Piše: Prof. Slako KUKIĆ

Prethodnih se dana, radi li se o bh. političkoj sceni, koješta čudnog moglo i čuti i pročitati. Ponešto od toga je već otrcana priča – a ponečeg, ruku na srce, ima i novog. Malo čega novog je, primjerice, u nedavnom intervjuu jednoj dnevnoj tiskovini, u odnosu na ono što „gusla“ desetljećima, rekao Nenad Kecmanović, po mnogima jedan od ideologa „srpskog velikodržavnog projekta“ u novim uvjetima. Ako bi se o kakvoj novini eventualno i moglo govoriti, onda je to, prije svega, činjenica da je njegov najnoviji intervju otklonio i trunku sumnje tko je glavni Dodikov ideolog i idejni tvorac akcija koje ovaj poduzima. Jer, sve ono što Mile godinama čini, a čini koješta, sublimirano je u samo jednom intervjuu nekadašnjeg sarajevskog profesora.

Meritum je da će HDZ, iz pozicije objektivne analize, zapravo, slijedećih godinu dana biti u povoljnijoj poziciji nego da je neposredni dio izvršne vlasti. Zašto? „Mrsit će brke“ s javnih jasala kao i u slučaju da je u strukturi izvršne vlasti. S druge strane, neće trpjeti kritike zbog strmoglava kojeg Federacija doživljava. Dapače, na kritici vlasti će i slijedećih godinu dana biti u mogućnosti jačati svoj utjecaj u biračkom tijelu. Na koncu, i to je najvažnije, i dalje će – budući tobože nije u vlasti – biti u mogućnosti vlastitom narodu prosipati demagogiju o nacionalnoj ugroženosti.

Netko će reći da ničeg novog nema ni u nedavnoj odluci načelnika sarajevske općine Stari Grad da se tijekom mjeseca Ramazana ugostiteljskim objektima zabranjuje točenje alkoholnih pića u slučaju da se nalaze „u neposrednoj blizini obrazovnih i vjerskih objekata, harema i dvorišta istih“. S tim se, međutim, baš i ne bih složio. Jer, tako drzak atak na temeljna građanska i ljudska prava, barem po onom što osobno znam, nikad do sada nije zabilježen. Jer, nisu svi građani Sarajeva muslimani. Isto toliko je, potom, ako ne i više, važan i još jedan detalj – da u Sarajevu, pa i njegovoj općini Stari Grad, žive i građani različitih etnija i svjetonazora. Što takva odluka treba značiti njima? Kakvu, drugim riječima, poruku ona nosi u sebi? I kakve veze ta poruka ima s vrijednostima bez kojih teško može biti i BiH kao države – s, primjerice, multietničnošću, tolerancijom, uvažavanjem drugog i drugačijeg?

No, nije novina samo najnovija odluka jednog od sarajevskih načelnika kojom se, misle mnogi, na mala vrata uvode šerijatski zakoni. Novina je i da inicijativa za takvu odluku dolazi od nemuslimana – usput i čovjeka izvan bošnjačkog etničkog korpusa. Što je taj gospodin, kako god se zvao, takvom inicijativom htio postići znade samo on. Ali, da je i ona jedan od najoriginalnijih bh. rariteta – jeste.

Na prvi mah, potom, novinom djeluje i najnovija izjava lidera HDZ-a kako partija kojom kormilari – čak i kad bi ga „pozvali, otvorili vrata, pokazali fotelje i rekli dođite – više ne želi ući u federalnu vladu“. Jer, veli Čović, u odnose koji karakteriziraju federalnu razinu vlasti – a koji su opterećeni nemoralnim igrama, nadmudrivanjima, podvaljivanjima – nema smisla ulaziti.

Stvarno, međutim, ne radi se ni o kakvoj novini. Potpuno suprotno, temeljem onog što, po informacijama kojima raspolažem, slijedi već ovog tjedna, HDZ BiH se na najučinkovitiji način instalira kao dio federalne vlasti a da običan smrtnik to ni ne primijeti. I na način da i slijedeću godinu, usprkos tome, i dalje može govoriti o ugroženosti hrvatskog naroda budući njegovim legitimnim predstavnicima nije omogućeno sudjelovanje u institucijama vlasti.

O čemu se, zapravo, radi? HDZ je, naime, dio zakonodavne strukture Federacije. Dakle, u vlasti je. Novim preslagivanjem u Vladi ovog entiteta, potom, većina je ponovo na strani partija koje su u igru spremne uvesti HDZ – istina, ne involviranjem u samu vladu nego u sve ostale strukture koje vlada nadzire. Zahvaljujući tome, još konkretnije, Čović je, intenzivnije nego do sada, već ovladao kazneno-popravnim zavodima, a u slijedećim danima i tjednima će ovladati i javnim poduzećima – Elektroprivredom, HT-om i HP-om, Cestama Federacije, a izmaći mu, kako stvari stoje, neće ni mostarski Aluminij. I sve to čini, kako u nedavnom intervjuu reče, da bi u narednih godinu dana, do izbora dakle, u FBiH spasio „što se spasiti dade“ i kako ovi, koji su na vlasti sada, to ne bi „uništili do kraja“.

Koji bezobrazluk! Pa, takvo što normalan čovjek očekivati ne bi mogao čak ni od Čovića. No, to je već tema za posebnu priču. Vratimo se, dakle, meritumu. A meritum je da će HDZ, iz pozicije objektivne analize, zapravo, slijedećih godinu dana biti u povoljnijoj poziciji nego da je neposredni dio izvršne vlasti. Zašto? „Mrsit će brke“ s javnih jasala kao i u slučaju da je u strukturi izvršne vlasti. S druge strane, neće trpjeti kritike zbog strmoglava kojeg Federacija doživljava. Dapače, na kritici vlasti će i slijedećih godinu dana biti u mogućnosti jačati svoj utjecaj u biračkom tijelu. Na koncu, i to je najvažnije, i dalje će – budući tobože nije u vlasti – biti u mogućnosti vlastitom narodu prosipati demagogiju o nacionalnoj ugroženosti, a time još jednom osigurati proces predizbornog homogeniziranja oko ciljeva „nacionalnog oslobođenja“ kojima mu preko dva desetljeća baca prašinu u oči. Zašto ovu igru prihvaćaju ostali, SDP prije svih, drugo je pitanje – i ovom ga zgodom ne kanim rasvjetljavati. No, već sada mogu obećati da ću mu se u skorijoj budućnosti dosta detaljno posvetiti.

Na koncu, i to je bio glavni motiv za ovaj tekst, da Čović „vlastiti“ narod i ne shvaća posebno pametnim svjedoči još jedan detalj – sve ono što se događalo i događa nakon izbornog sabora HDZ 1990. U nedavnom intervjuu jednoj dnevnoj tiskovini, na pitanje o odnosu s devedesetkom nakon izbora njezina novog lidera, Čović ponovo iskazuje spremnost na vlastitu, i žrtvu stranke kojoj je na čelu, zbog interesa hrvatskog naroda. Spremni su, veli, „svoju poziciju na neki način žrtvovati za interese hrvatskog naroda za djelovanje kroz hrvatski sabor“. Pratit ćemo, međutim, postoji li ta vrsta spremnosti i kod ostalih – onih koji su oko te ideje okupljeni s HDZ-om, Raguža i njegova tima prije svega.

Koliko je, međutim, Čoviću do toga zajedništva, koliko je zbog njega spreman i osobno žrtvovati, i koliko respektira one koji najavljuju obranu vlastitog političkog identiteta i integriteta, najzornije svjedoči sabor HDZ 1990. Lider HDZ-a je, naime, učinio sve kako bi i na čelu sestrinske stranke zadržao kontinuitet svoje liderske neupitnosti. Kada je, pak, postalo jasno da na Ljubića ne može više računati, jer je ovaj obznanio povlačenje s čela partije, učinio je sve da na njegovo mjesto ne dođe onaj koji nije spreman svirati po vlastitim mu notama – Martin Raguž. I tu je odgovor na pitanje otkuda najednom protukandidat Ragužu u osobi politički potpuno irelevantnoj, neprepoznatljivoj, neupečatljivoj. Znao je lider HDZ-a, a i oni iz devedesetke koji plan s njim zajedno kovaše, da „junoša“ nema ni teorijskih šansi. Ali, on je trebao poslužiti za drugačiju strukturu stranačkoga predsjedništva – kao argument za pritisak da se u predsjedništvu stranke uspostavi balans između Raguževih i Ljubićevih, a time bi i sve ostalo išlo puno jednostavnije.

Kad, međutim, ni to nije išlo, lider HDZ-a nije odolio. I, po mojoj procjeni, napravio je pogrešku koja ga demistificira i kod obična čovjeka. Na sabor sestrinske mu stranke, naime, nije došao ni on ni bilo tko od njegovih. A, po onome što znam, novom lideru devedesetke ni poslije nije čestitao. A što je s tako propagiranim zajedništvom? Što je s okupljanjem svega hrvatskoga radi obrane vlastita naroda? Što je s onom spremnošću i na vlastitu žrtvu?

Pa, sve je jasno da jasnije ne može ni biti. Priča o zajedništvu, o interesu naroda, o spremnosti na vlastitu žrtvu priča je za maloumne. Na Hrvatima je, dakako, hoće li je još jednom i „popapati“. Učine li to, njihov problem. Ali, u tom slučaju mačku o rep mogu zavezati lekcije o civilizacijskoj pronicljivosti, europskoj uljudbi i tko zna čemu sve još ne. Jer, ponavljam, s takvim tezama se proći može samo kod maloumnih.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)