Piše: E: Lejla Omeragić- Ćatić, Radio Slobodna Evropa

Ispod ogoljenog drveta bh. društva desila se svojevrsna mini revolucija medijskih uposlenika, kojoj se neopravdano pridalo vrlo malo značaja. Odjek je bio jednokratan, a u suštini zaslužuje glasan i dugotrajan eho.

No i to je sastavni dio prevladavajućeg medijskog prostora koji je širom otvoren za „neselektivnu paljbu“ predstavnika političkih partija o svemu i svačemu, odnosno o ničemu. 

17. juna u 12:30 konferenciju za novinare sazvalo je Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Republike Srpske. Kad su se pojavili sa sat vremena zakašnjenja, mikrofona, fotoaparata i kamera nije više bilo kao ni "držača" ove moćne aparature.

Šok nasilnika koji svaki dan, dokazujući svoju silu i moć, tuče svoju ženu, i onda jedan dan kad dođe kući, nje nema. Tako zamišljam šok ministara apsolutno sigurnih u lojalnost i pokornost predstavnika nekih od „njihovih“ medija.

Kao i uvijek trebalo je izbiflati svoje besmislene izjave potkrijepljene neradom i uslikati se za TV, nakon čega su se novinari bez daha onda trebali rastrčati po redakcijama da stignu napisati i smontirati do deadline. Dosta njih nema vremena da porazmisle o izrečenom (mada neki i ako imaju vrijeme, nemaju to pravo) prije nego to plasiraju javnom mnijenju kojeg također nema.

Na teren pogodan za igru, zajedno su trebali istrčati: ministri poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Republike Srpske i Federacije BiH, Stevo Mirjanić i Jerko Ivanković-Lijanović, te ministar spoljne trgovine i ekonomskih odnosa BiH, Mirko Šarović. Ali kako je to red i običaj u poslovnom i političkom svijetu ovdje, ako hoćeš da poniziš nekoga i staviš mu do znanja koliko je nebitan i mali, na sastanak ćeš kasniti toliko bezobrazno dugo, da "čekač" zaboravi i koga čeka, šta čeka, zašto je tu. Baš onako kako svaki građanin države Bosne i Hercegovine živi dvije decenije.

Neću da mislim o tome šta su ministarske primadone radile u tih sat vremena (vjerovatno uživali u svojoj veličini), ali želim da zamislim kako se buđenje odvijalo u svakom od kolega pojedinačno.

JMBG! Broj koji nas ne poziva na jedinstvo sa drugima, već broj koji nas poziva na jedinstvo samih sa sobom. Broj kojim se potvrđuje da smo jedinstveni, unikatni, na svijetu - jedini kao takvi. Brojevi su obično dosadni, njih zaboravljamo, nosimo ih kao traumu sa časova matematike, oni ništa ne opisuju, ne prepričavaju, s njima se ne može manipulisati - osim ako niste bh. političar. Brojevi ne izazivaju emociju.

Nema ništa na svijetu preciznije od dva plus dva.

Ta dva broja ispod ogoljenog drveta bh. društva, zbraja cijela Bosna i Hercegovina odraslih ljudi čekajući ministra Godoa i nikako da zbroje. Sve dok im dvije bebe nisu rekle rezultat.

Ista ta dva broja nervozno su sabirale i kolege, medijski radnici, višedecenijski strpljivi "čekači izjava" znajući da znaju rezultat i ne shvatajući sami sebe zašto se opiru.
 
Onda je neko izvadio svoju ličnu kartu i pogledao svoj JMBG odlučan da nauči i onih zadnjih šest cifri koje nikad nije zapamtio. Interesantno i ostali su uradili istu stvar. Ustali, s lakoćom otresli sa sebe nakupljenu prašinu, poniženje, skrušenost i jedinstveni sami sa sobom i sa drugima, složno napustili teren.

Bilo bi lijepo da ovaj, hvale vrijedan, potez banjalučkih novinara izazove domino efekat, jednak onome kojeg su izazvale bebe bez matičnog broja. Jedinstvo samog sa sobom daje prostora za jedinstvo s drugima. Sudeći po snazi kojom se budi građanska svijest, teren više neće biti pogodan za bahatu raskoš i ništavnu igru ljudskim životima.

Dva plus dva traži pravo na četiri. Godo neće doći nikad.

A umjesto po uže, ljudi su krenuli po JMBG.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/kr)