Piše: Slavo KUKIĆ

Posljednji vikend za mnoge i ne bi trebao ostati u dugom pamćenju. Vikend, rekli bi, kao i svaki drugi – i bez detalja zbog kojih bi prosječan čovjek imao razloga osjećati nekakvo zadovoljstvo. Iz pozicije malog čovjeka, istina, i nije se dogodilo ništa posebno. I nakon ovog vikenda on će sve teže sastavljati kraj s krajem, sve intenzivnije razmišljati hoće li i kako uspjeti zadržati posao kojeg radi, hoće li svojoj djeci biti u mogućnosti osigurati potrebno obrazovanje, ali i goli fizički život i sve u tom duhu.

Sve to, međutim, ne znači i da se ništa bitnog nije dogodilo. Dapače. U glavnom gradu BiH je, da pojasnim, posljednjeg vikenda održan izborni sabor HDZ 1990 – a na njemu izabrano i novo stranačko vodstvo. Ali, to nije i najvažnije. Već u pripremi sabora dalo se osjetiti da bi njegovo održavanje moglo donijeti promjenu.

Vrh stranke je, naime, odlučio ovaj skup održati u glavnom gradu države. A to je, treba priznati, poruka kojoj dodatni komentar i nije potreban. Jer, onom drugom HDZ-u, kojim kormilari Čović, takvo što sve ove godine ni u ludilu ne pada na pamet. Zašto? Pa, zato što njegovu prvom čovjeku Sarajevo znači što i Dodiku – glavni grad susjedne države. Kojeg bi on, kao i Mile, rado zamijenio novim, stolnim gradom hrvatskog feuda u kojem bi, na duže vrijeme i bez bilo koga drugog, bio u poziciji određivati pravila igre – ona koja bi mu omogućila nastavak nesmetana pljačkanja vlastita naroda. No, razlog nesklonosti Sarajevu nije samo u tome. Naprotiv. Dio tih razloga je i u činjenici da mu, isto toliko koliko i Sarajevo – kao lanjski snijeg – znače i Hrvati koji žive izvan prostora od Stoca do Livna.

Promjena je, međutim, posebno evidentna bila nakon izbora novog stranačkog čelnika – i nakon obraćanja javnosti starog i novog lidera. Prvi je, još konkretnije, otišao na način kako je i funkcionirao – i bez dostojanstva i elementarne intelektualne skromnosti. Na odlasku, prisjetimo se – uz vokabular koji prethodnih godina i inače rabi – Ljubić usporedi sebe s proslavljenim francuskim nogometašem. I on je, veli, prestao igrati nogomet kada je proglašen najboljim igračem svijeta. Što bi, ako dobro razumijem, trebalo značiti da je i on, barem što se bh. prostora tiče, dostigao razinu supermana – baš kao Zidan u svjetskim razmjerima. Što reći na to? Jednostavno – netočno, smiješno, drsko, neskromno.

Potpuno je razumljivo da su Martinu neskloni činili sve kako bi njegov dolazak na čelo stranke i na netom održanom saboru onemogućili. Za lidera HDZ BiH i njegov mostarski krug je takvo postupanje logično – Raguž bi mogao biti brana procesu koji se već dobrano zahuktao, a liderska neupitnost i nezamjenjivost Čovića bi stopostotno došla pod znak pitanja. Nije, međutim, sasvim jasno zašto je u istu rudu upirao i dio vodstva devedesetke

S druge, pak, strane, novi čelnik partije u prvim postizbornim istupima pokazuje pravi evropski profil. Za uho je doista lijepo bilo slušati u više navrata ponovljene sudove kako je ovo naša zemlja, kako je krajnje vrijeme da se prestane s konfrontacijama i ratovima i kako, zbog budućnosti naše djece, svi zajedno imamo obvezu graditi je – i mijenjati je u pravcu evropskih vrijednosti.

A o toj vrsti obveza kalkulirati ne smiju ni Hrvati. Oni su, apostrofira Raguž, pored bosanskohercegovačkih posjednici i hrvatskih putovnica. No, budući je BiH njihova domovina, druga putovnica ne smije biti razlog razmišljanju o napuštanju zemlje i odlazak. Potpuno suprotno, to ih dodatno obvezuje na ostanak, i to u funkciji mosta između EU i zemlje njihovih pradjedova – i njihove također.

Lijepo je, potom, bilo čuti što su programski prioriteti stranke kojoj je na čelu. To je, veli Raguž, ravnopravnost svih građana i naroda. Ponavljam, ravnopravnost svih građana i naroda. Čovjek je, hoću reći, u vokabularu jedne nacionalne filozofije prvi put pretpostavljen kao vrijednost. Ili, rješenje bh. enigme je, pojašnjava za jedan drugi medij, nacionalna ravnopravnost i otklanjanje svakog oblika diskriminacije bh. građana. A u svemu tome, dodaje, svoj doprinos moraju dati i Hrvati – na način, dakako, da ne budu dio problema nego da funkcioniraju kao ključ rješenja. I što je najvažnije, stranke koje ne budu slijedile takvu filozofiju, koje općem i dalje nastave pretpostavljati svoj uskostranački interes, sve više će biti u inferiornoj poziciji, a na važnosti će dobivati one koje u prvi plan isturaju BiH – a u njima će, veli, i HDZ 1990 tražiti koalicijske partnere.

Ako je, pak, tako, kakvi su izgledi za nastavak suradnje sa starijim bratom, HDZ BiH na parametrima izgrađenima u prethodnim godinama? Što se Raguževa protukandidata za funkciju predsjednika tiče ništa ne bi trebalo mijenjati. A to, dakako, znači zadržavanje kontinuiteta rastakanja vlastite partije, nastavak njezina utapanja u HDZ BiH i dalje učvršćivanje mita o Čoviću kao jedino mogućem rješenju za stranke s hrvatskim predznakom uopće. Jer, baš to je obilježilo prethodnih četiri-pet godina stranke hadezeovih disidenata.

Pođe li se, pak, od apostrofiranog, potpuno je razumljivo da su Martinu neskloni činili sve kako bi njegov dolazak na čelo stranke i na netom održanom saboru onemogućili. Za lidera HDZ BiH i njegov mostarski krug je takvo postupanje logično – Raguž bi mogao biti brana procesu koji se već dobrano zahuktao, a liderska neupitnost i nezamjenjivost Čovića bi stopostotno došla pod znak pitanja. Nije, međutim, sasvim jasno zašto je u istu rudu upirao i dio vodstva devedesetke. Ali, poprilično sam siguran da će i ta nepoznanica relativno skoro biti demistificirana. Iako, ponešto je moguće bilo prepoznati i u neposrednim poslijeizbornim istupima. Težište Ljubićeve aktivnosti će, ako dobro razumjeh, biti HNS a ne jačanje vlastite partije. Težište, pak, skojevca kojeg isturi kao protukandidata Ragužu je zajedničko djelovanje s HDZ BiH na strateškim pitanjima koja je utvrdio HNS. Što se, pak, profiliranja i jačanja vlastite stranke tiče, ni rječi. A ako se to kaže neposredno nakon izbornog sabora, dodatna objašnjenja vode u samo jednom smjeru – da vlastita stranka ne znači ništa i da joj se pretpostavljaju neki drugi ciljevi, koji, istina, javno nisu i izgovoreni.

Sve to, međutim, barem iz sadašnje perspektive, neće ići – ili barem neće ići glatko. Istina, dok ovaj tekst nastaje još uvijek ne raspolažem i potpunom informacijom o strukturi predsjedništva devedesetke. A ona je, da bi se moglo sigurnije procjenjivati, od presudne važnosti. Pitanje je, da ne duljim, je li pritisak na Raguža s protukandidatom za stranački tron urodio plodom – je li, hoću reći, novi čelnik pristao na podjelu unutarstranačke moći kroz strukturu Predsjedništva koja bi mogla biti brana promjenama koje sam najavi? Ako je, naime, po izabranom zamjeniku suditi, moglo bi biti da se Raguž othrvao. Jer, zamjenik je, ako sam dobro informiran, dio njegove stranačke strukture. A to bi, onda, moglo značiti da je i u stranačko predsjedništvo uspio „progurati“ svoje ljude.

Ako je, pak, prethodna pretpostavka točna, najavu promjena u filozofiji devedesetke će teško biti onemogućiti. A budu li one i realizirane, to bi mogao biti najjači udar na rušilačko djelovanje Čovićeva interesnog kruga, djelovanja koje se temelji na principu, važna je samo naša koža i interes naše – čita Sokolove – mafijaške grupe, sve ostalo, pa i interes naroda u ime kojeg tobože nastupamo, je u drugom planu.

U čemu je, radi li se o odnosu s HDZ BiH, suština najavljenih promjena. Devedesetka se izbornim saborom, poručuje njezin čelnik, vratila u središte političkih zbivanja, a godinu dana, koliko joj ostaje do parlamentarnih izbora, iskoristit će kako bi se za izbornu utakmicu što bolje i pripremila. Kako, međutim, te pripreme danas vidi? Rad na terenu, prije svega, ali i intenziviranje razgovora sa strankama koje razmišljaju slično kao i oni – i koje su nakon parlamentarnih izbora spremne na evropske promjene. A HDZ BiH? Nema lider devedesetke problema ni u vezi s tim. Surađivat će, naglašava, i s HDZ BiH – ali na isti način i na istim principima kao i sa svima drugima. Suradnja je, drugim riječima, moguća samo uz poštivanje njihove političke filozofije, njihova stranačkog i političkog identiteta. A to je, po onome koliko poznajem strukturu Čovićeve ličnosti, gotovo pa nemoguća misija.

Na koncu, ima li promjena na čelu HDZ 1990 kakva značenja za Hrvate u BiH? Ne zaboravi li Raguž što je obećao – na izbornom saboru i neposredno nakon njega – korist bi mogla biti višestruka. U tom bi slučaju, naime, promjena mogla dovesti do razbijanja plemenske monolitnosti u koju je ovaj narod već četvrt stoljeća zatočen. A time bi mu, pa makar i na samo etničkoj ravni, bilo omogućeno upoznavanje blagodati političkog pluralizma.

Hoće li se to i dogoditi? Takav razvoj stvari osobno priželjkujem. No, ostaje da se vidi kuda idu procesi. Na potezu je, hoću reći, Raguž osobno. A što se njega tiče, u više navrata sam ponovio kako ga krasi evropski filing – koji je, istina, dijelom sputan dometima političke filozofije u čijim okvirima je osuđen koprcati se. No, moguće je i unutar tako skrojenih zidina. Potrebna je, međutim, i određena doza političke hrabrosti. Pitanje je posjeduje li je i gospodin Raguž? Da ne prejudiciram – sačekajmo, brzo će se i to pokazati.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN)

Stavovi u ovom tekstu izražavaju autorovo lično mišljenje i ne predstavljaju nužno uredničku politiku DEPO Portala.