištu, pakao koji bi u dalekoj budućnosti mogao dobiti status spomen-područja. Neprepričljivo: gomile i gomile smeća, propali spratovi, razvaljene konstrukcije, razbijena okna, kozji i magareći izmet... Haos koji se ničim ne može opravdati, ni siromašnim budžetom, ni neznanjem, ni udarima bure.

Ljudska ruka nije ga takla od 1988., otkad su ga vlasti zatvorile kao zatvor koji je dugo godina poslije IB-ovaca, nakon političkih, zbrinjavao 'obične' kriminalce. Nered koji su oni ostavili ostao je do danas. Otada do danas Goli je prepušten bizarnim lovcima na rekvizite: sve što je vrijedilo, kažu, odnijeli su, pokrali, opljačkali, navodi Globus.

Goli je formalno u vlasništvu Agencije za upravljanje državnom imovinom, ali prilično je moguće da nitko od zaposlenika nije ni vidio kakva se strahota ukazuje posjetiteljima.

Marin Mušćo, direktor Turističke zajednice Lopar, kojoj teritorijalno pripada i Goli, reći će da je još kao momak od 14 godina gledao kako se brodovima odnose stvari. Prije nekoliko godina i sam je smatrao da bi Goli otok bilo najbolje zatvoriti za turiste zbog opasnosti od ozljeđivanja. Ali... od toga je odustao.
Tadašnji zatvorski sistem predao je 1988. gradu Rabu otok na upravljanje, a grad je u stisci s novcem ostavio status quo.

- Samo za daske kojima bi se konzervirale zgrade valjalo bi izdvojiti stotine hiljada kuna, a mi godišnje u budžetu imamo dva-tri miliona kuna. Nije bilo novca ni da se ovce stave pod kontrolu, opasaju žicom i spriječe da haraju zgradama po Golom i ostavljaju tragove, izjavio je Mušćo za Globus.

Prije nekoliko godina napravili su studiju razvoja Golog otoka, ali je ona skončala kao utopistička – velebna ideja predviđala je da se žičarom povežu Lopar, Grgur i Goli otok... Sada su, pak, prostornim planom predviđene dvije zone; spomen-područje i zona za turizam jer potencijala da turist koji dođe na Rab provede nekoliko robinzonskih noći na Golom ima.

(Globus/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/kr)