Piše: Zoran BIBANOVIĆ

„Ovo je nevjerovatno - pa kod vas se nude jela sa kraja XVI stoljeća, kojih više na orjentu nigdje nema“- komentiraju kulinarski poznavaoci pri posjeti tradicionalnim sarajevskim ašćinicama. Kultura kuhinje i hrana u multikulturalnoj zajednici naroda u Bosni i Hercegovini igrala je značajnu ulogu u razvoju kulturnog i regionalnog identiteta stanovnika različitih vjeroispovijesti i kroz protekla vremena korištena je kao simbol nacionalnog ponosa.

Kuhinja Bosne i Hercegovine je iz tih razloga oduvijek bila raznolika i izvor kulturnih promjena, ekološkog napretka i ekonomskog razvoja.  Gastronomska ponuda je općenito mješavina grčko-orjentalne i srednjoeuropske kuhinje sa jedinstvenim varijacijama.

Impresije o bh. stanovnicima zapisala je (1903.) i slovenska književnica i publicistkinja Zofka Jelovšek Kveder: „Bošnjaci, posebno muslimani, su općenito veoma skromni i gotovo nemaju nikakvih prohtjeva. Važno je da imaju cigarete i crnu kavu.

Vjerovatno originalno bosanskohercegovačko jelo je Bosanski lonac za koje analitičari kulinarstva pretpostavljaju da vuče porijeklo iz mračnog srednjeg vijeka. Vjeruje se da je jelo nastalo kod bosanskih srednjovjekovnih rudara i drvosječa. Razne namirnice bi se iskustveno poslagale u zemljani lonac na način već široko poznat na mediteranu. Ono što jelu daje posebnost i jedinstvenu aromu je vezanje (zatvaranje) lonca izbušenim papirom ili kožicom koja kada se speče nije mogla biti neprimjetno skinuta.

Zemljani lonac je potom ostavljan da se krčka najmanje 5-6 sati, a nekada i duže. Zašto se lonac vezao? Da onaj ko je ostavljen uz vatru ne bi došao u napast da malo po malo ne pojede meso iz lonca. Ako je primjećeno da je lonac otvaran, dežurni je mogao dobiti i malo degeneka.

A kakvi su bh. stanovnici?

Impresije o bh. stanovnicima zapisala je (1903.) i slovenska književnica i publicistkinja Zofka Jelovšek Kveder: „Bošnjaci, posebno muslimani, su općenito veoma skromni i gotovo nemaju nikakvih prohtjeva. Važno je da imaju cigarete i crnu kavu. Bošnjaci se svakome obraćaju sa ti, ali nisu nametljivi i drski. Ponosni su i govore slikovito u odabranim pjesničkim slikama; ponekad se čini da slušate pjesme“.

Duboko ukorijenjena tradicija gostoljubivosti u Bosni i Hercegovini vidljiva je kroz gostoljubivost u gradovima i planinskim selima, u tradiciji razgovora uz kafu, u kulturi razgovaranja kao i u praznoj šoljici kafe postavljenoj za nenadanog gosta.

Prva kafana u Zapadnoj Evropi otvorena je u Sarajevu 1534. godine, odmah poslije pojave prve kafane u Istanbulu. Nakon Sarajeva, otvorene su kafane u Foči (1600), Mostaru (1660), Marseillessu (1654), Londonu (1662), Parizu (1672), Beču (1683), Laipzigu (1837)...

Zabilježeno je da se kafa uzgajala u Jemenu (575 godine), a počela se širiti preko Meke (XV stoljeće), u kojoj su brzo shvatili da “kafa daje vedrinu i osjećaj društvenog blagostanja”. Šoljica kafe u našim krajevima je od davnina bila neizbježan dio gostoljubivosti. Kafane su sastavni dio kulture življenja bh. građana i mjesta inspiracije. U njima su se začela najveća djela pjesnika, pisaca, muzičara, pozorišnih i filmskih djelatnika…

Oni koji su preživjeli rat sjećaju se riječi roditelja snajperom ranjene petogodišnje djevojčice koji je rekao: „Da mi je samo sjesti sa ovim čovjekom na kafu pa da ga pitam šta mu je“.

Osnovne poruke EU o hrani su: hrana je elemenat kulturnog naslijeđa i identiteta svake zemlje Evrope, kulinarska kulturna proizvodnja i tradicija su osnove za buduće standarde proizvodnje, autentičnost i razabiranje okusa su povratak regionalizaciji nasuprot globalizaciji.

Nažalost, Bosna i Hercegovina je unazad više od 100 godina, poznata i po pojmu „politička kuhinja“...

U vremenu tzv. Hercegovačke bune (druga polovina XIX stoljeća) između Houmza, engleskog konzula u Sarajevu i Evansa (lord Arthur J. Evans), engleskog izvjestitelja, došlo je do polemike oko toga da li među ustanicima ima i stranaca? Prvi je tvrdio da ima, dok je drugi to energično pobijao, dokazujući da su ustanici „sami domoroci – Bosanci“. Međutim, historičari kažu da se „Mrkonjić poslije skupštine u Jamnici odvojio od četovođa na Brezovači i sa svojim pristašama, među kojima je bilo Srbijanaca, Crnogoraca, Slovenaca, Čeha i Rusa, odabrao drugo mjesto za logor… na vrhu Čorkovače“ – Milan Karanović, Četovanje vojvode Petra Mrkonjića po Bosanskoj Krajini 1875-76, str.22.

To isto tvrdi i Milorad Ekmečić. I tadašnje nedjeljne novine koje su izlazile u Sarajevu pod nazivom „Bosna“, vrve od informacija da su se u bosanskohercegovačke prilike miješale i gotovo sve tadašnje susjedne države i velike sile. Kako tada, tako i u oba svjetska rata, a presudama Haškog tribunala je utvrđeno učešće susjednih država i njihovih sponzora i u posljednjem ratu u Bosni i Hercegovini. Posljedice takvih „političkih kuhinja“ na tlu Bosne i Hercegovine, u prošlom stoljeću, su općepoznate.

Upravo živimo u vremenu jedne od najvećih političkih i ekonomskih kriza u cjelokupnoj modernoj historiji Bosne i Hercegovine. Dejtonski mirovni sporazum i Ustav države je institucionalizovao politiku gospodara rata u vremenu beskrajne (dvodecenijske) kriminalne tranzicije državnog vlasništva u privatno. Mogućnosti blokada donošenja odluka su neiscrpne. Instalirana politička elita od strane bivših aparatčika, poslušnika i doušnika raznih međunarodnih agentura nema, niti želi da ima, viziju razvoja zemlje. Iz proklamovanog socijalizma bivšeg režima oni su umjesto u demokratsko društvo u tranziciji kapitala, gurnuli zemlju u Centralno Azijski kapitalizam.

Rat je raselio po svijetu milionsku, nikad izbrojanu masu BH građana...

A u ratu je ubijena i u poratnom periodu svisnula (Sidran bi rekao morija – doba umiranja nazdravo) takođe nikada izbrojana masa građana. Istovremeno, nevolja je doselila novo, uglavnom ruralno stanovništvo iz Hrvatske i Srbije koje je sa sobom donijelo i čitav svoj svijet i „zatucanost“ raznih vrsta.

Vidljivo je da veliki broj današnjih bh. građana (i njihovi roditelji), koji su se tako olako odrekli zapadno-evropskih socijalnih, društvenih i ekonomskih tekovina, za njih se očigledno nisu ni izborili. Te tekovine su stvarane stogodišnjim borbama građana Evrope za osmočasovno radno vrijeme, penziono i zdravstveno osiguranje, ljudska prava, pravo na rad i školovanje, ravnopravnost spolova… U naše krajeve te tekovine su unešene antifašističkom borbom i revolucijom u Drugom svjetskom ratu, a kako sada stoje stvari, mladi bh. građani će se za njih morati ponovo boriti.

Šta rade današnji „majstori političke kuhinje“ u Bosni i Hercegovini? U Bosanski pretis (express) lonac su poslagali do vrha (iskustvo nalaže da se lonac puni do dvije trećine zapremine) toliko neriješenih problema da rizikuju eksploziju. Dobronamjerni vapaji upozorenja se slabo čuju. Neke zločeste aktivnosti upućuju na mogućnost da pojedini „majstori“ žele da savremeni Bosanski pretis lonac eksplodira i da ga više i nema.

Opravdani revolt mladih majki i očeva koji su doveli svoje bebe pred Parlament Bosne i Hercegovine, rizikujući njihovo eventualno povrijeđivanje od strane raznih nadobudnih uniformisanih i neuniformisanih anonimusa, je veoma važno upozorenje bh. vlastima od strane građanske javnosti. Znamo svi za slučaj male i bolesne Belmine čijim mladim roditeljima treba, nakon što beba dobije (za to se tek treba izboriti) jedinstveni matični broj građana, oko 200.000 EUR-a za liječenje!?

Odakle mladim roditeljima te pare?

Šta će biti ako ih ne nađu? Jesmo li svjesni katastrofalnog zdravstvenog (čitaj državnog) sistema koji je kreiran?

Znamo svi za slučaj male i bolesne Belmine čijim mladim roditeljima treba, nakon što beba dobije (za to se tek treba izboriti) jedinstveni matični broj građana, oko 200.000 EUR-a za liječenje!? Odakle mladim roditeljima te pare? Šta će biti ako ih ne nađu? Jesmo li svjesni katastrofalnog zdravstvenog (čitaj državnog) sistema koji je kreiran?

Tokom tv prenosa ispred Parlamentarne skupštine BiH, koja je postala paradigma odgovornosti svih nivoa bh. vlasti, imali smo priliku čuti i druge ispovijesti. Tako jedna baka držeći u naručju unuka priča tv auditorijumu kako je njezin sin na privremenom radu u Libiji oženio mladu Filipinku, koja je na njegov prijedlog došla u Sarajevo da rodi bebu. Baka je pričala o drami mlade majke koja je u danima pred polijetanje za Bengazi (zbog vize i posla) vrištala i padala više puta u nesvijest nakon saznanja da bebu mora ostaviti u Sarajevu.

Argumenti da su demonstranti ugrozili prava slobodnog kretanja parlamentarcima ili da su kao taoce držali međunarodne bankare i da će zato demonstranti finansijski odgovarati ne „pije vode“. Odgovarati mogu samo parlamentarci,  institucije države i političke stranke koje ne sprovode nego krše zakone Bosne i Hercegovine, kao i zato što ne provode presude Ustavnog suda, a i ostalih domaćih i međunarodnih sudova.

Kakve napokon ima veze kultura kuhinje, politička kuhinja, turizam i druge trice i kučine kao što je vezanje Bosanskog lonca?

Ima i to velike veze... Materijalna i duhovna kultura jednog naroda svjedoči o njegovim historijskim dostignućima, a njihova očuvanost svjedoči o stupnju njihova odgoja i obrazovanosti, odnosno o stanju opće kulture, u našem slučaju opće kulture bh. nacije. Kulturno-ekonomski sunovrat Bosne i Hercegovine svjedoči o stupnju odgoja i (ne)obrazovanosti takozvane „tihe narodne većine“ i naše današnje vladajuće političke elite.

„Mi smo narod“ – uzvikivali su demonstranti u proljeće 1989. godine, u Lajpcigu, što je dovelo do pada zida i do početka velikih promjena.

Poznati su akteri podjela i rušenja temelja BH države u ratu, a poznate su i njihove klonirane replike u miru koje se hrane radikalizmom svih vrsta. Nepoštovanje odluka Ustavnog suda i drugih domaćih i međunarodnih sudova (tzv. presuda Sejdić/Finci) je bitka za zadržavanje mehanizama blokade države.

Mirne demonstracije mladih ljudi pred Parlamentarnom skupštinom Bosne i Hercegovine su zato nagovještaj pozitivnih promjena. 
 
Obnova i oživljavanje socijalnih, kulturnih i turističkih veza unutar Bosne i Hercegovine, kao i država regiona sa drugim dijelovima Evrope, nije važna samo zbog vraćanja uzajamnog povjerenja između naroda i kultura. To je u suštini preduslov za moralnu i ekonomsku obnovu ovoga regiona i preduslov za podršku kulturnoj različitosti Evrope koja ne razdvaja nego spaja.  

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)