Izvor: Republikainfo.com/Autor: Kristina Spajić-Perić

Neizostavna je tema JMBG. Što su krive "bebe", što su bebe naudile parlamentarcima, a što parlamentaci njima?

JMBG je samo vrh ledenog brijega, okidač koji je pokrenuo lavinu. Razlozi sve češćih prosvjeda su, međutim, vezani za sve veći stupanj nezadovoljstva običnog čovjeka načinom upravljanja ovom zemljom. I tako će, da se razumijemo, biti sve dok se koncept vladanja, koji je dominantan posljednjih četvrt stoljeća, ne promijeni – dok se, još konkretnije, iracionalnim pitanjima ne pretpostave pitanja svakodnevnog života čovjeka i dok se sva društvena energija ne usmjeri na njihovo rješavanje.

Iz Amerike su poruke da je BiH zaspala na putu k EU, da je sada zadnja među zadnjima. Tko je kriv?

Krivi su oni koji vladaju ovom zemljom. Jer, BiH je danas, po najnovijim statističkim pokazateljima, čak i iza Albanije – osim po kriminalu i korupciji, u kojima joj nema premca. Ruku na srce, amnestirati ne treba ni narod, ni građane ove zemlje. Jer, molim lijepo, oni sami biraju one koji će ovom zemljom vladati. I dakako, što izabere takvom čemu se treba i nadati – nikako ne i boljem od toga. Stara narodna kaže – narod ima vlast kakvu zaslužuje. Može mi se prigovoriti zbog ovoga, ali svako drugo objašnjenje je na poprilično klimavim nogama.

Kako komentirate činjenicu da je u BiH 2004. bilo 464 694 katolika, a da ih je već 2012. trideset tisuća manje. To su dakle crkveni podatci, koji ukazuju da je u osam godina nestao jedan cijeli grad Hrvata, a da se taj trend i nastavlja. Što je to što progoni Hrvate i u poraću?

U podtekstu pitanja su razlozi egzistencijalne naravi. Ne možete u 21. stoljeću, u stoljeću dominacije globalne, pa i globalne životne filozofije, od čovjeka tražiti da uporno ostaje na, kako bi se reklo, vlastitom ognjištu a ne osiguravati mu ni minimum uvjeta za golo preživljavanje. Pa, ljudi su odlazili i početkom dvadesetog stoljeća – kada se do Argentine putovalo pola godine – a kamo li danas kada se taj isti put pređe za desetak-petnaest sati. A razloga je – ponavljam, egzistencijalne prirode, isto ako ne i više nego prije stotinjak godina.

Može se manipulirati različitim podacima – pitanjem zašto Hrvati napuštaju ovaj ili onaj dio BiH. Kako, međutim, odgovoriti na pitanje zašto napuštaju Tomislavgrad ili Livno, dijelove BiH s hrvatskom većinom. Ali, može se i postaviti pitanje bi li se to dogodilo i da se u tim dijelovima BiH vodi drugačija politika – politika koja rezultira investicijama, radnim mjestima, pa onda i isključivanjem bilo kakve potrebe da se razmišlja o odlasku.

Zašto se rijetko priča da je u Bosni znatno više Hrvata nego u Hercegovini, da nisu svi Hrvati u Širokom Brijegu i Mostaru i da je podjednako važan svaki Hrvat u BiH? Kakva je korist od dijeljenja Hrvata na bosanske i malobrojnije hercegovačke?

Tu vrstu pitanja bi bilo uputno postaviti onima koji na leđima Hrvata odlično žive. No, u prilog potvrde vašem pravcu razmišljanja evo i nekoliko podataka. Prema popisima iz 1991. godine od nešto manje od 800 tisuća Hrvata u BiH svega njih dvjestotinjak tisuća je napučavalo prostor između Stoca i Livna. Prema različitim procjenama, u BiH i danas živi između 450 i 500 tisuća Hrvata – pri tome i dalje više od polovice izvan osovine Stolac – Livno. S druge, pak, strane, u institucijama vlasti su ti izvan navedene osovine zastupljeni gotovo pa u minornom postotku. Zašto? Pa, valjda zbog procjene kako oni nisu autentični branitelji nacionalnih interesa i kako te interese puno bolje brane oni iz Širokog Brijega, Gruda ili Posušja. Smiješno – ali i jedino moguć način da se razgovara o jednoj nenormalnoj političkoj filozofiji.

Politika profitira na manipulacijama. Recite, imaju li Hrvati u BiH politička, vjerska i nacionalna prava. Brani li im netko da budu Hrvati, da budu katolici, da biraju svoje ljude u organe vlasti?

Ja, prije svega, ne spadam među one kojima je imanentan takav sustav vrijednosti. Hrvati, hoću reći, imaju danas problema više nego, po svemu sudeći, ikada prije u prethodnih stotinjak godina. No, to su problemi egzistencijalne naravi – da ne mogu dobiti posao, da više ni sami ne znaju kako preživjeti, da sve intenzivnije razmišljaju je li konačno vrijeme da se spakiraju koferi i ode.

JMBG je samo vrh ledenog brijega, okidač koji je pokrenuo lavinu.... . I tako će, da se razumijemo, biti sve dok se koncept vladanja, koji je dominantan posljednjih četvrt stoljeća, ne promijen!

Nažalost, to nisu problemi koji pritišću samo Hrvate nego i sve ostale građane ove zemlje. Prvo je, prema tome, pitanje tko ih je u takvo stanje doveo. Ako se, primjerice, mene pita – prvenstveno oni koji su se, boreći se tobože za njihova prava, na tome prethodnih četvrt stoljeća obogatili u mjeri koja je respektabilna i u višestruko bogatijim društvima. A upravo oni čitavo to vrijeme prosipaju demagogiju kako je Hrvatima onemogućeno da konzumiraju mnoga od svojih kolektivnih prava. Zašto? Da bi prigušili eventualno pokretanje priče o pravu koje je ispred svih ostalih – pravu na život, pravu na rad, pravu na pravedniju raspodjelu itd.

Puno se projekata i novca za Hrvate propušta jer brojni hrvatski političari vole sjediti u Mostaru i čekati da im se dođe „na noge“, dok u Sarajevo idu samo kad moraju. Čemu vodi i takva politika?

Vodi samoizolaciji. A, ruku na srce, samoizolacija se i priziva. Jer, u uvjetima izolacije cilj je puno bliži nego u uvjetima dominacije integracijskih procesa na razini bh. društva. To što će izolacija udariti po glavi vlastita naroda gotovo je pa irelevantno. Narod, uostalom, i nije u žiži interesa, on je samo instrument, paravan iza kojeg se kriju parcijalni interesi političkih grupa i moćnika.

'Devedesetka' je nedavno organizirala 4. Izborni sabor u Sarajevu. Je li to znak da se dosadašnja hrvatska politika mijenja, odnosno da je se konačno svjesno odakle se stvari mogu mijenjati?

Trčanje s tom vrstom sudova nije dobar saveznik. Posljednji sabor devedesetke je, istina, donio određene novine i, iz te perspektive, otvara prostor procjenama kako bi one mogle obilježiti i vrijeme pred nama. Osobno bih volio da do toga i dođe. Hoće li se, pak, to i dogoditi, ostaje da se vidi. Siguran sam jedino da neće trebati dugo čekati da se stvari mnogo sigurnije vide nego danas – i biti će jasno je li novi kurs ove stranke doista nova politička filozofija ili isti proizvod u tek promijenjenom pakungu.

Može li Martin Raguž donijeti svježinu na hrvatsko političko nebo. Njegovi simpatizeri ističu da je tolerantan, europski, svjež, a njegovi protivnici da je već dvadeset godina u politici, da je potrošen? Što vi mislite?

Siguran sam samo da Raguža karakterizira vokabular i stil europskog političara – da je tolerantan na razlike, uljudan, prihvatljiv unutar BiH i izvan nje. Hoće li sve to znati i iskoristiti? Želim mu da uspije. Sve ostalo je, doista, pitanje vremena. Pitanje je, naime, je li spreman na iskorake koje je na saboru najavio? Ne znam! Ali, ni na tu vrstu odgovora neće trebati dugo čekati. U slijedećih četiri-pet mjeseci će se sve vidjeti.

Koje je vaše mišljenje o Hrvatskom narodnom saboru. Ima li ta institucija plodova?

HNS je fantastično sredstvo nacionalnog zaglupljivanja. Pogledajte, uostalom, tko sve čini tu asocijaciju – samo oni koji bezpogovorno klimaju glavom pred glavnim šerifom. Svi ostali se, kako stvari stoje, ne smatraju Hrvatima. I taj predznak će HNS, budite sigurni, i zadržati. Na to, uostalom, upozorava i posljednja proširena sjednica predsjedništva – koji ne mari za činjenicu da je jedna od ključnih članica ove asocijacije, HDZ 1990., dobila novog lidera i novo vodstvo koji su najavili veći broj promjena. HNS je, zahvaljujući bivšem devedesetašu, ostao na istim stavovima, onima koji s Ragužem i nemaju posebne veze i koji, osim toga, Raguža ponižavaju i kao čovjeka.

Dakle, HNS nije formiran radi Hrvata niti su mu oni sfera istinskog interesa, nego kao instrument kontrole Hrvata i instrument pokoravanja političkih protivnika.

Ukoliko dođu bolja vremena i HNS uistinu bude krovna institucija svih Hrvata u BiH, a pozovu vas da sudjelujete u njegovu radu, hoćete li se odazvati?

Ja ne vjerujem u kolektivne ideologije. Ne vjerujem, naime, kako iza nacionalnih ideologija stoji iole drugačija vrijednost u odnosu na klasne. I jedne i druge se koriste kako bi bile iskorištene kao paravan za pojedinačne ili interese užih interesnih grupa. Ili još konkretnije, ne vjerujem da se može imati sretan i slobodan narod – bilo kao etnos, bilo kao demos – sve dok se nema sretna i slobodna čovjeka.

 Koja je sada epizoda sapunice o hrvatskom kanalu i je li to jedna od onih priča koje su natjerale Hrvate u kanale diljem regije?

Poznat je moj stav o nacionalnim kanalima. I tu se, dakako, ni do danas ništa nije promijenilo. No, moj stav je u ovom momentu potpuno nevažan. Nacionalni kanal je, naime, samo jedna od demagoških floskula koje se priziva kako bi se talasao narod i homogenizirao oko jedne političke filozofije. Oni, pak, koji to čine, znaju da je priča o nacionalnom kanalu nerealna. A, i kada bi im se omogućilo izgradnju tog kanala izmišljali bi stotine razloga kako bi takav proces onemogućili. Jer, njima ne treba kanal nego razlog da talasaju svjetinu. A, ako bi kanal dobili, jedan od ključnih razloga bi nestao – a njima bi se počela ispostavljati računi koje su mnogo prije toga već napravili-

RS je sinonim za 220.000 istjeranih Hrvata, tisuće mučki ubijenih, otetu imovinu, no o tome se malo govori, izuzevši biskupa Komaricu. Hrvatski političari tamo idu slaviti dan RS-a, čime poručuju da srpska politika prema Hrvatima nije sporna, nego samo bošnjačka. Čemu vodi takva politika i prijateljevanje Čovića i Dodika?

Ne treba potpuno amnestirati ni uvaženog biskupa. Jer, i on za slave RS prima odlikovanja i priznanja umjesto da tu situaciju iskoristi i pred cijelim svijetom demistificira filozofiju i režim zbog kojeg na tom prostoru umjesto nekadašnjih 220 000 danas živi svega desetak tisuća njegovih sunarodnika. Što se, pak, Čovića i njegova interesnog kruga tiče, ono što radi s Dodikom najbolje svjedoči o tome koliko mu je do hrvatskog naroda. Da budem sasvim otvoren – Čovića nikada nije ni zanimao hrvatski narod. On mu je, naprotiv, uvijek služio kao paravan za operacije sasvim druge vrste – za kriminal, a potom i spašavanje vlastite kože od onoga što će jednom ionako morati doći. Ali, da bi taj dan što je moguće više odgodio, Čović čini sve kako bi svoju vlast na jednom prostoru učinio neupitnom – i faktički, što ima i danas, ali i formalno, za šta su mu potrebne ustavne promjene.

A tih promjena nema ako on i ustavno nema zaokružen prostor od Stoca do Livna. Sve ostalo je potpuno irelevantno.

U posljednje vrijeme posebno se govori kako su "Čović i Dodik na odlasku". Vaš rezime njihovog političkog djelovanja?

Osobno bih, budite sigurni, volio da ste u pravu – za priče o Dodikovu i Čovićevu odlasku.  Ne vjerujem, međutim,  kako ta vrsta priče ima realno utemeljenje. I na izborima 2014. Dodik i Čović će imati značajnu potporu biračkog tijela –  i to potporu zbog koje će ih se teško moći zaobići i u strukturi vlasti nakon njih. Hoću reći, odlazak ovog dvojca  mogu izorganizirati samo punoljetni građani BiH, oni s biračkim pravom. A oni na to, po mojoj procjeni, još uvijek nisu spremni. Ako je tako, bojim se da je prerano praviti i inventuru u njihovu političkom djelovanju. Jer, na zla koja čine još uvijek nije stavljena točka. Konačna cijena koju će ispostaviti i BiH i svome narodu je, bojim se, poprilično veća od one koju su ispostavili do danas.

Što mislite je li Dodik odustao od referenduma budući da ga u posljednjih skoro pola godine nije spomenuo?

Ma kakav referendum. Referendum je Dodiku instrument za talasanje svjetine. Stvarno, međutim, on zna da bi to prelilo čašu strpljenja svjetskih centara moći – i da bi posegnuli za instrumentima koji joj stoje na raspolaganju u Daytonskom sporazumu. A oni, među inim, podrazumijevaju i mogućnost da Dodik na mjestu nedodirivoga zanoći, ali i ne osvane. U prilog referendumu mu, potom, ne idu više ni vjetrovi iz Beograda. Tamo, kako stvari stoje, definitivno dominantno postaje opredjeljenje prema euroatlantskim integracijama. A takva opredjeljenja i potpirivanje dezintegracijskih procesa u BiH ne idu zajedno – ne bi ih prihvatili organi EU niti najutjecajnije članice te unije.

U Dodikovoj Banja Lucu maloljetnici mokre po katoličkim crkvama, vrijeđaju vjernike, razbijaju boce od iste. Hrvatima tamo je teško. Je li to poruka s terena?

Najmanje su u čitavoj toj priči odgovorni maloljetnici. Potpuno suprotno, maloljetnici su samo najuvjerljivija slika onoga što čine stariji, prije svega oni koji imaju realnu društvenu i političku moć. A oni, ruku na srce, čine svašta, pri tome ništa što je iole imanentno normalnu svijetu. I to, budumo načisto, nije odlika samo političkih moćnika u Banja Luci, nego isto toliko i u Sarajevu i u Mostaru. Vi u pitanju sugerirate sud da je Hrvatima u Banja Luci teško. Točno. Ali, ako je suditi po partnerstvu Čovića s Dodikom, banjalučki i uopće Hrvati na području RS-a nemaju zbog čega brinuti. O njihovu položaju Čović niti da progovori. Ugroženi su mu samo ovi u zapadnoj Hercegovini.

Smatrate li da će predsjednik Federacije Živko Budimir završiti u zatvoru, odnosno da će nadležna tijela uspjeti dokazati da je uzimao mito za pomilovanja. Kako zapravo vidite njegovu političku budućnost?

Osobno ne vjerujem u korumpiranost kao osobinu koja bi uopće mogla biti imanentna gospodinu Budimiru. Ne vjerujem, potom, da ima bilo kakvo utemeljenje i optužnica koju mu se pokušalo natovariti na leđa. Potpuno suprotno, radi se o klasičnom političkom procesu čovjeku koji se našao na putu beskrupuloznim političkim makijavelistima.

Što se, pak, Čovića i njegova interesnog kruga tiče, ono što radi s Dodikom najbolje svjedoči o tome koliko mu je do hrvatskog naroda. Da budem sasvim otvoren – Čovića nikada nije ni zanimao hrvatski narod. On mu je, naprotiv, uvijek služio kao paravan za operacije sasvim druge vrste – za kriminal, a potom i spašavanje vlastite kože od onoga što će jednom ionako morati doći.

Što se, pak, političke budućnosti gospodina Budimira tiče, u ovom je momentu teško davati bilo kakve prognoze koje bi imale karakter previše ozbiljnih. Izvjesno je tek da mu je politički proces, organiziran protiv njega, poslužio kao vjetar u leđa. Hoće li to znati i iskoristiti ostaje da se vidi. Pri tome mislim posebno na jedan detalj. Stranka koju je utemeljio startala je kao građanska politička opcija konzervativnog predznaka. Istraje li na tome, njegov utjecaj u biračkom tijelu bi mogao biti sve osim zanemariv. Upeca li se, međutim, ponovo u udicu usko nacionalnog, priča bi mogla biti završena puno prije nego što bi on, ali i njegovi pristalice, željeli.

Što mislite kada će Zlatko Lagumdžija postati akademik?

Ne mogu odgovarati na tu vrstu pitanja. Prijem novih članova, naime, odvija se po strogo utvrđenoj proceduri – da se raspiše natječaj, da osobe na isti apliciraju, da se temeljem pristiglih prijava provodi odgovarajući postupak itd. Što se, pak, profesora Lagumdžije tiče, mislim da se radi o referentnom profesoru – po mojem sudu, o puno boljem profesoru nego političaru.

Imaju li Božo Ljubić i Zinedine Zidane išta zajedničko?

Imaju isto toliko koliko i Marko Kraljević – onaj iz narodnih pjesama – i Internet ili Televizija. Zidane se, naime, dokazao kao vrhunski svjetski igrač, a moj uvaženi kolega će ostati upamćen kao drugorazredni i u lokalnim okvirima.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)