Piše: Zoran BIBANOVIĆ
 
Kameni spavač Maka Dizdara odavno više nije od kamena, a i ne spava!
Jer,
Ovdje je prisutan onaj
Što spreman je uvijek na riječ i na dijelo
Gdje riječ je od prijeka lijeka. 

(Riječ Nedžada Ibrišimovića na otvaranju manifestacije „Slovo Gorčina“ u Stocu 2005. godine.)

Šef Delegacije EU u Bosni i Hercegovini, dobronamjerni Peter Sorensen u društvu sa nekoliko EU ambasadora, ovih dana je iz Stoca ukazao na krivce za sporo napredovanje Bosne i Hercegovine u članstvo EU. Krivci su građani Bosne i Hercegovine zato što uporno biraju „političare koji sa nama rade kako rade“. Za fašističku praksu dvije škole pod jednim krovom je kazao: „Svjesni smo tog problema i smatramo da obrazovanje mora biti osigurano svima na način kako mi to radimo“, zaključio je Sorensen.

Demokratija, vlada demosa ili naroda, jedan je od najznačajnijih darova kojeg su stari Grci ostavili u nasljedstvo civilizaciji svijeta. Naravno da atinski narod (demos) kada je birao Perikla nije znao da će on biti najveći graditelj antičkog svijeta, ali antički glasači su tražili napredak društva i promjene koje su i dobivali.

Posjedovati Stolac, bh. riznicu kulturne i prirodne baštine, ali i riznicu svjetske baštine, sa najstarijom gravurom u stijeni iz paleolita u Jugoistočnoj Evropi (crtež iz polupećine Badanj star oko 16000 godina); ostacima antičkog grada Daorson u kojem se proizvodio najfiniji nakit u cijelom antičkom svijetu i koji je kovao svoj novac prije n.e. i u kojem nisu živjeli Grci već domaći Iliri; sjajno očuvane dionice rimskih cesta sa miljokazima; srednjevjekovne nekropole tajanstvenih stećaka od kojih i najpoznatiju u Radimlji..., a držati ga u tako očajnom stanju da ga (Stolac) ne posjećuju turisti, je stvarno poduhvat!

Treba znati da bez obzira na demokratske postulate globalnu sliku svijeta oduvijek oblikuju veliki narodi. Tako je uostalom utvrđeno i u Povelji UN gdje pet stalnih članica Savjeta bezbjednosti ima pravo veta na sve odluke. Mali narodi bivše države Jugoslavije su dali veliki doprinos u antifašističkoj borbi u toku Drugog svetskog rata, ali na konferencijama u Teheranu, Jalti i Postdamu gdje se kreirala nova slika svijeta o tome se nisu ništa pitali. U tom (Drugi svjetski rat) nametnutom ratu kao i u posljednjem ratu u BiH mnogi su bili progonjeni, ali su mnogi istovremeno bili i progonitelji. 

Posljednji rat je od sudionika tražio etničku lojalnost ili barem lojalnost lokalnoj grupi. U kriznim vremenima ljudi se prirodno zbijaju i osjećaju potrebu za snažnim vođom. Onog časa kada prijetnja slabi, slabi i ideja o etničkom zajedništvu, a jača ideja o prirodnim regionalnim i lokalnim zajednicama. Američki predsjednik Jimmy Carter (Džimi Karter) u želji da vladu približi narodu je unutar Sekretarijata za stambenu izgradnju osnovao novo Odjeljenje dobrovoljnih mjesnih udruženja koje je pomagalo u razvoju Mjesnih zajednica. Društvo sastavljeno od zajednica intimnog zajedništva u okviru lokalnih zajednica, susjedstva, porodica, etničkih i dobrovoljnih udruženja je tek sređeno pluralističko društvo. 

Američki orijentalista sa Harvarda Andreas Riedlmayer je četiri puta svjedočio u Haagu gdje je objašnjavao sa koliko se uspjeha sistematski prepravljala historija u Bosni i Hercegovini.

„Sistematski napad na kulturu i identitet jednog naroda je dio širokog projekta etničkog čišćenja. Tako je bilo i na individualnom nivou. Kada su ljudi protjerivani, oduzimani su im dokumenti. Jer bez dokumenta si niko i ne možeš se vratiti. To je ono čega se progonitelji uvijek boje: da će nekad u budućnosti neko doći sa komadom papira i reći „Ovo je moja kuća“! To dijelom objašnjava napade na biblioteke i arhive... Usred rata, kada je benzin bio skup (zbog embarga), uz stalni manjak ljudi i prevoza, počinitelji su ulagali ogromni napor u destrukciju. Ne samo da su objekti bili minirani i zapaljeni nego bi došli bageri i buldožeri koji bi odnijeli sve ostatke... U Banjaluci je već krajem 1993. godine svih 16 džamija bilo srušeno, a materijal raznešen. Nakon toga je organizirana izložba „Banja Luka – centar Vrbaske banovine 1929-1941“ na kojoj je bilo mnoštvo fotografija iz 30-tih godina kada je u Banjaluci bilo oko tridesetak džamija. Sve one su bile izbrisane kao Staljinovi komesari koji su nestajali sa fotografija kada bi pali u nemilost vođe... Ako ideologija kaže da ljudi ne mogu da žive zajedno, a postoje dokazi iz kojih se vidi da su nekada mogli, onda je logično da neko te dokaze uništava i da pokušava prepraviti historiju... Historijski i globalno gledajući takvo prekrajanje historije može biti ekstremno uspješno, posebno na nekom mikro nivou. Ljudi naučeni da poštuju hijerarhiju ne žele da poduzimaju individualne inicijative i čekaju da im se naredi, a zapravo se postojeća hijerarhija u institucijama potpuno urušila“ – kaže Riedlmayer.

Evropska unija - EU je međunarodna struktura sui generis (svoje vrste) koja ima vlastiti izvor prihoda i sudsku vlast te niz nadnacionalnih institucija sa ovlaštenjima da donose odluke o pitanjima od zajedničkog interesa za nivo zajednice. Od 1. jula ove godine EU čini 28 zemalja članica sa preko 500 miliona stanovnika koja graniči sa Bosnom i Hercegovinom u dužini od preko hiljadu kilometara. EU ima svoju plavu zastavu sa 12 zlatnih zvjezdica, himna je Betovenova „Oda radosti“, valuta euro i slogan „Ujedinjeni u različitosti“.

Evropska unija je 1993. godine utvrdila i formalne uvjete za države koje žele postati njene punopravne članice. Ti uvjeti su poznati kao Kopenhagenški kriteriji.

Prvi kriterij je politički – on podrazumijeva stabilnost institucija koje garantiraju demokratiju, vladavinu prava, ljudske slobode i poštivanje prava manjina.

Drugi kriterij je ekonomski – funkcionalna tržišna ekonomija sposobna da se nosi sa konkurentnim pritiscima.

Treći kriterij je prihvatanje acquis (pravna stečevina EU) – predstavlja preuzimanje ukupne legislative EU, međunarodne sporazume i sudske odluke Suda EU.

Ciljevi Evropske integracije su očuvanje trajnog mira, obezbjeđenje sigurnosti i boljeg životnog standarda građana. Treba znati da je EU u posljednjih pola stoljeća te ciljeve i ostvarila. 

Ono što je Bosna i Hercegovina trebala da uradi u cilju bržeg napredovanja za članstvo u EU nije urađeno ili je urađeno razočaravajuće mrljavo. Za taj nerad kao i za potpuni civilizacijski fijasko u kojem se nalazi država ipak nisu samo krivi politički lideri i njihove stranke, već objektivno i mi, njihovi mazohistički  birači.

Historija Evrope pamti vrijeme kada su navedeni ciljevi Evropske unije bili stvarnost stotinama godina. Rimski mir (Pax Romana) je stoljećima pogodovao razvoju putovanja i trgovine koji je Plinije nazivao „novim suncem koje obasjava ljudski rod“.

Analitičari kažu da je u neku ruku i Rimsko carstvo bilo sui generis kao što je to danas EU.

Godinama smo svi znali da će nakon ulaska Hrvatske u EU i uvođenja viznog režima turoperatori iz zemalja Istočne Evrope tražiti slične destinacije na Jadranu. Kada su navedeni turoperatori krenuli put Neuma, ostali su zatečeni da od aerodroma u Mostaru do bosanskohercegovačkog dijela Jadranske obale, kroz bh teritoriju, ne postoji put kojim se bezbjedno mogu prevesti putnici savremenim autobusima. Zašto je to tako? Dvije decenije nakon rata BiH nema cca 35 km puta od Stoca do Neuma, jedine bh. općine na Jadranskoj obali koja je, uzgred rečeno, u međuvremenu postala (Neum) i jedini eksces u svakom pogledu na istoj toj obali.

Posjedovati Stolac, bh. riznicu kulturne i prirodne baštine, ali i riznicu svjetske baštine, sa najstarijom gravurom u stijeni iz paleolita u Jugoistočnoj Evropi (crtež iz polupećine Badanj star oko 16000 godina); ostacima antičkog grada Daorson u kojem se proizvodio najfiniji nakit u cijelom antičkom svijetu i koji je kovao svoj novac prije n.e. i u kojem nisu živjeli Grci već domaći Iliri; sjajno očuvane dionice rimskih cesta sa miljokazima; srednjevjekovne nekropole tajanstvenih stećaka od kojih i najpoznatiju u Radimlji; zidine Vidoškog grada u samom centru; ostatke fantastične urbane cjeline bošnjačke kulture iz osmanskog perioda (najvećim dijelom sistematski spaljene fosfornim sredstvima, a potom raznešene); muzej kuću Makova hiža,  spomen kuću Mehmedalije Maka Dizdara, najvećeg evropskog pjesnika druge polovine XX stoljeća; grob nadrabina Moše Danona, najvažnije hodočasno mjesto BH jevreja; umjetničku zbirku fra Vjeke Bože Jaraka; obiteljske rezaonice duhana gdje se duhan još uvijek reže „na mravlju nogu“; vina iz vinarije Daorson od autohtonih loza Žilavke i Blatine; atraktivni vodopad Provalija u centru grada ..., a držati ga u tako očajnom stanju da ga (Stolac) ne posjećuju turisti, je stvarno poduhvat.

Današnji Stolac je paradigma posljeratnog neuspješnog bh. društva.

Šta o svemu tome misle birači? Biračima kako izgleda, umjesto sto dana, kolika je svjetska praksa i norma, treba 20 godina da vide rezultate rada svojih izabranika, ako ih ikada i vide.

Birati političare po etničkoj pripadnosti u Bosni i Hercegovini je žalosna ideja i posljedica etničkih (nametnutih) podjela iz posljednjeg rata. Ali birati po etničkoj pripadnosti stranke koje evidentno ne rade, opasno dijele narod, čiji lideri sebi grade palate kao minotauri i to dvije decenije nakon rata je definitivno bolesno stanje duha.

Kako ćemo se napokon svi mi (birači), koji jedemo običnim kašikama, zaštititi i izboriti za svoje mjesto pod suncem? Naša šansa su tekovine evropske demokratske tradicije i institucije uz brzo uključivanje u zajednicu EU naroda.

Ukratko rečeno, naša šansa je EU.

To je jednostavni kriterij po kojem valja sve procjenjivati.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)