Foto: Ron Haviv

Kada je Ron Haviv snimio svoje prve fotografije van SAD-a, u Panami 1989, nije mogao sanjati da će njegovi snimci prebijenog potpredsjedničkog kandidata potaknuti tadašnjeg američkog predsjednika Georgea Busha da pošalje trupe u tu državu tokom invazije u kojoj je svrgnut general Manuel Noriega, piše  Aljazeera.net.

Američki fotoreporter potom se opredijelio za ratno izvještavanje. Smatrao je da slike iz rata mogu promijeniti političke tokove, pa čak i zaustaviti konflikte.

Na Balkanu, gdje je proveo više od pet godina između 1991. i 2000. - dok je naizmjenično snimao u zemljama poput Haitija, Južne Afrike, Liberije i Rusije - njegove fotografije postale su dokazi brojnih zlodjela.

Dok razmišlja o svom prvom odlasku u Siriju, nakon više od 20 godina rada na ratištima širom svijeta, Ron Haviv kaže da je privilegija uticati na dokumentovanje istorije.

Za vrijeme rata u Hrvatskoj upoznali ste Željka Ražnatovića Arkana. Susret s njim doveo je do nekih od najpoznatijih fotografija snimljenih tokom rata na Balkanu. Kako je došlo do vašeg kontakta?

Ron Haviv: Arkan je imao najbolje opremljene jedinice. Izvana su izgledali najprofesionalnije, s tačke gledišta fotoreportera. U Erdutu, gdje je bio kamp za obuku Tigrova, zamolio sam Arkana da snimim njegov portret. Pristao je, vojnici su ga okružili i stali na tenk. Odjednom mu je neko dodao mladunče tigra. Ta fotografija je kasnije postala vrlo poznata.

U vrijeme rata u Hrvatskoj proveo sam mnogo vremena u Vukovaru. Kad se rat završio, ruski mirovnjaci trebali su iz Beograda otići u Vukovar. U martu 1992. otišao sam u Beograd, a onda sam saznao da se u Bijeljini vode borbe.

Trećeg dana stigao je konvoj. Arkan je iskočio iz jednog vozila sa vojnicima i rekao da je stigao da oslobodi grad od muslimanskih fundamentalista. Pitao sam ga da li me se sjeća iz Erduta i naredio je jednom vojniku koji je govorio engleski da me nadzire.

Susret s Clintonom

Bio sam fotoreporter Newsweeka iz Bijele kuće za vrijeme mandata Billa Clintona. On i potpredsjednik Al Gore bili su na promociji moje knjige o ratovima na Balkanu.

Razgovarao sam s njima o njihovim propustima u Bosni. Clinton je izrazo žaljenje zbog nedjelovanja u Ruandi i BiH.

Pitao sam Clintona zašto je brže djelovao na Kosovu. Kazao je da je bilo mnogo razloga za to.

Za vrijeme rata nekolicina kolega i ja objavljivali smo slike sa Kosova poput onih iz Bosne - protjerane starice, ubijenog dječaka....

Ubijeđen sam da su takvi snimci s Kosova doprinijeli da Clinton i Blair shvate da se istorija ponavlja, te su odlučili djelovati.

Stigli smo u jednu džamiju. Vojnici su skinuli islamsku zastavu i postavili srpsku. Dok sam ih snimao, čuo sam komešanje. U drugoj sobi bio je zarobljenik. Pokazali su mi njega i neke pištolje, navodno njegove. Pokazali su mi njegovu ličnu kartu i rekli "vidi, ovaj je s Kosova, očigledno je terorista".

Dok sam ih fotografisao čuo sam vrisku i izašao napolje. S druge strane ulice stajali su muškarac i žena, a žena je vrištala. Čula se pucnjava i muškarac je pao. Vojnici su povikali "ne slikaj, ne slikaj".

Ja sam ranije bio u situaciji za vrijeme pada Vukovara gdje su Srbi pogubili par ljudi koji su bježali. Pokušao sam da dokumentujem posljedice tog događaja i uperen mi je pištolj u glavu i nisam mogao ništa fotografisati.Sebi sam obećao da ću, ako ikada opet budem u tako nemiloj situaciji, učiniti sve što mogu da izađem iz te situacije sa dokazima zločina, ako ga već ne mogu spriječiti.

Dok su oni vikali, a čovjek se tresao na zemlji, odšetao sam malo dalje i ugledao kamion koji je stajao zaustavljen nasred ceste nakon saobraćajnog udesa. Prošao sam iza kabine kamiona i uspio fotografisati kroz kamion. Uslikao sam muža i ženu u vrijeme kada je žena pokušavala spasiti muža da ne iskrvari. Opet se začula pucnjava i ona je onda upucana. Vratio sam se vojnicima. Izvukli su još jednu ženu. Ispostavilo se da je to sestra ubijene. Ubili su i nju. Kasnije su ubili još jednog zarobljenika, dječaka od 16 ili 17 godina.

Tada su odlučili da se vrate u centralu, kuću koju su ranije zauzeli. I ja sam shvatio da iako imam fotografije muškarca i žene zajedno, bit će teško dokazati šta im se kasnije dogodilo. Zbog toga sam htio da uslikam Tigrove u istom kadru kao i žrtve.

Koliko je vremena prošlo dok niste snimili takvu fotografiju?

Ron Haviv: Sve se odvijalo vrlo brzo. U to vrijeme nisam mogao da se skrivam, bio sam nasred ceste, pa sam sačekao da većina vojnika ode. Dok sam se spremao da fotografišem vojnike koji prolaze pored leševa, jedan mlad, vrlo drzak Tigar, koji je vozio motor i nosio sunčane naočale, došao mi je s lijeva, prošao pored mene i šutnuo leševe. Uslikao sam dvije fotografije tog čina i spustio fotoaparat. Niko me nije vidio u vrijeme kada sam to uslikao. Pogledali su me i ja njih, osmjehnuo sam se i rekao 'hajdemo' i potrčao u ulicu u koju su odveli čovjeka s Kosova.

On je i dalje bio živ i vodili su ga natrag u centralu. Otišao sam da njega fotografišem. Bacili su ga na koljena. Muškarac je podigao ruke, pogledao me, Tigar mi je pokazao pištolje, rekavši da su ih pronašli kod njega. Vratili smo se u centralu.

Fotograf AP-a i ja smo čekali da dobijemo odobrenje da odemo i odjednom smo čuli veliki prasak. Kosovar, kojeg su bacili s drugog sprata zgrade pao nam je pred noge. Nevjerovatno, ali preživio je. Ustaje, oni ga poliju vodom, rekavši da ga krste, mi to sve fotografišemo. Uvuku ga natrag u kuću. Arkan stiže i govori "daj mi sav svoj film". Tad sam bio siguran da ću izgubiti sav film koji mi je u fotoaparatu. Međutim, ranije sam izvadio film koji prikazuje egzekucije i sakrio ga. Odvezao sam se do aerodroma i poslao film u redakciju.

Te stvari se dešavaju jako, jako brzo. Zapanjujuće je kako brzo okonča jedan život. Za razliku od filmova, čin umiranja bude gotov za nekoliko sekundi. Sve je to vrlo nadrealno. Također,  sasvim je nadrealno biti u društvu vojnika tokom borbi. Oni su u sasvim drugom stanju. Vrlo su uzbuđeni, emotivni, opasni. Kao autsajder, bio sam sa Arkanovim trupama i naravno da sam dvaput razmislio prije nego što bi bilo šta učinio, jer bi me lako mogli ubiti.

Nedugo nakon boravka u Bijeljini Vaše sike protesta za mir u Sarajevu obišle su svijet.

Ron Haviv: Bio sam u Sarajevu tokom demonstracija za mir na koje su pucali snajperisti. Fotografije su objavljene u listovima Time, Paris Match i drugim.

Predsjednik Bush je još bio na vlasti, a on je ranije reagovao na moje fotograije iz Paname. Pomislio sam - evo fotografskih dokaza o onome što je svaki diplomata, novinar i špijun govorio – ako Zapad ne reaguje u Bosni i to ne učini sada, ovo će biti vrlo brutalan rat.

Dakle, paravojska naoružana do zuba ubija sredovječne, nenaoružane civile. Evo šta će se desiti – i to je kasnije, kao što znamo, nazvano etničkim čišćenjem. U to vrijeme nije postojao naziv za to. Naravno, nije bilo reakcije i rat je započeo nekoliko dana kasnije.

Kako ste odlučili da ostanete na Balkanu toliko dugo?

Ron Haviv: Želio sam da vidim kraj priče. Započeo sam u Sloveniji, kasnije sam bio u Hrvatskoj. Bilo je izuzetno teško raditi u Vukovaru, a Sarajevo je postajalo kao jedan veći Vukovar. Imao sam osjećaj odgovornosti da nastavim dokumentovati te događaje u nadi da će svijet početi obraćati pažnju, dok sam u isto vrijeme bio frustriran što niko za to ne mari. Također, osjećao sam da je ovo vrlo bitna priča, događao se najstrašniji rat u Evropi od Drugog svjetskog rata.

Jeste li se ikad pokolebali i pomislili na odlazak?

Ron Haviv: Krajem 1993. došlo je do tačke kada su Sarajlije bile frustrirane prisustvom međunarodnim novinara. Odlazili bismo na mjesta koja su bila granatirana, a ljudi su nam govorili "odlazite, ne pomažete nam". U to vrijeme, veliki broj novinara je također ubijen i zaista sam razmišljao da poslušam te građane i odem.  Neki od mojih kolega su otišli.

Na kraju sam odlučio da ostanem jer sam osjećao da stvaram skup dokaza kako bi kasnije neko odgovarao za ono što se događalo. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da moje fotografije imaju nekoliko života. Prvi, kada su objavljene u novinama i časopisima - dok sam se uzalud nadao da će podstaći promjene. Drugi život je bila ideja fotografija kao dokaza. Jedna stvar koju sam naučio iz istorije, naprimjer kada sam učio o holokaustu, je 'nikad više', a druga je 'nismo znali, pa nismo ništa učinili'.

U svijetu gdje ljudi mogu da čitaju novine, gledaju televiziju i tako dalje, pogotovo oni koji su dovoljno sretni da žive u demokratskim državama gdje biraju vođe – ne samo da su njihovi lideri odgovorni, nego i oni sami.

Ove godine ste posjetili  Srebrenicu na godišnjicu genocida, 11. jula. Prije 18 godina snimili ste neke od prvih fotografija preživjelih. Kako ste dospjeli u Srebrenicu 1995?

Ron Haviv: Bio sam u Sjedinjenim Državama u to vrijeme i u kontaktu sa ljudima u Sarajevu, saznao sam da se nešto veliko sprema u Srebrenici, te sam se vratio u Bosnu i krenuo tamo.

U vrijeme kada će Srebrenica pasti, stigao sam u okolna sela kada su preživjeli izlazili iz šume. Naravno, otišao sam u Tuzlu, fotografisao izbjeglice u UN-ovoj bazi. Tada mi nije bio dozvoljen ulazak u Srebrenicu. Mislim da nema nijedne fotografije iz tog perioda iz enklave, a koju nije snimila srpska strana. Bilo je jasno da nije pametno pokušati da uđemo tamo jer bismo bili ubijeni.

Vratio sam se u Srebrenicu 1996, mjesec dana nakon što je potpisan Daytonski sporazum. Otišao sam u šumu i tamo zatekao lične predmete žrtava, lobanje, kosti... Kasnije sam proveo neko vrijeme sa forenzičarima.

Pretpostavljam da je prisustvovanje ukopu posmrtnih ostataka žrtava u Srebrenici ove godine to na mene ostavilo drugačiji dojam nego na nekoga ko se stalno vraća u Srebrenicu. Znajući šta se tu desilo, preplavio me osjećaj nelagode. Bilo mi je sasvim nadrealno da ja, nakon tako tužnog dana, jedem u Srebrenici, spavam u Srebrenici.

Osim što se tamo desio užasno brutalan čin, to je također dokaz svjetske izdaje – obećanja koje je prekršeno na najužasniji način.

Moje kolege i ja smo bili preplavljeni osjećajem neuspjeha – smatrali smo da nismo iskomunicirali šta se dešavalo, ili da naše priče nisu bile dovoljno dobre da podstaknu ljude da djeluju...

U svom radu stalno ste izloženi opasnostima. Koliko je strah prisutan u ratnom izvještavanju?

Ron Haviv: Strah je konstantan... Mislim da je strah, ako ga znate koristiti, jako dobar način za preživljavanje. U vrlo opasnim situacijama, kao fotografu vam je cilj da snimite što više možete. Istovremeno, ne vjerujem u ideju da je vrijedno umrijeti za fotografiju. Želim da budem živ kako bih mogao snimiti sljedeću fotografiju. Morate naći balans – ne možete biti paralizovani strahom, ali ni misliti da ste besmrtni.

Zašto vas privlači izvještavanje iz zona konflikta?

Ron Haviv: Cijenim mogućnost da mogu biti na nekom mjestu u vrijeme kad se tu događa istorija. Vrlo često su se u istoriji države nasilno rađale i umirale. Možda je to sebično, ali mi je izuzetno zanimljivo biti svjedok istorije. S druge strane, velika je privilegija biti u mogućnosti da pokažem ljudima moju fotografsku interpretaciju ovih događaja i utičem na dokumentovanje istorije. Kada vidim svoje fotografije u udžbenicima, osjećam da utičem na obrazovanje.

Dvadeset godina nakon početka rata opet ste u BiH. Kao neko ko je dokumentovao rat, kako gledate na sadašnje stanje u zemlji?

Ron Haviv: Ako izvana pokušate razumjeti strukturu Vlade – postaje jasno da nema šanse da će to uspjeti. Također, podjela se nastavlja. To je uznemiravajuće – znati da su hiljade ljudi poginule, a da njihova djeca odrastaju i jedva čekaju da odu odavde  - to je recept za propast.

Ovdje sam dva dana i u razgovorima s raznim ljudima čujem da tenzije rastu i neki kažu da bi u sljedećih pet godina opet moglo doći do konflikta. To je razočaravajuće i pokazuje da ono što radi državna vlast, a i međunarodna zajednica, iako je možda dobronamjerno, nema mnogo efekta.

( Aljazeera.net./DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/av)